Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4789/25 (S. M.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4789/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-4789/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Sejad Malkoč, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sejad Malkoč protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 214327 24 Gž od 27. augusta 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejad Malkoč iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Abid Perenda, advokat iz Novog Travnika, podnio je 5. novembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 214327 24 Gž od 27. augusta 2025. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: prvostepeni sud) broj 51 0 P 214327 23 P od 30. augusta 2024. godine. Apelant je 25. decembra 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 4. novembra 2025. godine. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku. Također, apelant je u dopuni apelacije podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se odloži izvršenje osporenih presuda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je 26. marta 2026. godine dopunio apelaciju na način da je urgirao postupanje Ustavnog suda po navedenoj apelaciji i dopunio apelacione navode tako što je dostavio zaključak prvostepenog suda broj 51 0 P 214327 25 I od 11. marta 2026. godine kojim je određeno ročište radi provođenja izvršne radnje, te dostavio podnesak kojim je zatražio od obustavu/odgodu provođenja navedenog zaključka.
2. Presudom prvostepenog suda od 30. augusta 2024. godine usvojen je tužiočev (A. L.) tužbeni zahtjev i utvrđeno da apelant protivpravno uznemirava tužioca kao vlasnika garaže u izvršavanju njegovih ovlaštenja radi pristupa i popravke krova na garaži, pa je naloženo apelantu da ukloni drvenu pregradu s vratima kojom je zagradio prostor iznad sporne garaže i da ukloni sve stvari s njenog krova i na taj način prestane da uznemirava tužioca. Sud je obrazložio presudu ukazujući da je članom 132. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane. Stavom 3. istog člana, pored ostalog, propisano je da vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga drugo lice uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari. Naveo je da je tužilac dokazao da je vlasnik sporne garaže koja se nalazi u suterenu stambeno-poslovnog objekta i ima prostor iznad krova koji je predviđen za njeno prirodno osvjetljavanje i ventilaciju, pa zbog toga mora biti slobodan. Utvrdio je da je apelant uzurpirao taj prostor iznad krova tužiočeve garaže i u njemu napravio improviziranu ostavu koju koristi za odlaganje drva za ogrjev. Utvrdio je da apelantova drva oštećuju krov tužiočeve garaže i tužiočev automobil jer dijelovi drveta propadaju u garažu. Utvrdio je da tužiočeva garaža ima na krovu okno za ventilaciju i za osvjetljenje na kojem je postojala plastična kupola, koja je vremenom uništena, pa sada kroz okno u garažu ulazi voda. Također je utvrdio da apelant ne može da popravi oštećeni krov garaže jer je prostor iznad njega zatvoren i služi tuženom kao ostava. Iz tih razloga je zaključio da je apelant navedenim radnjama uznemiravao tužiočeva prava vlasništva u smislu člana 132. Zakona o stvarnim pravima. Zaključio je da tužilac ima pravo da zahtijeva od apelanta da ukloni ostavu i vrati krov garaže u prvobitno stanje shodno članu 132. stav 1. Zakona o stvarnim pravim. Istakao je da se krov garaže ne može koristiti ni u kakve svrhe i treba da ostane slobodan prostor kako bi se omogućilo nesmetano osvjetljenje i ventiliranje garaže. Naveo je da apelant nije dokazao da je imao pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Sud je u obrazloženju presude u cijelosti podržao obrazloženje iz odluke prvostepenog suda.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tužilac vlasnik sporne garaže, ali ne i njenog krova, jer on pripada zajedničkim dijelovima zgrade.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, odluka od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, jasno obrazložio svoj zaključak da apelant uznemirava tužiočeva prava vlasništva, u smislu člana 132. Zakona o stvarnim pravima, pa tužilac ima pravo da zahtijeva od apelanta da ukloni ostavu i vrati krov garaže u prvobitno stanje shodno članu 132. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Prvostepeni sud je obrazložio da apelant nije dokazao da je imao pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman