Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4033/24 (P. R.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4033/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4033/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Puniša Rešetar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Puniša Rešetar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 013405 24 Uvp 2 od 24. jula 2024. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 7. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 013405 24 Uvp 2 od 24. jula 2024. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 14. marta 2024. godine odbačen je apelantov prijedlog za donošenje dopunske presude u predmetu u kojem je taj sud donio presudu od 23. januara 2024. godine (kojom je uvažena apelantova tužba i poništena rješenja organa uprave od 8. marta 2022. godine i 9. decembra 2021. godine, te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje).
3. Presudom Vrhovnog suda od 24. jula 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Takođe, odbačen je apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantu rješenjem nadležnog organa od 15. februara 2021. godine priznato pravo na starosnu penziju, da je drugostepeni organ, postupajući po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv navedenog rješenja, donio rješenje od 2. decembra 2021. godine kojim je djelimično uvažena apelantova žalba i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučenje. Takođe, naveo je da je apelant protiv navedenog drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor. Zatim, naveo je da je prvostepeni organ u međuvremenu, postupajući po drugostepenom rješenju od 2. decembra 2021. godine, donio novo rješenje od 9. decembra 2021. godine kojim je apelantu priznato pravo na starosnu penziju, te da je drugostepeni organ rješenjem od 8. marta 2022. godine potvrdio navedeno prvostepeno rješenje. Zatim, naveo je da je Kantonalni sud presudom od 23. januara 2024. godine, postupajući po apelantovoj tužbi koju je apelant prvobitno podnio protiv rješenja od 2. decembra 2021. godine, a koju je zatim i proširio na nova rješenja od 9. decembra 2021. i 8. marta 2022. godine, uvažio apelantovu tužbu, nova pobijana rješenja ukinuo i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da su rješenjima od 9. decembra 2021. i 8. marta 2022. godine u potpunosti zamijenjena rješenja od 15. februara i 2. decembra 2021. godine protiv kojih je apelant prvobitno pokrenuo upravni spor. Stoga, kako su rješenja od 9. decembra 2021. i 8. marta 2022. godine zamijenila ranije donesena rješenja, tj. kako su navedena rješenja donesena u ponovnom upravnom postupku, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, odlučujući samo u odnosu na navedena rješenja u potpunosti riješio apelantov zahtjev. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantov prijedlog za donošenje dopunske presude jer nisu ispunjeni propisani uslovi za donošenje dopunske presude u smislu odredbe člana 192. Zakona o parničnom postupku. Konačno, Vrhovni sud je u odnosu na apelantovo traženje da se donese privremena mjera ukazao da je to institut koji upravni spor ne poznaje jer je u okviru upravnog spora moguće tražiti jedino odlaganje izvršenja osporenog rješenja, shodno odredbi člana 17. Zakona o upravnim sporovima.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da je pogrešno odbačen prijedlog za donošenje dopunske presude jer nije odlučeno o apelantovoj tužbi koja je podnesena protiv rješenja organa uprave od 2. decembra 2021. godine, te da je osnovano traženje privremene mjere. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu člana 17. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratine materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vid Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16od 22. marta 2017. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenom odlukom raspravljano o tome da li su ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude, a nije raspravljano o apelantovim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije raspravljano o apelantovim „građanskim pravima ili obavezama“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, odluke Ustavnog suda br. AP-51/21 od 21. januara 2021. godine i AP-5309/23 od 15. decembra 2025. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, pa slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom postupku, u kojem se raspravljalo samo o tome da li su ispunjeni uslovi za donošenje dopunske presude, nije odlučivalo ni o ostalim pravima na koja se apelant pozvao (vidi tačku 5. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju tih prava takođe ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman