Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4173/23 („Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Proporcionalnost
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4173/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-4173/23, rješavajući apelaciju koju je podnio „Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012209 21 Uvp od 12. maja 2023. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012209 21 Uvp od 12. maja 2023. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Velepromet-Zenica“ d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Emir Čolaković i Nina Dragoljić“ iz Zenice, podnio je 26. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 012209 21 Uvp od 12. maja 2023. godine.
Uvodne napomene
2. U ranije provedenom upravnom postupku, uz učestvovanje apelanta kao glavne stranke i poreznog obveznika, utvrđene su njegove porezne obaveze, koje apelant kao porezni dužnik nije dobrovoljno izmirio.
3. Porezna uprava Federacije BiH – Kantonalni porezni ured Zenica (u daljnjem tekstu: Porezni ured) donijela je, zbog prethodno navedenog, Rješenje o pokretanju postupka prinudne naplate broj 13-4-01-15-21-193/16-1 BLJ od 25. februara 2016. godine kao pravni osnov za izvršenje prinudne naplate dužnih poreznih obaveza. Nakon toga su zaplijenjene nekretnine u apelantovom vlasništvu te je uslijedio postupak prodaje svih zaplijenjenih nekretnina putem javne aukcije radi namirenja poreznih obaveza kao javnog duga.
Osporene odluke
4. Porezni ured je u postupku prinudne naplate iz apelantove imovine donio Rješenje broj 13-4-
01-15-21-193/16 BLJ I od 1. oktobra 2018. godine. Tim rješenjem je potvrđeno da je N. Č. (u daljnjem tekstu: kupac) 28. augusta 2018. godine učestvovala u prodaji putem javne aukcije imovine poreznog dužnika, tj. apelanta i postala kupac nekretnine bliže precizirane u izreci rješenja. Istim rješenjem je navedeno da tim rješenjem na kupca prelaze sva zakonska prava poreznog obveznika na imovinu koja je predmet rješenja.
5. Porezni ured je Rješenjem broj 13-4-01-15-21-193/16 BLJ (I) od 11. juna 2019. godine odbacio apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Poreznog ureda od 1. oktobra 2018. godine kao nedopuštenu. Porezni ured je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeno rješenje uručeno kupcu i Općinskom sudu u Zenici, u skladu sa članom 54. stav 10. Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Naime, tim članom je propisano da „kada je imovina prodata, Porezna uprava će izdati uvjerenje o prodaji kupcu imovine kojim se na kupca prebacuju sva zakonska prava poreznog obveznika na tu imovinu“. Dalje, Porezni ured je istakao da je apelant protiv tog rješenja (koje mu nije uručeno) izjavio žalbu 22. aprila 2019. godine iako shodno relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku, Zakona i Pravilnika o procedurama prinudne naplate poreznih obaveza nije imao zakonskog osnova za izjavljivanje žalbe.
6. Federalno ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) Rješenjem broj 03-15-
897/19 od 14. augusta 2020. godine odbilo je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Poreznog ureda od 11. juna 2019. godine kao neosnovanu. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja, pored ostalog, navelo da je prvostepeni organ pravilno odbacio žalbu jer nije bio ispunjen uvjet ovlaštenosti za izjavljivanje žalbe, tj. žalbu nije izjavilo ovlašteno lice. Naime, Ministarstvo je istaklo da je prvostepenim rješenjem riješeno o pravima kupca nekretnine, te da to rješenje nije ni trebalo da se uruči apelantu, nego aktivnoj stranci koja je imala pravo žalbe i učesnicima postupka. Pri tome je ukazalo da je uvidom u akt prvostepenog organa od 15. oktobra 2018. godine zaključilo da je apelant 9. augusta 2018. godine primio obavještenje da će se održati prva javna aukcija njegove zaplijenjene imovine radi namirenja dužnih poreznih obaveza. Dakle, Ministarstvo je navelo da je time apelant upoznat sa činjenicom da se održavanje aukcije može spriječiti ukoliko plati dug, troškove prinudne naplate, troškove zapljene i kazni, što nije učinio, a što je u toj fazi postupka bilo njegovo pravo, kao i da prisustvuje održanoj aukciji, što također nije učinio, pa se na taj način svojim postupcima isključio iz te faze postupka.
7. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), u predmetu provođenja postupka prinudne prodaje apelantove imovine putem javne aukcije, Presudom broj 04 0 U 012209 20 U od 8. januara 2021. godine odbio je apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva od 14. augusta 2020. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je apelantu, imajući u vidu navedeno, omogućeno učešće u postupku i zaštita njegovih prava i interesa i na taj način organi uprave nisu povrijedili načelo saslušanja stranke u postupku, kako to apelant neosnovano navodi. Također, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su razlozi za odbacivanje žalbe u suprotnosti sa članom 79. Zakona, koji regulira donošenje rješenja kojim se utvrđuje dodatno razrezana porezna obaveza u postupku kontrole, te da porezni obveznik ima pravo žalbe i na sva druga rješenja Porezne uprave koja se izdaju u skladu sa Zakonom. Naime, Kantonalni sud je ukazao da za sva druga rješenja treba postojati razlog povrede prava i pravnog interesa podnosioca žalbe, što u konkretnoj situaciji nije slučaj jer se apelant izostankom s javne aukcije saglasio s provođenjem aukcije prema pravilima, što znači da apelant nije imao pravnog interesa za pobijanje rješenja od 1. oktobra 2018. godine. Tim rješenjem je odlučeno o pravu i pravnom interesu kupca, a ne o bilo kojem apelantovom pravu.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 U 012209 21 Uvp od 12. maja 2023. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 8. januara 2021. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da se u ovoj stvari radi o prisilnoj naplati dužnih poreza, koja je provedena po posebnim pravilima propisanim relevantnim odredbama Zakona i Pravilnika. Pri tome je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da su mu povrijeđena prava propisana odredbama Zakona jer se u postupku prinudne naplate dužnih poreza izvršava rješenje kojim je pravosnažno i konačno utvrđena apelantova porezna obaveza, pri čemu više nema ispitivanja apelanta kao stranke jer to ne propisuje odredba Zakona koja je primijenjena i kojom je regulirana prinudna prodaja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju, nakon što je apelantova imovina prodata kupcu u postupku prinudne naplate, ne donosi nikakav upravni akt – rješenje, nego uvjerenje (propisano članom 169. Zakona o upravnom postupku; u daljnjem tekstu: ZUP). Pri tome je naveo da, shodno relevantnim odredbama Zakona i Pravilnika, Porezni ured o prodaji apelantove nekretnine nije trebao donositi nikakvu odluku, već samo u pismenoj formi donijeti uvjerenje kao potvrdu o prodaji kupcu označene nepokretne imovine.
9. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da je u ovom slučaju navedeno uvjerenje Porezni ured donio u formi rješenja od 1. oktobra 2018. godine, koje po svom sadržaju predstavlja uvjerenje iz člana 54. stav 10. Zakona i člana 72. Pravilnika u vezi sa članom 169. ZUP-a. Također, Vrhovni sud je naveo da to što je pogrešno u uvjerenju naslovljenom kao rješenje stavljena pravna pouka da je dozvoljena žalba nije davalo osnova za primjenu odredbe člana 79. Zakona jer se radi o postupku prinudne naplate poreza, koji je uređen odredbama čl. od 43. do 55. Zakona. Naime, tim odredbama se zbog pogrešne pouke date u rješenju nije moglo zasnovati više prava u materiji prinudne naplate od onih koja su po samom zakonu data apelantu, zbog čega nije ni postojala mogućnost primjene člana 79. Zakona, kako to apelant pogrešno smatra. Najzad, Vrhovni sud je istakao da Kantonalni sud, imajući u vidu sve navedeno, nije povrijedio relevantne zakonske odredbe kada je ocijenio kao pravilne odluke organa uprave o odbacivanju apelantove žalbe izjavljene protiv uvjerenja (kao javne isprave) od 1. oktobra 2018. godine, izdatog u formi rješenja.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, koji su pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan zaključak o neprimjenjivosti odredbe člana 79. Zakona, te da nije bio obaviješten o provedenoj javnoj aukciji. Također, apelant navodi da redovni sudovi u upravnom sporu netačno zaključuju o tome da li mu je omogućeno učešće u postupku javne prodaje njegove imovine. Pri tome tvrdi da su organi uprave i redovni sudovi zanemarili njegovo pravo propisano relevantnom odredbom Zakona da zastupa vlastite interese pred poreznim organima i da uloži žalbu u skladu s poreznim zakonima na rješenje poreznih organa.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
14. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivičnopravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivičnopravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, tačka 38; Steininger protiv Austrije, 2012, tač. 34–37; Chap Ltd protiv Armenije, 2017, tačka 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, tačka 25). Odlučujući o primjenjivosti krivičnopravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj, tako da ni krivičnopravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudne naplate apelantovih utvrđenih poreznih obaveza u situaciji kada apelant dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno ukazao da se konkretni postupak odnosio na prinudnu naplatu apelantovih dužnih poreza, koji su prethodno pravosnažno i konačno utvrđeni (vidi tač. 2. i 3. ove odluke), prodajom imovine, putem javne aukcije, a o čemu je apelant bio obaviješten. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu budući da na apelanta nije stavljen „prekomjeran teret“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman