Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-397/23 (E. M.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kazna
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-397/23

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-397/23, rješavajući apelaciju Elvedina Mahmutovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Elvedina Mahmutovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 775387 22 Kž 4 od 6. oktobra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Elvedin Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jasmir Muratović, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnio je 24. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 775387 22 Kž 4 od 6. oktobra 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 775387 19 K 2 od 20. aprila 2022. godine. Apelant je posredstvom istih punomoćnika 8. aprila 2024. godine podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odgoditi izvršenje pravomoćne odluke. Apelant je 4. februara 2025. godine obavijestio Ustavni sud da je došlo do prestanka punomoći.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore koji su 7. aprila 2025. godine dostavljeni apelantovim advokatima na izjašnjenje. Apelant je 15. aprila 2025. godine dostavio izjašnjenje posredstvom istih punomoćnika koji su podnijeli apelaciju, uz koje je dostavljena punomoć „radi davanja izjašnjenja“. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije smatrao da apelantu, lično, treba dostaviti odgovore na izjašnjenja.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Naredbom Općinskog suda Sarajevo preciziranog broja od 13. juna 2019. godine prema apelantu i još jednom licu određeno je provođenje posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a), b), c), d), e) i f) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). U naredbi je navedena oznaka „strogo povjerljivo“. Naredba je izdata zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ). U tačkama I–X navedene su radnje koje će se preduzimati, navedeni brojevi telefona, cilj s kojim se radnja preduzima, da se izvršenje naredbe povjerava Federalnoj upravi policije (u daljnjem tekstu: FUP), rok trajanja naredbe itd. U obrazloženju naredbe sudija za prethodni postupak je na osam stranica naveo dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za izdavanje naredbe, na osnovu kojih je zaključio da postoje osnovi sumnje, kao najnižeg stepena sumnje, da je počinjeno krivično djelo primanje dara. Dalje je u naredbi, između ostalog, navedeno:

Imajući u vidu da se dogovor za izvršenje ovog krivičnog djela odvija u tajnosti, da se navedene radnje odvijaju isključivo između prijavitelja i gore pomenutih lica, kao i samu prirodu krivičnog djela Primanje dara i drugih oblika koristi, sud nalazi da se na drugi način osim primjenom predloženih posebnih istražnih radnji iz čl. 130. st. 2. točka a), c), d), e), f) ZKP F BIH ne mogu pribaviti dokazi o izvršenju ovog krivičnog djela ili bi prikupljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.

Konačno, sud nalazi da se na drugi način osim primjenom predloženih posebnih istražnih radnji ne mogu se pribaviti dokazi o vremenu, mjestu i načinu predaje novca. Na ovakav zaključak upućuje i činjenica da se u konkretnom slučaju radi o koruptivnom krivičnom djelu gdje ne postoje čvrsti materijalni dokazi a što osnovano ukazuje da se na drugi način ne mogu pribaviti, odnosno da je njihovo pribavljanje povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Ovakvu odluku sud temelji na okolnosti da se ova krivičnu djela odvijaju sa povećanim oprezom sa što manjim brojem svjedoka i bez materijalne dokumentacije, da se radi o krivičnom djelu za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od 3 godine ili teža kazna, da se radi o koruptivnom krivičnom djelu koje je jako komplikovano i zahtjevno u postupku dokazivanja.

Osporene odluke

5. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 K 775387 19 K 2 od 20. aprila 2022. godine kojom je apelanta i S. H. proglasio krivim da su na način opisan u presudi počinili krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi, te je apelanta (kao i S. H.) osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Apelantu je sud izrekao mjeru sigurnosti zabrane obavljanja funkcije direktora u privrednom društvu u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od četiri godine.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da su S. H. i apelant u naznačenom vremenskom periodu, u namjeri da za sebe prime dar da u okviru svojih funkcija učine što bi morali učiniti, u više navrata od E. P. zahtijevali dar, a zatim S. H. primio dar kao novčanu korist. Pri tome je sud utvrdio da je S. H. bio odgovorno lice, direktor projekta na izgradnji stambeno-poslovnog objekta u Sarajevu (u daljnjem tekstu: stambeni objekt „ST“), a da je apelant direktor pravnog lica navedenog naziva koje je bilo suinvestitor. Sud je utvrdio i da je E. P. menadžer firme i suprug vlasnice firme koja je po ugovoru bila angažirana kao podizvođač u izvođenju radova na termofasadi, te najmu, montaži i demontaži fasadne skele na izgradnji stambenog objekta „ST“. Dakle, S. H. i apelant su u namjeri da za sebe prime dar od E. P. zahtijevali da im plati novčani iznos od 200.000,00 KM kako bi u svojstvu odgovornih lica priznali izvršene građevinske radove po navedenom ugovoru, svjesni i znajući da u okviru svojih ovlaštenja to moraju učiniti. Pri tome su uvjetovali E. P. da im isplati taj iznos prijetnjom aktivacije bankarske garancije koja je data za taj posao, na šta je E. P. u konačnici i pristao obećavajući uplatu cjelokupnog iznosa i plaćanjem prve rate od 30.680 eura, koju je predao 10. jula 2019. godine na ruke S. H. u naznačenom mjestu.

7. Općinski sud je ukazao na tok postupka, te da je uvažavanjem žalbi optuženih ranije donijeta presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, te je naveo upute suda iz drugostepene odluke, odnosno razloge za ukidanje. Suštinski, prethodno donijetom prvostepenom presudom i S. H. i apelant su „zbirno“ osuđeni na kaznu zatvora od „4 godine“, dakle bez individualizacije kazne.

8. U ponovljenom postupku Općinski sud je održao glavni pretres na kojem je pročitana optužnica, Tužilaštvo i odbrana su istakli da ostaju pri svim prethodno provedenim dokazima, te su, uz saglasnost stranaka i odbrane, pročitani iskazi svjedoka, kao i materijalna dokumentacija koja je navedena u presudi. Kako je Općinski sud naveo u presudi, odbrana je predložila izvođenje novih dokaza na okolnost utvrđivanja činjeničnog stanja. Dokazi su se odnosili na odluke u vezi s određivanjem posebnih istražnih radnji i naredbom o provođenju istrage, pri čemu je konstatirano da su ti dokazi bili predloženi uz izjavljene prethodne prigovore na optužnicu. Druga dokumentacija se odnosila na materijalnu dokumentaciju (privremene situacije, izvod iz građevinske knjige, rješenja Općinskog suda i Kantonalnog suda, saslušanje svjedoka Z. I. i preslušavanje dva presretnuta razgovora). U vezi s tim je navedeno da se Tužilaštvo protivilo provođenju tih dokaza ukazujući da je prvostepena presuda ukinuta isključivo zbog nerazumljivosti izreke prilikom individualizacije kazne. Tužilaštvo je ukazalo na relevantne odredbe čl. 276. i 310. ZKP-a, te je istaklo da nije ostavljeno na dispoziciju stranaka da validiraju neke nedostatke dokaznog postupka tako što predlažu „zaboravljene dokaze“, nego se i uz žalbu mogu predložiti samo oni dokazi koji bez dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Općinski sud je odbio usvajanje novih dokaznih prijedloga odbrane jer je činjenice i okolnosti zbog kojih su predloženi dokazi našao dovoljno razjašnjenim, pri tome ne nalazeći da bi njihovo izvođenje doprinijelo drugačijem činjeničnom stanju i zaključku suda. U kontekstu navedenog Općinski sud je cijenio razloge ukidanja ranije presude zbog bitne povrede iz odredbe člana 312. stav 1. tačka k) ZKP-a, ali je ukazao na upute koje je dao drugostepeni sud, a kojima utvrđeno činjenično stanje nije dovedeno u pitanje. Općinski sud je također naveo da su predloženi dokazi mogli biti izvedeni u toku prvostepenog postupka, ali odbrana navedene dokaze nije izvela, niti je sudu ponudila razumno objašnjenje zašto oni nisu bili izvedeni.

9. Cijeneći provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, sud je utvrdio činjenično stanje i donio odluku, za šta je naveo razloge prethodno detaljno interpretirajući izjave Z. D., svjedoka – istražioca, A. Dž., direktora firme koja je bila suinvestitor na stambenom objektu „ST“, odnosno glavni izvođač radova, svjedoka E. P., kao i njegove supruge, te svjedoka M. J. i svjedoka zaposlenika banke. Nadalje, na str. 25–43. Općinski sud ukazuje na prezentirane rezultate dobivene provođenjem posebnih istražnih radnji, odnosno sadržaj razgovora. Zatim je sud naveo materijalnu dokumentaciju i njen sadržaj (str. 43–55 presude), kao i dokaze odbrane. Na osnovu iskaza svjedoka oštećenog, za koje je sud utvrdio da je potkrijepljen iskazom svjedoka A. Dž., kao i rezultatima koji su dobiveni provođenjem posebnih istražnih radnji (presretnutim telekomunikacijama), sud je zaključio da su optuženi od oštećenog svjedoka E. P. zahtijevali dar da bi mu priznali radove koje je prethodno već izvršio. Dakle, postojala je radnja koju su apelant i S. H. bili obavezni izvršiti, što proizlazi iz privremenih situacija, o čemu je svjedočio A. Dž., ali i vještak. Kako je sud utvrdio, izvođačevo pravo je da izvedene radove „fakturira“ putem privremene situacije. Uvjetovanje da se izvedeni radovi „skinu“ s privremenih situacija iako su izvedeni, pod prijetnjom da će se aktivirati bankarska garancija, a da prethodno nisu bili osporeni, prema zaključku redovnog suda, nije dopušteno, te onemogućavanje oštećenog E. P. da fakturira izvedene radove s ciljem stjecanja protivpravnog dara predstavlja inkriminiranu radnju apelanta i S. H. Kako je sud naveo, bitno je da postoje izvedeni radovi koji nisu priznati isključivo zato što je od E. P. prethodno zahtijevan dar. Nadalje, sud je utvrdio da su apelant i S. H. u građevinskom projektu postupali kao odgovorna lica, te je od njih direktno zavisila isplata radova nakon prethodnog priznavanja izvedenih radova. Sud je utvrdio da je S. H. od apelanta preuzeo precizirani iznos, na preciziranoj lokaciji, a što je utvrđeno uvidom u videozapis koji je prezentiran na glavnom pretresu, kao i sadržajem materijalne dokumentacije i fotodokumentacije. Nadalje, sud je utvrdio da su apelant i S. H. djelovali s umišljajem. Kako je sud naveo, optuženi su bili svjesni da je preduzimanje radnji izvršenja krivičnog djela koje je opisano zabranjeno. Općinski sud je naveo da je optuženim kao odgovornim licima na funkcijama koje su vršili moralo biti poznato da je zabranjeno zahtijevati i u konačnici primiti dar da u okviru svoje funkcije nešto učine, što su u svakom slučaju morali učini – priznati izvedene radove jer nisu osporeni. Općinski sud zaključuje da su optuženi htjeli izvršenje radnji koje su zabranjene, te način izvršenja djela, kako je utvrđeno analizom izvedenih dokaza, primjetnim oprezom prilikom konverzacije, te u konačnici preuzimanjem dara na skrivenoj lokaciji, ukazuje da su apelanti bili potpuno svjesni radnji i htjeli njihovo izvršenje.

10. Općinski sud je odlučio o prigovorima relevantnosti i zakonitosti određenih provedenih dokaza. Tako je Općinski sud zaključio da je neosnovan prigovor apelantove odbrane da je informator korišten prije izdavanja naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, kao i da je preduzet cijeli slijed radnji prije izdavanja naredbe, pri čemu je ukazivala na zapisnik o popisu i fotografiranju novca. Cijeneći taj prigovor, Općinski sud je naveo da je jasno kada je naredba suda donesena (13. juna 2019. godine), da je naredbom određeno provođenje radnji iz člana 130. stav 2. tač. a), c), d), e) i f) ZKP-a, odnosno korištenje informatora. Radnja korištenja informatora je određena na način da registrirani informator stupi u kontakt s osumnjičenim ili drugim licima s kojima ga povežu osumnjičena lica, učestvuje u realizaciji primopredaje novca, koji će za potrebe simuliranog i kontroliranog davanja potkupnine osigurati registrirani informator, a koji novac će biti prethodno kriminalistički obrađen. Kako je sud naveo, u kontekstu provođenja posebnih istražnih radnji sama činjenica da je informator registriran i korišten za prikupljanje informacija u FUP-u se ne može posmatrati na način da su provedene posebne istražne radnje u smislu odredbe člana 130. stav 2. tačka e) ZKP-a. Općinski sud je ukazao da bi tumačenje odredbe člana 130. stav 2. ZKP-a, na način kako je to odbrana prezentirala, vodilo zaključku da oštećena lica policijskim organima ne mogu ni dostaviti informacije o izvršenom krivičnom djelu prije naredbe suda. Općinski sud je zaključio da je oštećeni E. P., iako definiran kao informator, u suštini, postupao kao informant i kao davalac obavještenja i informacija koja su od interesa za obavljanje policijskih poslova i primjenu policijskih ovlaštenja. Navedeno, kako je obrazloženo, proizlazi i iz Instrukcije o radu s informatorima FUP-a, te registracionog lista informatora, a što u cijelosti potvrđuje i iskaz svjedoka Z. D. Taj svjedok, koji je zaposlenik FUP-a – istražilac za organizirani kriminal, jasno je istakao da je svjedok – oštećeni E. P. registriran kao informator s ciljem prikupljanja informacija i podataka. Također, sama činjenica da su ovlaštena službena lica izvršila pripremnu radnju evidentiranja novčanica korištenih prilikom simulirane potkupnine ne može se posmatrati kao provođenje posebnih istražnih radnji prije pribavljanja sudske naredbe s obzirom na to da je sama radnja davanja simulirane potkupnine izvršena 10. jula 2019. godine. Općinski sud je ukazao da bi simulirano davanje potkupnine prije nego što je izdata naredba suda predstavljalo nezakonito postupanje, u skladu sa članom 130. ZKP-a. Preduzimanje radnji na način da su novčanice fotografirane ne predstavlja provođenje posebnih istražnih radnji prije izdavanja naredbe suda, kako je to odbrana neosnovano isticala.

11. Općinski sud je dalje ocijenio da je neosnovan i paušalan prigovor da informator odnosno informant nije određen na zakonit način iz razloga što odbrana tu tvrdnju ničim nije potkrijepila. Obrazloženo je da sama činjenica da je informant, pa i informator oštećeno lice ne čini određivanje te radnje nezakonitom. U kontekstu navedenog sud je cijenio iskaz svjedoka Z. D. koji je jasno istakao da FUP ima svoj pravilnik koji se odnosi na način registriranja informatora (informanta). Pri tome se postupa pridržavajući se važnih etičkih načela, zakonitosti, te se prikupljaju sve informacije koje idu kako u korist tako i protiv osumnjičenog, a sve s ciljem utvrđivanja objektivnog činjeničnog stanja u odnosu na prijavljenog i u odnosu na prijavioca, te se vrši kontrola informacija koje on dostavlja, što je učinjeno i u ovom slučaju. Općinski sud je utvrdio da su službenici FUP-a postupali na nezakonit način prilikom registracije informanta (iako i odbrana i tužilaštvo tokom pretresa uporno koriste formulaciju informator), kao i prilikom prikupljanja informacija od njega. Međutim, kako informant, ali i informator, može biti i oštećeno lice, i najčešće jest, Općinski sud je i taj prigovor odbio kao neosnovan.

12. Općinski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor da se informator (informant) prilikom registriranja u FUP-u morao saslušati u skladu s odredbama ZKP-a i upozoriti kao svjedok na posljedice davanja lažnog iskaza. U vezi s tim, obrazloženo je da odbrana ne precizira koje su to odredbe koje se odnose na saslušanje informatora – informanta, a iz kojih bi takva obaveza proizlazila. Činjenica da određeno lice u ranoj fazi postupka dostavlja informacije bitne za daljnji tok istrage ne znači nužno da će takvo lice biti i saslušano kao svjedok u postupku. Sud je ponovio da, iako se uporno koristi formulacija „informator“, E. P. je prije donošenja naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji postupao kao lice koje je dostavljalo informacije ovlaštenim službenim licima. Ovlaštena službena lica, a što je potvrdio svjedok Z. D., zakonito su postupala kada su dobivene informacije evidentirala u formi službene zabilješke, a ne sačinjavanjem zapisnika o saslušanju svjedoka, kako je to odbrana navodila.

13. Također, sud je cijenio kao neosnovan prigovor odbrane da je naredba o provođenju posebnih istražnih radnji nezakonita i da je došlo do povrede prava na privatni i porodični život. Kako je naveo Općinski sud, posebne istražne radnje mogu se odrediti za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, te je taj uvjet ispunjen. Nadalje, sud je naveo da se posebne istražne radnje određuju naredbom sudije za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužilaštva, a koji sadrži podatke o licu protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje, razloge za preduzimanje, kao i ostale bitne okolnosti. Općinski sud je ocijenio da su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti za određivanje posebnih istražnih radnji u smislu odredbi čl. 130, 131. i 132. ZKP-a i da je u naredbi dato adekvatno obrazloženje kako u pogledu postojanja osnova sumnje tako i u pogledu posebnih uvjeta za određivanje posebnih istražnih radnji te adekvatni razlozi zašto na drugi način istražni organi nisu u mogućnosti prikupiti dokaze, a dato obrazloženje u potpunosti zadovoljava potrebne standarde. Nadalje, Općinski sud je cijenio da su izvještaji o provođenju posebnih istražnih radnji kontrolirani u smislu člana 133. ZKP-a jer je na jednoj od koverti jasno naznačeno da je sadržaj koverte pregledan, a da je koverta zatim ponovo zatvorena. Navedeno, kako je zaključio Općinski sud, upućuje da je sud vršio kontrolu u smislu odredbe člana 133. stav 1. ZKP-a.

14. Nadalje, Općinski sud je cijenio neosnovanim i prigovor odbrane da optuženi nisu bez odlaganja obaviješteni o radnjama koje su preduzete protiv njih iz člana 130. ZKP-a. Općinski sud je ukazao da iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenih proizlazi da su obaviješteni o osnovima sumnje protiv njih i dokazima iz kojih ona proizlazi, kao i o činjenici da su protiv njih bile provedene posebne istražne radnje. Kako je dalje naveo Općinski sud, optuženi su posredstvom svojih branilaca osporavali posebne istražne radnje i rezultate dobivene tim radnjama, te činjenica da sud osumnjičene odnosno optužene nije formalno, posredstvom posebne obavijesti, obavijestio o preduzetim posebnim istražnim radnjama ne znači prima facie da su posebne istražne radnje i rezultati koji su iz njih proizašli nezakoniti.

15. Odlučujući o sankciji, Općinski sud je primjenom čl. 42, 43. i 49. KZ-a apelanta (i S. H.) osudio na kaznu zatvora u trajanju od (po) četiri godine cijeneći da će se postići svrha kažnjavanja. Prilikom odmjeravanja krivičnopravne sankcije sud je imao u vidu svrhu kažnjavanja i sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (otežavajuće i olakšavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, raniji život učinilaca, njihove lične prilike i ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela. Nakon analize svih navedenih okolnosti, sud je ocijenio da će se kaznom zatvora u trajanju od četiri godine postići ciljevi specijalne i generalne prevencije. Apelantu je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja funkcije u privrednom društvu u Federaciji Bosne i Hercegovine u trajanju od četiri godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja sigurnosne mjere. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 76. KZ-a, te je ukazao da se radi o sigurnosnoj mjeri koja se počiniocu može izreći u vezi s krivičnim djelima vezanim za poziv. Imajući u vidu za šta je osuđen apelant, i to kao odgovorno lice, kao i izraženu upornost pri činjenju krivičnog djela, koja proizlazi iz presretnutih komunikacija, sud je zaključio da bi ponovno obavljanje funkcije direktora pravnog lica moglo poticajno djelovati na apelanta da počini novo djelo.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 775387 22 Kž 4 od 6. oktobra 2022. godine uvažena je žalba S. H., te je primjenom načela beneficium cohaesionis i u odnosu na apelanta preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni, pa su za radnje opisane u izreci presude apelant i S. H. osuđeni na po dvije godine zatvora. U ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena.

17. Kantonalni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja iz žalbe da pobijana presuda ne sadrži razloge jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da su u pogledu svake utvrđene činjenice pred prvostepenim sudom dati jasni razlozi u smislu člana 305. stav 7. ZKP-a. Kako je Kantonalni sud naveo, prvostepeni sud je dao ocjenu vjerodostojnosti svakog izvedenog dokaza, kao i ocjenu dokaza u međusobnoj vezi, kao i dokaza suprotne strane. U pobijanoj presudi je naglašeno da se odluka suda zasniva na iskazima svjedoka koji su dati pred sudom i koji su ispitani direktno i unakrsno u vezi sa svim okolnostima za koje su stranke u postupku smatrale da su relevantne.

18. Kada su u pitanju prigovori koji se odnose na provođenje posebnih istražnih radnji, Kantonalni sud ih je ocijenio neosnovanim ukazujući na zaključke prvostepenog suda. Prema ocjeni Kantonalnog suda, propust da se optuženi obavijeste o provođenju posebnih istražnih radnji nema automatski za posljedicu da su posebne istražne radnje nezakonite, tj. da su u suprotnosti sa čl. 130–132. ZKP-a. Kada je u pitanju prigovor, koji je istican i pred redovnim sudom, u pogledu uloge oštećenog kao informatora ili informanta, Kantonalni sud se saglasio s obrazloženjem iz pobijane presude. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da sama činjenica da su ovlaštena službena lica izvršila pripremnu radnju evidentiranja novčanica korištenih prilikom simulirane potkupnine ne može se posmatrati kao provođenje posebnih istražnih radnji prije pribavljanja sudske naredbe, s obzirom na to da je sama radnja davanja simulirane otkupnine izvršena 10. jula 2019. godine, a naredba je donijeta 13. juna 2019. godine. Također, Kantonalni sud navodi da je radnja evidentiranja novčanica izvršena 13. juna 2019. godine i 9. jula 2019. godine, dakle nakon izdavanja naredbe suda, a što je vidljivo iz dopune zapisnika o popisu i označavanju novčanih sredstava.

19. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojima osporava odbijanje suda da se izvedu novi dokazi po prijedlog odbrane u ponovljenom suđenju, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud i u tom pogledu dao jasne odgovore. Kako je Kantonalni sud naveo, činjenice i okolnosti zbog kojih su odbrane predložile dokaze ne bi utjecale na drugačije činjenično stanje i zaključak prvostepenog suda. Predloženi dokazi ne dovode u sumnju ključne dokaze koji su se odnosili na okolnost primanja dara. Kantonalni sud se složio sa stavom apelantove odbrane da su se mogli izvoditi i novi dokazi ako bi doveli u sumnju tužiočeve dokaze, a što se nije desilo u konkretnom slučaju.

20. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su u pobijanoj presudi dati jasni razlozi za zaključak da je apelant djelovao u namjeri da za sebe primi dar, ukazujući na član 380. stav 2. KZ-a, te citirajući dijelove prvostepene presude u kojima se navodi šta je potrebno za izvršenje krivičnog djela, a to je zahtijevanje dara, radnja koju su morali izvršiti i status odgovornih lica. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud doveo u vezu sve izvedene dokaze (iskaze svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka finansijske struke kako tužioca tako i odbrane, kao i materijalne dokaze), potkrepljujući ne samo izvršenje krivičnopravnih radnji koje su stavljene na teret optuženim već i direktni umišljaj, kao i objašnjenje ispunjenja obilježja konkretnog krivičnog djela.

21. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojim se osporavaju provedene posebne istražne radnje Kantonalni sud je ukazao da je na to pitanje već odgovorio, kao i da praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) kojom se potkrepljuju žalbeni navodi nije primjenjiva na konkretan predmet. Nadalje, sud je zaključio da, suprotno apelantovim navodima, presuda nije nerazumljiva u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, kao i subjektivnog odnosa optuženih prema djelu.

22. U odnosu na odluku o kazni Kantonalni sud je istakao da je odbrana S. H. isticala da je povrijeđeno načelo reformatio in peius jer su u prvoj prvostepenoj presudi optuženi osuđeni na ukupno četiri godine zatvora, što je Kantonalni sud prihvatio. U vezi s tim je istaknuto da je ranije donijeta prvostepena presuda od 19. decembra 2021. godine ukinuta zbog nerazumljivosti izreke pobijane presude u dijelu koji se odnosi na sankciju. Kantonalni sud je ukazao da nije moguće u ponovljenom suđenju optuženim izreći kazne zatvora u trajanju od po četiri godine kada na prethodnu presudu tužilac nije izjavio žalbu. Što se tiče apelantovog prigovora da prvostepeni sud nije mogao kao otežavajuću okolnost cijeniti da je utjecao na odugovlačenje postupka, Kantonalni sud je smatrao da je neosnovan s obzirom na to da članom 49. KZ-a nisu propisana takva ograničenja.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

23. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant u opširno koncipiranoj apelaciji ukazuje na pristrasnost suda, odnosno postupajućeg sudije. Pri tome, detaljno navodi da je o apelantovom zahtjevu za izuzeće sudije odlučeno rješenjem Općinskog suda od 22. februara 2022. godine kojim je zahtjev odbijen. Međutim, kako apelant navodi, u rješenju kojim se odbija zahtjev za izuzeće nema podataka kako i na koji način je sjednica održana, da li je neposredno učestvovalo 73 sudija, na koji način su glasali, čiji su zaključci na kraju rješenja itd.

24. Također, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je sud odbio dokaze odbrane, uz obrazloženje da predloženi dokazi ne bi promijenili činjenično stanje. Nadalje, apelant „razumije“ da je sud „cijenio sadržaj novih dokaza“ jer je utvrdio da ne bi promijenili činjenično stanje, ali nije obrazložio irelevantnost novih dokaza. Zatim, ukazuje da odluka nije obrazložena jer nije razmotrena pravna argumentacija u pogledu nezakonitosti naredbe suda kojom je određena primjena posebnih istražnih radnji. U vezi s tim, apelant ukazuje na određene radnje koje su usmjerene na pribavljanje dokaza odnosno na određene „pripremne radnje“ koje su preduzete prije izdavanja naredbe suda o posebnim istražnim radnjama. U tom pogledu ukazuje na prigovor koji se odnosio na svjedoka E. P. koji je korišten kao informator prije nego što je sud izdao naredbu. Prema apelantovim navodima, novac je označen prije nego što je sud izdao naredbu za simulirani i kontrolirani otkup predmeta. Nadalje, apelant navodi da optužnica nije sadržavala sve potrebne elemente krivičnog djela, ukazuje na nedostatak direktnog umišljaja u presudi, a koji je potreban za izvršenje ovog krivičnog djela. Također, apelant ukazuje na nedostatak blanketne norme, odnosno djelokruga apelantovih ovlaštenja. Apelant dalje navodi da sud nije obrazložio zašto je apelanta i S. H. kaznio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a ne na neku nižu kaznu, odnosno nije dao razloge u vezi s odlukom o kazni i nije se osvrnuo na navode u vezi s izrečenom sigurnosnom mjerom.

25. U odnosu na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije apelant je naveo da je FUP 4. juna 2019. godine primio na zapisnik prijavu o počinjenju krivičnog djela, te je nadležnom tužilaštvu dostavio prijedlog za izdavanje naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, a tužilaštvo je isti dan Općinskom sudu dostavilo prijedlog za izdavanje naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji. Postupajući po primljenom prijedlogu, Općinski sud je donio naredbu kojom je prema apelantu određeno provođenje pet vrsta posebnih istražnih radnji iz člana 130. stav 2. tač. a), c), d), e) i f) ZKP-a, i to: nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, nadzor i tehničko snimanje prostorija, tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta koji stoje u vezi s njima, korištenje informatora i simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine.

26. Osim toga, apelant ukazuje na sadržaj naredbe (vidi tačku 4. ove odluke) koji citira i problematizira. Pozivajući se na pravna shvatanja Evropskog suda iz predmeta Dragojević protiv Republike Hrvatske i Bašić protiv Republike Hrvatske, apelant sve vrijeme postupka, kao i u apelaciji, ukazuje da predmetna naredba kojom je određeno provođenje posebnih istražnih radnji, izuzev navođenja stereotipnih fraza i zakonskih izraza, ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke jer ne sadrži odgovarajuća obrazloženja konkretnih okolnosti, a naročito nije sadržavala razloge zbog kojih se dokazi nisu mogli pribaviti na druge, manje „nametljive“ načine. Apelant ističe da predmetnu naredbu smatra „otrovanom voćkom“, a sve dokaze pribavljene na osnovu te naredbe „plodovima otrovane voćke“.

27. Apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere ukazao da je pred redovnim sudom ishodovao odluku da mu se zbog bolesti odgodi izvršenje kazne zatvora u maksimalnom trajanju od godinu dana, kako je propisano zakonom. Nakon toga, apelantov zahtjev pred redovnim sudom je odbijen. Naime, apelant je kao razlog za odlaganje naveo bolest svog djeteta, ali takav osnov za odgađanje kazne nije propisan zakonom. Apelant ukazuje da je njegova supruga zaposlena, a zbog djeteta kojem je dijagnosticirana bolest apelant mora biti „stalno u neposrednoj blizini“ radi eventualne intervencije, odnosno mora biti „pripravan za eventualne pozive iz škole radi blagovremene reakcije“.b)Odgovori na apelaciju

28. Kantonalni sud je naveo da je dao potpune odgovore na sve žalbene navode. Kantonalni sud je ocijenio da nije bilo propusta u prvostepenoj presudi, u skladu s domaćim propisima i u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava pojedinaca. Apelantove tvrdnje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje te da je istražnim radnjama povrijeđeno i pravo na privatnost su paušalne i neosnovane.

29. Općinski sud je naveo da su u obrazloženju prvostepene presude jasno navedeni svi razlozi i odlučne činjenice, kao i relevantne zakonske odredbe, na kojima je sud zasnovao svoju odluku, te je o svim prigovorima koje apelant ističe sud dao razloge u okviru svoje odluke. Kada su u pitanju prigovori koji se odnose na zakonitost određivanja i provođenja posebnih istražnih radnji, sud je naveo da je u presudi dao iscrpno obrazloženje, o čemu je u konačnici po žalbi odlučivao i Kantonalni sud. Također, Općinski sud navodi da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje budući da je o izuzeću sudije odlučivala Opća sjednica, te je donijela odluku kojom se odbija zahtjev za izuzeće.

30. U veoma obimnom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je suštinski navelo da su funkcionalno nadležni sudovi više puta ispitali apelantove prigovore imajući u vidu da je apelant iste prigovore isticao tokom krivičnog postupka, i to od dostavljanja prethodnih prigovora na optužnicu pa do žalbe na presudu. Tužilaštvo se dalje osvrnulo na apelantove navode u vezi s naredbom za određivanje posebnih istražnih radnji, u kojoj je sudija za prethodni postupak, suprotno apelantovim navodima, obrazložio kako osnove sumnje da je apelant počinio krivično djelo tako i okolnosti iz kojih proizlazi da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi, odnosno da bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. Sudija za prethodni postupak je prihvatio razloge iz prijedloga FUP-a, odnosno prijedloga Tužilaštva. Kako je navelo Tužilaštvo, sudija za prethodni postupak odlučuje u granicama dostavljenog prijedloga i postupajući sudija u postupku određivanja posebnih istražnih radnji ne može navesti neke druge činjenice i okolnosti nego one koje proizlaze iz samog prijedloga i dostavljenih dokaza. Analizom naredbe za određivanje posebnih istražnih radnji, kako je navelo Tužilaštvo, proizlazi da je sudija za prethodni postupak, suprotno apelantovim prigovorima, naveo jasno obrazloženje iz kojeg proizlazi zaključak suda o postojanju osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo, kao i razloge o činjenicama i okolnostima da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, a što predstavlja poseban uvjet za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 130. ZKP-a. U odnosu na prigovore u vezi s navodnim statusom E. P. kao informatora prije donošenja naredbe, Tužilaštvo je navelo da iz službenih zabilješki FUP-a, Instrukcije o radu s informatorima FUP-a, te registracionog lista informatora, kao i iskaza saslušanog svjedoka Z. D. jasno proizlazi da je E. P. u periodu prije donošenja naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji imao status informanta, iako je kroz službene zabilješke korišten termin informator. Nema niti jedne činjenice ili dokaza, niti ih branilac navodi u apelaciji, da je E. P. preduzeo bilo koju radnju prije same naredbe. U kontekstu obilježavanja novčanica za davanje potkupnine, prema ocjeni Tužilaštva, istaknuti prigovori su također neosnovani. Dakle, označavanje i popis novčanica koje se koriste za simulirano davanje potkupnine je radnja koja iziskuje određeno vrijeme, a u konkretnom slučaju je zbog količine novca koji je trebalo osigurati navedeno rađeno u dva navrata, o čemu su sačinjena dva zapisnika. Tužilaštvo navodi da novac ne bi mogao biti upotrijebljen bez naredbe suda, a radnja simuliranog davanja potkupnine realizirana je 10. jula 2019. godine. Nadalje, Tužilaštvo ukazuje da je apelant lišen slobode prilikom provođenja radnje simuliranog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine, te je prilikom prvog ispitivanja, u prisustvu branioca, upoznat s izdatim naredbama i provedenim radnjama. Tužilaštvo navodi da je Izvještaj o postupanju po naredbi dostavilo 19. jula 2019. godine, a što je sve dalo mogućnost apelantu da osporava zakonitost naredbi i načina na koji su provedene, koje pravo je u konačnici i iskoristio više puta u svim fazama postupka, ali svaki put su prigovori koje je isticao ocijenjeni neosnovanim.

31. Apelant je u izjašnjenju na odgovore ostao pri navodima iz apelacije.

V.Relevantni propisi

32. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17, 31/23 i 58/25)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u relevantno vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 380. stav (2)

Primanje dara i drugih oblika koristi (2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što bi morala učiniti ili da ne učini što ne bi smjela učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. (2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 130. stav (1), stav (2) tač. a), c) do f), st. od (3) do (6) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u učinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. (2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

c) nadzor i tehničko snimanje prostorija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta, koji stoje u vezi sa njima,

e) korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora,

f) simulirani i kontrolirani otkup predmeta i simulirano davanje mita, (3) Istražne radnje iz stava 2. tačke a) ovog člana mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinitelj koristi njeno sredstvo telekomunikacije. (4) Na razgovore osobe iz stava 1. ovog člana i njenog branitelja shodno se primjenjuju odredbe o komunikaciji osumnjičenog i branitelja. (5) Pri izvršavanju istražnih radnji iz stava 2. tač. e) i f) ovog člana, policijski organi ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela. Ako su takve aktivnosti preduzete, ta okolnost isključuje krivično gonjenje podstrekavane osobe za krivično djelo izvršeno u vezi s ovim radnjama. (6) Prikriveni istražitelj je posebno obučena ovlaštena osoba koja istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražitelj smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to nužno za formiranje i održavanje tog identiteta mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajući dokumenti.

Član 131. tačka b)

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Posebne istražne radnje iz člana 130. stav (2) ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

b) za druga krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna.

Član 132. st. (1), (4) i (6)

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. stava 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. (4) Naredba sudije za prethodni postupak, kao i prijedlog tužitelja iz stava 1. ovog člana čuvaju se u posebnom omotu. Tužitelj i sudija za prethodni postupak će sastavljanjem ili prijepisom zapisnika bez navođenja osobnih podataka prikrivenog istražitelja i informatora ili na drugi odgovarajući način, spriječiti da neovlaštene osobe, osumnjičeni i njegov branitelj otkriju identitet prikrivenog istražitelja i informatora. (6) Naredbu iz stava 1. ovog člana izvršava policijski organ. Preduzeća koja vrše prijenos informacija dužna su tužitelju i policijskim organima omogućiti provođenje mjera iz člana 130. stav 2. tačke a) ovog zakona.

Član 133. st. (1) i (3)

Materijal dobijen preduzimanjem radnji iobavještavanje o preduzetim radnjama (1) Po prestanku radnji iz člana 130. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi. (3) Sudija za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 130. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila preduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

Odjeljak 7. Dokazni postupak

Član 276. stav (1)

Izvođenje dokaza (1) Stranka i branitelj imaju pravo da pozivaju svjedoke i izvode dokaze.

Član 312. stav (1) tačka b)

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

Član 331a. st. od (2) do (6)

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (2) Prvostepeni sud kojem je predmet upućen na suđenje, uzet će za osnovu raniju optužnicu. Ako je presuda prvostepenog suda djelimično ukinuta prvostepeni sud će za osnovu uzeti samo onaj dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude. (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze. (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona. (5) Odredba stava (4) ovog člana se ne odnosi na osobe, iz člana 97. ovog zakona, koje mogu odbiti svjedočenje. (6) Pri izricanju nove presude prvostepeni sud je vezan zabranom propisanom u članu 322. ovog zakona.

VI.Dopustivost i meritum

34. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

35. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu da se apelant pozvao na praksu Evropskog suda u predmetima Dragojević protiv Hrvatske (presuda od 15. januara 2015. godine, predstavka broj 68955/11) i Bašić protiv Hrvatske (presuda od 25. oktobra 2016. godine, predstavka broj 22251/13), u kojima su iznijeti slični navodi, Ustavni sud će i konkretan predmet ispitati na način kako je to uradio Evropski sud. Stoga će Ustavni sud najprije ispitati navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.a)Pravo na privatni život

37. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

38. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

39. Ustavni sud najprije ukazuje na apelantov navod da su u naredbi suda kojom je određeno provođenje posebnih istražnih radnji ponavljani navodi iz prijedloga Tužilaštva u vezi s osnovima sumnje i da naredba nije bila obrazložena, „izuzev navođenja stereotipnih fraza i zakonskih izraza“. Apelant posebno naglašava da naredba nije sadržavala razloge zbog kojih se dokazi nisu mogli pribaviti „na druge, manje nametljive načine“, pri čemu apelant citira sadržaj naredbe (vidi tač. 4. i 29. ove odluke). U nastavku apelacije apelant ukazuje da se „na prvo čitanje obrazloženja presude“ čini da je sud obrazložio svoj stav u vezi s prigovorom nezakonitosti, ali „vidljivo je da nije ozbiljno pristupio tome“.

40. Dakle, kao i u predmetu Dragojević i Bašić apelant ne dovodi u pitanje zakonski osnov, već isključivo problematizira da li je sudija za prethodni postupak poštovao zakonske odredbe, obrazložio postojanje osnova sumnje i dao razloge da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama. Evropski sud je u navedenim predmetima ukazao na značaj sudske kontrole prilikom određivanja naredbe, odnosno da sudske vlasti odrede postoje li opravdani razlozi za odobravanje mjera tajnog nadzora. U predmetu Dragojević Evropski sud je utvrdio da su se četiri naloga za tajni nadzor koja je izdao istražni sudija zasnivala samo na tvrdnji da postoji zahtjev Uskoka za korištenje tajnog nadzora i zakonskom izrazu da se „istraga ne može provesti na drugačiji način ili da bi to bilo izrazito teško“. U pogledu prigovora podnosilaca zahtjeva da nalozi za tajni nadzor protiv njih nisu bili propisno obrazloženi Evropski sud je utvrdio da nedostatak obrazloženja naloga istražnog sudije, zajedno s praksom domaćih sudova da taj nedostatak obrazloženja zaobilaze retroaktivnim opravdavanjem upotrebe tajnog nadzora, nije bio u skladu s mjerodavnim domaćim pravom, te u praksi nije osigurao odgovarajuće mjere zaštite od moguće zloupotrebe. Evropski sud je stoga smatrao da takva praksa nije u skladu s pretpostavkom zakonitosti niti je dovoljna da miješanje u pravo podnosioca zahtjeva na poštovanje njegovog privatnog života i dopisivanja ograniči na ono što je „nužno u demokratskom društvu“ (vidi op. cit., Dragojević, tač. 85–

101, također, op. cit., Bašić, tač. 33–34).

41. Imajući u vidu sadržaj dostavljene naredbe od 13. juna 2019. godine, Ustavni sud primjećuje da se ne mogu primijeniti isti zaključci kao u predmetima Dragojević i Bašić. Suprotno od predmeta na koje se apelant poziva, u predmetu Bosak i drugi protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, presuda od 6. juna 2019. godine, predstavke br. 40429/14, 41536/14, 42804/14 i 58379/14) podnosioci predstavke su iznosili identične navode, pozivajući se na predmete Dragojević, Bašić i druge. U predmetu Bosak

Evropski sud je zaključio da nalozi za tajni nadzor izdati u odnosu na četvrtog podnosioca predstavke nisu sadržavali odgovarajuća obrazloženja o posebnim okolnostima predmeta, stoga je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije. Suprotno tome, nalozi izdati u odnosu na ostale podnosioce zahtjeva sadržavali su obrazloženja koja su se zasnivala na konkretnim činjenicama i posebnim okolnostima predmeta, kao i razloge zašto se posebne istražne radnje nisu mogle provesti drugim, manje nametljivim sredstvima, zbog čega je Evropski sud zaključio da nije došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije (idem., tač. 48–50).

42. U konkretnom predmetu, a što proizlazi iz dostavljene naredbe, sudija za prethodni postupak je dao obrazloženje, ukazujući na dokaze koji su dostavljeni, iz kojih proizlazi osnov sumnje kao najnižeg oblika sumnje. Suprotno apelantovim navodima, o čemu se u toku postupka izjašnjavao i redovni sud, naredba suda od 16. juna 2019. godine donijeta je u potpunosti u skladu s odredbama ZKP-a. Pri tome je nesporno da je sudija za prethodni postupak imao u vidu sve potrebne okolnosti konkretnog predmeta, te je obrazložio zašto da se na drugi način, osim primjenom predloženih posebnih istražnih radnji ne mogu pribaviti dokazi o izvršenju krivičnog djela ili bi prikupljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama (vidi tačku 4. ove odluke). Naredbom je određeno trajanje, način provođenja i druge potrebne informacije, što apelant i ne dovodi u pitanje. Dakle, jasno je da je sud izvršio potrebnu kontrolu opravdanosti izdavanja naredbe kojom se zadire u apelantova prava na privatni život, pazeći na sve zakonom propisane elemente, za šta je dao jasno i dovoljno obrazloženje. Suprotni apelantovi navodi da sud nije obrazložio naredbu kojom je odredio provođenje posebnih istražnih radnje su neosnovani, zbog čega Ustavni sud smatra da se u konkretnom predmetu može donijeti isti zaključak kao u predmetu Bosak.

43. Dakle, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije.b)Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant problematizira pravičnost krivičnog postupka ukazujući na nedostatak obrazloženja suda u odnosu na pristrasnost sudije, nezakonitost naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, nedostatak obrazloženja u odnosu na krivično djelo za koje je apelant osuđen, kao i odluke o kazni i izrečenoj mjeri sigurnosti. Također, apelant navodi da sud nije proveo dokaz koji je apelant predlagao u ponovljenom postupku.

47. Ustavni sud najprije ukazuje da je apelant prethodno izjavio apelaciju protiv rješenja Općinskog suda od 22. februara 2022. godine kojom je odbijen zahtjev za izuzeće sudije, te je Ustavni sud donio odluku kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-903/22 od 6. jula 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant sada, nakon okončanog postupka, ponovo ukazuje da rješenje od 22. februara 2022. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za izuzeće sudije nije dovoljno obrazloženo. Suštinski, to znači da apelant smatra da su postojali razlozi zbog kojih se sudija trebao izuzeti. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navedeno nije isticao u žalbi u skladu sa članom 312. stav 1. tačka b) ZKP-a. Stoga, slijedeći svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima, Ustavni sud te navode neće ispitivati (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-907/16 od 17. jula 2018. godine, tačka 48) jer prethodno nisu iznijeti pred redovni sud da se o njima izjasni.

48. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom. Pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan (vidi Evropski sud, Zličić protiv Srbije , presuda od 26. januara 2021. godine, predstavke br. 73313/17 i 20143/19, tačka 118). Razmatrajući apelantove navode da je naredba nezakonita, te da su nezakonite radnje koje su prethodile naredbi, a iz kojih su „proizašli dokazi“ posljedično kao plod otrovne voćke, Ustavni sud se ponovo poziva na predmet Bosak, u kojem je podnosilac predstavke imao identičan navod da su svi dokazi proistekli iz „nezakonite naredbe nezakoniti“. Evropski sud se pozvao na vlastita opća načela za ocjenu toga je li korištenje dokaza pribavljenih tajnim nadzorom u suprotnosti s garancijama pravičnog suđenja koje su izložene u predmetu Dragojević (op. cit., tač. 127–130). Dalje je ukazano da nije uloga Evropskog suda da načelno utvrdi može li se određena vrsta dokaza – na primjer nezakonito pribavljeni dokazi – smatrati dopuštenom, niti je li podnosilac predstavke kriv ili nije. Pitanje na koje treba odgovoriti je da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. U nastavku odluke Bosak Evropski sud ukazuje da nije utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije u pogledu mjera tajnog nadzora, što podrazumijeva da predmetne mjere tajnog nadzora i njima pribavljeni dokazi nisu bili nezakoniti. Kako je naveo Evropski sud, mjere tajnog nadzora i njima pribavljeni dokazi nisu bili nezakoniti jer je uvjet da se svako miješanje u prava podnosioca zahtjeva zaštićena članom 8. mora zasnivati na zakonu, što je svojstveno garancijama člana 8. Evropske konvencije. Stoga je Evropski sud utvrdio da navodi podnosioca predstavke u tom pogledu ne upućuju na postojanje povrede prava na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije (op. cit., Bosak , tač. 75–78).

49. Ustavni sud nema razloga da u konkretnom predmetu zaključi drugačije. Također, Ustavni sud primjećuje da je značajan dio presude posvećen upravo odluci zašto su apelantovi prigovori o nezakonitosti naredbe ili privedenih radnji odbijeni (vidi tač. 10–15. ove odluke). Nadalje, i u postupku po žalbi Kantonalni sud je ispitao apelantove navode (vidi tač. 18. i 21. ove odluke). Dakle, redovni sudovi su meritorno razmotrili apelantove navode i suprotno navodima iz apelacije jasno obrazložili svoje odluke. Činjenica da je apelant bio neuspješan u svakom koraku ne mijenja činjenicu da je imao djelotvornu priliku da ospori dokaze i da se suprotstavi njihovoj upotrebi, a što je od značaja za garancije pravičnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se glavni apelantov prigovor odnosio na upotrebu informacija dobivenih posebnim istražnim radnjama zbog navodnog nedostatka obrazloženja u naredbi. Apelant nije osporio autentičnost sadržaja razgovora, niti je osporio da je S. H. primio novac. Redovni sud je u toku postupaka saslušao D. Z., a sve s ciljem potpunog odgovora na apelantove navode i kako bi razjasnio okolnosti predmeta na koje je ukazivala odbrana. Dakle, redovni sud je obrazloženom odlukom iznio svoja utvrđenja o načinu na koji je izdata sudska naredba, te o brojanju novca i ulozi E. P. Pri tome, pozivajući se na zakonske odredbe, kao i sve radnje koje su prethodile sudskoj naredbi, sud je jasno naveo, a takvo obrazloženje ne ukazuje na proizvoljnost, niti je suprotno zakonskim odredbama, da su neosnovani apelantovi navodi o preduzimanju radnji koje su „usmjerene na pribavljanju dokaza [...], a koji dokazi se imaju smatrati dijelom posebnih istražnih radnji“. Kako je sud jasno naveo, činjenica brojanja i evidentiranja novčanica korištenih prilikom simulirane potkupnine ne može se posmatrati kao provođenje posebne istražne radnje.

50. Također, sud je dao jasna obrazloženja i odgovore koji ničim ne ukazuju na proizvoljnost, a zasnivaju se na zakonskim odredbama i provedbenim aktima kada je opisao ulogu oštećenog E. P., njegovog ispitivanja, njegove uloge informanata/informatora. Općinski sud je ukazao, a takvo obrazloženje ne ukazuje na proizvoljnost, već upravo slijedi jednu pravničku logiku, da bi tumačenje zakonskih odredbi na način kako je to pokušavala odbrana u konkretnom predmetu vodilo do zaključka da oštećena lica ne mogu ni dostaviti informacije policijskim organima u pogledu izvršenog krivičnog djela prije naredbe suda, a upravo su oštećeni lica koja prijave takva krivična djela, te učestvuju u davanju potkupnine. Redovni sud je jasno naveo da bi simulirano davanje potkupnine prije izdavanja sudske naredbe bilo nezakonito, ali isto se nije desilo, što jasno proizlazi iz materijalne dokumentacije na koju se sud pozvao, a ni apelant to ne problematizira. Također, iz osporenih presuda, kao i iz odgovora na apelaciju koje je dostavilo Tužilaštvo proizlazi da je apelant prilikom lišenja slobode bio obaviješten o provođenju posebnih istražnih radnji (vidi tač. 14. i 30. ove odluke) i tokom cijelog postupka je koristio mogućnost da ospori naredbu i dokaze proistekle iz nje. S obzirom na prethodno navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo apelantove navode da njegovo pravo na pravičan postupak nije poštovano, odnosno da su ga rezultati provedenih istražnih radnji na osnovu zakonito donijete naredbe suda, ili radnje koje su u skladu s tim izvršene, lišili prava na pravično suđenje.

51. Ustavni sud će dalje razmotriti pitanje apelantovog prava da u ponovljenom postupku izvede „nove dokaze“. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda po kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da izvodi dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2013. godine, predstavka broj 51355/10, tačka 41). Međutim, sud je u obavezi da navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije (broj 2), presuda od 14. januara 2020. godine, predstavke br. 51111/07 i 42757/07, tačka 504).

52. Ustavni sud primjećuje da je apelant u ponovljenom postupku predložio izvođenje „novih dokaza“ na okolnost utvrđivanja činjeničnog stanja. Kako apelant navodi, s obzirom na to da se radilo o ponovljenom postupku „nije bio formalno ograničen u pogledu predlaganja dokaza“, te ukazuje da sudovi nisu obrazložili zašto nisu prihvatili dokaze koje je predlagao. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je članom 278. stav (2) ZKP-a propisano da će sud odbiti izvođenje dokaza ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban. Ustavni sud najprije primjećuje da se i redovni sud složio s konstatacijom da apelant nije formalno ograničen u pogledu izvođenja dokaza. Međutim, ono što je ključno jest da je postupak ponovljen zbog nerazumljivosti odluke o kazni. Dakle, dokaze predložene na okolnost utvrđenja činjeničnog stanja sud je odbio s jasnim obrazloženjem da činjenice i okolnosti zbog kojih su dokazi predloženi ne bi utjecale na drugačije činjenično stanje i zaključak prvostepenog suda, odnosno da predloženi dokazi ne dovode u sumnju ključne dokaze koji su se odnosili na okolnost primanja dara. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da nije dovoljno samo predložiti dokaze, već se zahtjev mora potkrijepiti objašnjenjem zašto je važno da se provedu određeni dokazi. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne konkretizira zašto su predloženi dokazi bili važni i značajni da ih je bilo neophodno provesti u ponovljenom postupku. Ustavni sud opet napominje da je presuda kojom je utvrđeno da su apelant i S. H. počinili krivično djelo zasnovana na iskazu svjedoka E. P., te iskazima ostalih svjedoka, dokazima dobivenim provođenjem posebnih istražni radnji (sadržajem telekomunikacija i prikazanog videozapisa), te brojnoj materijalnoj dokumentaciji. Pri tome, Ustavni sud naglašava da apelant nije objasnio kako bi dokazima koje je tražio da se izvedu, a sud ih odbio, doveo u pitanje relevantnost svih prethodno provedenih dokaza kojima je dokazana apelantova krivica. Stoga, Ustavni sud nalazi da je i taj apelantov navod neosnovan.

53. Konačno, apelant je problematizirao da osporene presude ne sadrže dovoljno obrazloženja u vezi s krivičnim djelom za koje je osuđen, u vezi s odlukom o kazni i izrečenoj sigurnosnoj mjeri. U pogledu apelantovih navoda kojim ističe „nedostatak obrazloženja“, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da je obaveza sudova da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka, slijedom čega su utvrđene relevantne činjenice za donošenje presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenih odluka sadržani svi apelantovi prigovori koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima. Ti prigovori su se, između ostalog, ticali i ispunjenosti odlučujućih elemenata krivičnih djela u konkretnom slučaju, odnosno apelantovog umišljaja i za šta je bio odgovoran. Suprotno apelantovim navodima, a kako bi izbjegao ponavljanje navedenog u ovoj odluci, kao i u osporenim odlukama, Ustavni sud upućuje na prethodne tačke u kojima je opisano da je sud utvrdio apelantov status odgovornog lica, njegovu funkciju, radnje koje je trebao preduzeti (priznavanje izvršenih građevinskih radova radi daljnje isplate izvođaču), a za koje je tražio dar (uz prethodno uvjetovanje da će aktivirati bankarsku garanciju, te u konačnici S. H. i prima dar), te njegov direktni umišljaj. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su te zaključke redovni sudovi zasnovali na provedenim dokazima, koje su analizirali i izveli zaključak u pogledu apelantove krivice, a koje apelant u toku postupka, a isto čini i u apelaciji, nije mogao osporiti, pobiti niti dovesti u sumnju. Stoga, suprotno apelantovim navodima, ništa u konkretnom slučaju ne ukazuje da sudovi nisu ispunili obavezu da za svoje zaključke o svim relevantnim činjeničnim i pravnim pitanjima daju odgovarajuće obrazloženje.

54. U vezi s odlukom o kazni, Ustavni sud primjećuje da je apelantu kazna izmijenjena odlukom drugostepenog suda, i to primjenom načela beneficium cohaesionis. Prvostepenom presudom apelant je osuđen na četiri godine zatvora, a drugostepenom na dvije. Apelant se koristio blagodetima iz žalbe S. H. koji je problematizirao odluku o kazni. S druge strane, iz žalbe koju je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da je žalbu izjavio „zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, odluke o sigurnosnoj mjeri [...] i odluke o oduzimanju predmeta“, ali u sadržaju žalbe ništa od navedenog nije obrazloženo, niti je konkretizirano na šta se apelant žali, niti se više spominje u tekstu žalbe. Ustavni sud primjećuje, a to je konstatirao drugostepeni sud, da je apelant lično izjavio žalbu na odluku o sankciji, te je te žalbene navode Kantonalni sud „imao u vidu“, ali ta žalba nije dostavljena Ustavnom sudu. Dakle, apelant je obuhvaćen odlukom donesenom po žalbi S. H., te mu je presuda preinačena u pogledu odluke o kazni. Apelant nije na adekvatan način dokazao da je u žalbi isticao bilo šta u vezi sa sankcijom, te da mu na navode nije odgovoreno, zbog čega Ustavni sud ne nalazi za potrebno ni ispitati apelantove navode koji se odnose na odluku o kazni i izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane obavljanja funkcije direktora na period od četiri godine. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su posebne istražne radnje prema apelantu određene na osnovu naredbe koja je donijeta u skladu sa zakonom te koja je sadržavala potrebno obrazloženje.

57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije jer u obrazloženju osporenih presuda postoje obrazloženja iz kojih proizlazi da su sudovi izvršili analizu izvedenih dokaza, te su dali jasna obrazloženja u pogledu apelantovih iznijetih prigovora, te kada su sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o zaključku da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Također, nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije kada je sud, u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem, odbio apelantov prijedlog za izvođenje određenih dokaza u ponovljenom postupku jer oni ne bi doveli u sumnju brojne dokaze u odnosu na već utvrđene okolnosti i činjenice vezane za krivično djelo, te nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

60. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-397/23 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio