Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2744/22 (M. J. i drugi)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Dionice
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2744/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2744/22, rješavajući apelaciju Milana Jovičića i Stjepana Prskala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Jovičića i Stjepana Prskala podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 400510 21 Rev od 3. marta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Jovičić i Stjepan Prskalo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo Marić&Co d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 19. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 400510 21 Rev od 3. marta 2022. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 400510 18 Rsž od 9. aprila 2021. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 400510 13 Rs od 5. februara 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 400510 13 Rs od 5. februara 2018. godine utvrđeno je da su tuženi „Aluminij“d.d. Mostar i Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena ili tuženi), povrijedili pravo apelanata na jednako postupanje tako što su im onemogućili da ravnopravno sa ostalim zaposlenicima ostvare pravo na sticanje dionica prvotuženog (stav I). Tuženi su obavezani da apelantima solidarno nadoknade štetu u iznosu od po 6.500 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (stav II), dok je tužbeni zahtjev odbijen preko dosuđenog iznosa (stav III). U obrazloženju Općinski sud je utvrdio da su apelanti prijeratni zaposlenici prvotuženog, te da je prvoapelant srpske a drugoapelant hrvatske nacionalnosti koji je, kako to tvrdi, „obilježen od upravljačke strukture prvotuženog kao nepodoban“. Dalje je utvrdio da su tuženi zaključili Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja od 8. novembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i Aneks 8. tog sporazuma od 17. juna 2013. godine po kojem se vlasnički kapital prvotuženog dijeli na tri dijela, na način da po 44% pripada tuženima dok se 12% odnosi na strani kapital. Na osnovu člana 8. Aneksa 8. formirana je Komisija za utvrđivanje liste zaposlenika prvotuženog na dan 31. decembar 1991. godine (u daljnjem tekstu: Komisija). Zaključkom Vlade Federacije BiH od 10. jula 2014. godine usvojena je informacija Komisije te su nadzorni odbor i uprava prvotuženog obavezani da izvrše isplatu obeštećenja bivšim radnicima. Prvotuženi je 10. septembra 2014. godine donio Odluku o kriterijima za obeštećenje djelatnika koji su bili na popisu prvotuženog na dan 31. decembar 1991. godine (u daljnjem tekstu: Odluka o kriterijima za obeštećenje). Tom odlukom je određeno da će se radnicima koji su navedenog datuma bili na popisu prvotuženog isplatiti odšteta u maksimalnom iznosu od 15.000 KM, koji iznos će biti umanjen za vrijednost dobijenih dionica prvotuženog. Općinski sud je dalje utvrdio da je odlukom od 12. septembra 1997. godine prvotuženi preoblikovan u dioničko društvo a spisak dioničara je od tog trenutka bio javno dostupan i poznat. Takođe je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrdio da su apelanti 31. decembra 1991. godine bili radnici prvotuženog, ali da nisu dobili ni dionice, niti obeštećenje. Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovore neblagovremenosti tužbe i zastare potraživanja. U vezi s tim je istakao „da su apelanti tužbu podnijeli dana 30. decembra 2013. godine a Sporazum je potpisan 17. juna 2013. godine, od kada se može i računati rok za podnošenje tužbe iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije“ (u daljnjem tekstu: ZZD). Osim toga, ukazao je da nije protekao ni rok zastare od tri godine propisan članom 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su apelanti bili žrtve neposredne diskriminacije u smislu člana 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije jer im je onemogućeno uživanje prava koja pripadaju drugim licima i na taj način su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na druge uposlenike u vezi sa raspodjelom dionica. Pri tome je istakao da takvo postupanje ima i obilježja segregacije iz člana 4. stav 4. ZZD. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da se iznos od 15.000 KM iz odluke prvotuženog od 10. septembra 2014. godine ne može smatrati „fiksnim“. Stoga je dosudio apelantima iznos od po 6.500 KM, kao protivvrijednost 52 dionice prvotuženog, koji broj dionica je utvrdio dijeljenjem ukupnog kapitala prvotuženog sa brojem njegovih radnika, a na osnovu dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 400510 18 Rsž od 9. aprila 2021. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata da im na ime naknade štete pripada iznos od po 15.000 KM garantovan odlukom prvotuženog od 10. septembra 2014. godine, uz obrazloženje da je to maksimalni iznos i da se ne može tumačiti da on apelantima pripada po automatizmu. Kantonalni sud je u preostalom dijelu, u suštini, podržao razloge koje je dao prvostepeni sud da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji apelanata.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 400510 21 Rev od 3. marta 2022. godine usvojena je revizija apelanata i nižestepene presude su preinačene u odbijajućem dijelu novčanog zahtjeva na način da je prvotuženi obavezan da svakom od apelanta isplati iznos od po 8.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Djelimično je usvojena revizija prvotuženog i nižestepene presude su preinačene u dosuđujućem nenovčanom dijelu zahtjeva, na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud utvrdi da je prvotuženi povrijedio njihovo pravo na jednako postupanje, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena. Usvojena je revizija drugotužene i nižestepene presude su preinačene na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu u cijelosti odbijen. U obrazloženju Vrhovni sud je ocijenio osnovanim navode apelanata da im pripada pravo na isplatu maksimalnog obeštećenja u iznosu od 15.000 KM jer su 31. decembra 1991. godine bili zaposlenici prvotuženog, koji je Odluku o kriterijima za obeštećenje od 10. septembra 2014. godine donio za vrijeme trajanja ovog postupka. Stoga je dosudio apelantima iznos od po 8.500 KM jer im je nižestepenim presudama već dosuđeno 6.500 KM. Vrhovni sud je ukazao da odluka prvotuženog predstavlja njegovo pismeno priznanje da se radnici kojima su dionice uskraćene obeštete, te da je prvotuženi na taj način priznao zastarjeli dug u smislu člana 366. stav 1. ZOO. U vezi s tim je istakao da Sporazum i aneks predstavljaju osnov obeštećenja, a da je visina određena odlukom od 10. septembra 2014. godine. Stoga je, kako je to obrazloženo, zastarni rok počeo teći dan nakon donošenja navedene odluke prvotuženog, pa novčana potraživanja apelanata nisu zastarila.
5. Vrhovni sud je dalje ukazao da su apelanti imali saznanje da nisu postali dioničari prvotuženog već 1997. godine, kada je promijenjen oblik prvotuženog u dioničko društvo i izvšen upis dioničara u sudski registar, kao javnu knjigu. S obzirom na to da je tužba podnesena 30. decembra 2013. godine, Vrhovni sud je zaključio da je neblagovremena tužba u dijelu u kojem su apelanti tražili da sud utvrdi da je povrijeđeno njihovo pravo na jednako postupanje, jer su protekli rokovi iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije.
6. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da drugotužena nije pasivno legitimisana jer zaključivanje Sporazuma i aneksā, na kojoj okolnosti su apelanti zasnivali tvrdnju o diskriminaciji drugotužene, nije moglo dovesti apelante u nejednak položaj. U vezi s tim je istakao da ni iz jedne odredbe Sporazuma i aneksā ne proizlazi da se pravi razlika među zasposlenima po osnovu nacionalne pripadnosti, etničkog porijekla ili nekog drugog osnova. Naprotiv, kako je to Vrhovni sud obrazložio, navedeni pravni akti su i zaključeni u cilju zaštite interesa prijeratnih zaposlenika. Osim toga, istakao je da drugotužena nije bila poslodavac apelanata pa nije imala obavezu da sačini spisak dioničara, niti da obešteti prijeratne zaposlenike iz budžeta Federacije BiH.
7. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelanti navode da su ih tuženi diskriminisali, prvoapelanta na osnovu srpske nacionalne pripadnosti, a drugoapelanta zbog toga što je u braku sa suprugom srpske nacionalnosti. Navode da je diskriminaciji od strane prvotuženog doprinijelo postupanje drugotuženog koji je takvo ponašanje „aminovao“ potpisivanjem Sporazuma i naročito njegovog aneksa 8. Apelanti navode da je drugotužena propustila pozitivno djelovati, na način da spriječi očigledno diskiminatornu praksu prvotuženog. Ističu da je na to bila dužna kao nadležni nivo vlasti koji ima obavezu da se pridržava ratifikovanih sporazuma i kao dioničar prvotuženog koji je neposredno uključen u njegovu upravljačku strukturu kao većinski vlasnik. Stoga smatraju da je država odgovorna za postupke društva koje je u državnom vlasništvu, te su se pozvali na presudu Ališić i drugi protiv BiH. Apelanti navode da su pri potpisivanju tog sporazuma u potpunosti zanemarene ranije ostvarene i pripadajuće dionice društva, te da je udjel u kapitalu omogućen samo uposlenicima hrvatske nacionalnosti. Takođe navode da nisu tvrdili da su ih tuženi diskriminisali zaključivanjem Sporazuma, kako to pogrešno navodi Vrhovni sud, već svojim ranijim postupcima, dok je potpisivanjem sporazuma diskriminacija potvrđena. Stoga smatraju da su tuženi povrijedili pravo apelanata da ravnopravno sa ostalim zaposlenima ostvare pravo na sticanje dionica prvotuženog. Dalje navode da je presuda Vrhovnog suda kontradiktorna. Ističu da je taj sud odbio njihov zahtjev za utvrđivanje diskriminacije, ali im je uprkos tome dosudio naknadu štete, iako je ta vrsta štete mogla nastati isključivo usljed diskriminacije. Konačno, navode da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je tužba za utvrđivanje neblagovremena u smislu člana 13. stav 4. ZZD, jer se u konkretnom slučaju radi o kontinuiranoj diskriminaciji kod koje se rok zastare računa od dana posljednje učinjene radnje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom apelantima dosuđen maksimalni iznos obeštećenja zbog toga što nisu dobili dionice prvotuženog, u skladu sa Odlukom o kriterijima za obeštećenje. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama apelanti nesporno nisu diskriminisani u odnosu na pravo na isplatu obeštećenja na osnovu odluke prvotuženog. Imajući u vidu da je apelantima isplaćena odšteta, Ustavni sud smatra neosnovanim njihovo pozivanje na presudu Evropskog suda u predmetu Ališić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, u kojem predmetu su aplikanti zahtijevali isplatu „stare“ devizne štednje koja im nije isplaćena, niti su po tom osnovu bili obeštećeni, kakav je slučaj u ovom predmetu.
11. Sa druge strane, u odnosu na tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi da su ih tuženi diskriminisali prilikom podjele dionica, Vrhovni sud je zaključio da je takav zahtjev neblagovremen jer su protekli rokovi iz člana 13. stav 4. ZZD. Naime, Vrhovni sud je ukazao da su apelanti imali saznanje da nisu postali dioničari prvotuženog već 1997. godine, kada je promijenjen oblik prvotuženog u dioničko društvo i izvšen upis dioničara u sudski registar, kao javnu knjigu, dok je tužba podnesena 30. decembra 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da su apelanti propustili da blagovremeno podnesu tužbu za zaštitu od diskriminacije u smislu relevantnih odredaba ZZD. Pri tome, Ustavni sud zapaža da i sami apelanti radnju diskriminacije vežu za radnju podjele dionica, zbog čega smatra neosnovanim njihove navode da je tužba za diskriminaciju blagovremena jer se radi o kontinuiranoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu dostavili dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da su u ovom postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu prima facie neosnovani.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavno pitanje na koje su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman