Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-45/26 (A.Ć.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-45/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-45/26, rješavajući zahtjev A. Ć. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev A. Ć. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 7. januara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 042284 22 U od 7. novembra 2025. godine. Apelant je 29. januara 2026. godine dostavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će privremeno obustaviti provođenje Zaključka o dozvoli izvršenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-168/05-73 od 15. septembra 2022. godine i apelantovu deložaciju iz stana do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je 16. februara 2026. godine dostavio urgenciju.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-168/05-73 od 4. jula 2022. godine utvrđeno je da je Federalni zavod PIO (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) davalac određenog stana (u daljnjem tekstu: sporni stan) na korištenje i dozvoljeno je vraćanje tog stana vlasniku stana. Također je utvrđeno da apelant i ostali koriste sporni stan po osnovu rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove od 13. januara 1994. godine i utvrđen je prestanak privremenog korištenja spornog stana, te su obavezani da ga napuste.
3. Rješenjem Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/02-19-1121/22 od 1. septembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba.
4. Zaključkom Uprave broj 23-04/III-23-168/05-73 od 15. septembra 2022. godine utvrđeno je da je rješenje Uprave od 4. jula 2022. godine (vidi tačku 2. ove odluke) postalo izvršno, pa se dozvoljava njegovo izvršenje. Također je naloženo apelantu da se u roku od sedam dana od prijema tog zaključka iseli iz spornog stana, u suprotnom će se provesti prisilno administrativno izvršenje.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 042284 22 U od 7. novembra 2025. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da je u toku postupka utvrđeno da je vlasnik stana blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje spornog stana. Dalje je utvrđeno da je sporni stan dat na privremeno korištenje rješenjem od 13. januara 1994. godine apelantovom ocu, koji je preminuo 2020. godine, uz obavezu vraćanja stana nakon proteka roka na koji je dat i stjecanja uvjeta za povrat stana vlasniku stana. Kantonalni sud je ukazao da je utvrđeno da su rokovi za privremeno korištenje istekli i da su ispunjeni svi uvjeti iz rješenja od 13. januara 1994. godine za vraćanje stana. Također je utvrđeno da apelant i članovi porodičnog domaćinstva bez ikakvog pravnog osnova koriste sporni stan iako je apelant kao član porodičnog domaćinstva svog oca imao pravo korištenja drugog stana na kojem je njegov otac bio nosilac stanarskog prava, koji je povratio i otkupio (kasnije prodao i kupio drugi stan). Kako je utvrđeno da je period privremenog korištenja stana prestao i davno istekao, a da stan nije vraćen, Kantonalni sud je zaključio da su apelant i ostali korisnici stana dužni napustiti sporni stan jer nemaju nikakvog osnova da ga koriste.
6. Obaviješću Uprave od 22. januara 2026. godine apelant je obaviješten da će Uprava saglasno Zaključku o dozvoli izvršenja od 15. septembra 2022. godine (vidi tačku 4. ove odluke) pristupiti iseljenju iz spornog stana 20. februara 2026. godine, uz asistenciju policije. Apelant je pozvan da kao izvršenik navedenog dana pristupi izvršenju radi predaje stana službenom licu. Apelant je također upozoren da ukoliko ne bude prisutan, sporni stan će se prinudno otvoriti, stvari iseliti, s tim što bi apelant snosio materijalnu odgovornost za eventualno oštećenje ili nestanak stvari nakon odlaska službenog lica.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. U odnosu na zahtjev za privremenu mjeru apelant je naveo da je žrtva različite sudske prakse, da živi u spornom stanu sa svojom porodicom od 1992. godine do danas, te da je to njegov jedini dom. Apelant je dalje detaljno obrazložio zašto smatra da je u konkretnom postupku, u kojem je donesena osporena presuda Kantonalnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni relevantni propisi, a što je, po apelantu, dovelo do povrede njegovih prava na koja se pozvao u apelaciji. Apelant je istakao da se ne može zanemariti činjenica da živi u spornom stanu 30 godina, te da ne postoji nužnost njegovog iseljenja jer nikakvi interesi drugih stranaka nisu dovedeni u pitanje. Naime, izvršenjem Zaključka o dozvoli izvršenja bilo bi povrijeđeno apelantovo pravo na dom, što je nedopustivo, a posebno uvažavajući činjenicu porodične zajednice s njegovim maloljetnim djetetom u istom stanu. Maloljetna kćerka je krenula u drugo polugodište VIII razreda osnovne škole koja se nalazi u blizini spornog stana. Apelant tvrdi da će njemu i njegovoj porodici iseljenje iz spornog stana uzrokovati nenadoknadivu materijalnu i nematerijalnu štetu, prvenstveno za maloljetnu kćerku koja će morati pretrpjeti stres uzrokovan promjenom sredine, a nalazi se u uzrastu u kojem promjena sredine može uzrokovati ozbiljne emotivne boli i anksioznost. Apelant smatra da odgoda provođenja zaključka i deložacije nije suprotna javnom interesu, niti bi se vlasniku stana nanijela veća šteta, te da je u interesu pravilnog vođenja postupka pred Ustavnim sudom. Stoga, apelant smatra da provođenje zaključka od 15. septembra 2022. godine, kao i eventualna deložacija apelanta i njegove porodice iz spornog stana može imati ozbiljne posljedice, prije svega, na njihovo pravo na dom. Apelant je u urgenciji od 16. februara 2026. godine, u suštini, ponovio navode iz zahtjeva za privremenu mjeru, te ukazao da je deložacija zakazana za 20. februar 2026. godine (vidi tačku 6. ove odluke).
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere ističe da bi njemu i njegovoj porodici provođenjem zaključka od 15. septembra 2022. godine, tj. deložacijom iz spornog stana, nastala nenadoknadiva materijalna i nematerijalna šteta, prvenstveno za njegovu maloljetnu kćerku, koja se nalazi u uzrastu u kojem promjena sredine može uzrokovati ozbiljne emotivne boli i anksioznost. Međutim, Ustavni sud smatra da ti apelantovi navodi, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Također, apelantovi navodi da provođenje navedenog zaključka može imati ozbiljne posljedice na njegovo pravo na dom, kao i njegove porodice, nije samo po sebi razlog za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da u situaciji kada se apelanti pozovu na ovakve razloge Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu, što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 12). Prema tome, Ustavni sud ukazuje da takvom argumentacijom apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. Pravila Ustavnog suda, pa je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman