Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3027/21 (meho Mehmedinović)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Prekid postupka
- Diskreciono pravo suda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3027/21
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3027/21, rješavajući apelaciju Mehe Mehmedinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Mehmedinovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 271327 17 Gž od 15. decembra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Meho Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz mjesta Ševar kod Kiseljaka, kojeg zastupa Edin I. Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 271327 17 Gž od 15. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP-121/21 od 7. aprila 2021. godine odbacio apelaciju broj AP-775/21 koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije u toku bio postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su dužni da navedu i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tuženog T. M. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni i Općinski sud su odgovore dostavili 9. i 13. januara 2023. godine. Punomoćnik tuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Odgovori sudova su 12. maja 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Traženo izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 K 223941 15 K 2 od 21. decembra 2015. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, tuženi je proglašen krivim što je 26. augusta 2014. godine oko 15.40 u mjestu Šavar, na način opisan u izreci presude, apelantu nanio lake tjelesne povrede, za što je kažnjen kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca. Odlučujući o žalbi branioca tuženog, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 223941 15 Kž 2 od 16. januara 2017. godine žalbu uvažio, osporenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred tim sudom. Nakon provedenog pretresa Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 K 223941 17 Kžk od 8. marta 2017. godine tuženom izrekao sudsku opomenu za krivično djelo nanošenja lakih tjelesnih povreda apelantu. Rješenjem od 8. marta 2017. godine pravosnažno je okončan krivični postupak protiv tuženog. Apelant je kao oštećeni u krivičnom postupku navedenim rješenjem s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu, u smislu člana 212. stav (3) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), jer podaci krivičnog postupka nisu pružili pouzdan osnov ni za potpuno niti za djelimično presuđenje tog zahtjeva.
Parnični postupak za naknadu štete
7. Apelant je 5. maja 2016. godine protiv tuženog podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 1.000,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha zbog povreda koje mu je nanio tuženi. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Mal 271327 16 Mal od 28. februara 2017. godine sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 840,00 KM. Apelant je na pripremnom ročištu tražio prekid postupka do okončanja krivičnog postupka protiv tuženog, čemu se tuženi usprotivio. Sud je odbio apelantov prijedlog uz obrazloženje da je građanskopravna odgovornost šira od krivične i da se odluka može donijeti prije okončanja krivičnog postupka. Tokom postupka sud je izvršio uvid u Presudu Općinskog suda broj 32 0 K 223941 15 K 2 od 21. decembra 2015. godine, Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 K 223941 16 Kž 2 od 16. januara 2017. godine i medicinsku dokumentaciju u vezi s apelantovim povredama (sud je sve dokaze taksativno pobrojao na str. 2. i 3. obrazloženja presude). Apelant je predložio provođenje dokaza vještačenjem, koje u konačnici nije provedeno jer je sud zaključio da apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva te da je nepotrebno dokazivati visinu štete. Naime, sud je obrazložio da se „iz izvedenih dokaza ne može pouzdano zaključiti da navedene tjelesne povrede potječu iz štetnog događaja na koji se tužilac [apelant] poziva u tužbi i da je predmetni štetni događaj skrivio tuženi“. Dalje je obrazloženo da „to znači da [apelant] tokom postupka nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja u cijelosti odbio tužiočev [apelantov] tužbeni zahtjev, kao što je navedeno u izreci presude (član 126. Zakona o parničnom postupku)“. U vezi s apelantovim pozivanjem na odluke koje su donesene u krivičnom postupku protiv tuženog, sud je obrazložio da je Kantonalni sud rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i odredio određivanje pretresa pred tim sudom, što još nije okončano, tako da krivični postupak do okončanja glavne rasprave nije pravosnažno okončan. Sud je na prijedlog punomoćnika tuženog odredio izvođenje novog dokaza uvidom i čitanjem rješenja Kantonalnog suda od 16. januara 2017. godine (kojim je ukinuta prvostepena presuda krivičnog suda) jer su se ispunili uvjeti iz člana 102. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da se radi o dokazu koji je nastao nakon održanog pripremnog ročišta. Navedeno je da stoga nema mjesta primjeni člana 12. stav (3) ZPP-a.
8. Iz stanja u spisu proizlazi da je apelant 7. marta 2017. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude. Rješenjem Kantonalnog suda broj 32 0 K 223041 17 Kžk od 8. marta 2017. godine tuženi je proglašen krivim za krivično djelo lake tjelesne povrede, čime je krivični postupak pravosnažno okončan. Apelant je 12. marta 2017. godine dopunio žalbu.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi i dopuni žalbe, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Mal 271327 17 Gž od 15. decembra 2020. godine žalbu i dopunu žalbe u cijelosti odbio. Kantonalni sud je, polazeći od činjeničnog stanja kojim je vezan, u smislu člana 429. stav 1. i člana 433. stav 1. ZPP-a, jer se radi o sporu male vrijednosti, zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava i pravila o teretu dokazivanja odbio tužbeni zahtjev. Obrazloženo je da je neosnovan prigovor da je prvostepeni sud bio dužan da prekine parnični postupak do okončanja krivičnog postupka protiv tuženog. U tom smislu, sud se pozvao i citirao član 12. stav 3. i član 379. stav 2. ZPP-a. Kantonalni sud se složio s obrazloženjem prvostepenog suda da se radi o fakultativnom prekidu postupka, „pa s obzirom na predmet spora i činjenicu da je građanskopravna odgovornost šira od krivičnopravne odgovornosti, odluka o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari može se donijeti prije nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku“. To, prema mišljenju Kantonalnog suda, znači da je apelant bio dužan da, u smislu čl. 7. i 123. ZPP-a, dokaže osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva za naknadu štete budući da do zaključenja glavne rasprave nije donesena pravosnažna odluka u krivičnom postupku koja bi vezivala parnični sud, u smislu člana 12. stav 3. ZPP-a. U vezi s tim, obrazloženo je da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog za prekid postupka do okončanja krivičnog postupka, nakon čega je parnične stranke pozvao da izlože svoje navode i predlože dokaze za iznesene tvrdnje, a apelant je ostao pri navodima i dokazima koje je do tada iznio. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a jer se na osnovu medicinske dokumentacije koju je apelant priložio nije sa sigurnošću mogla utvrditi činjenica da je tuženi odgovoran za povrede koje je apelant pretrpio. Obrazloženo je da je apelantova obaveza bila da, prema članu 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dokaže da mu je tuženi nanio tjelesne povrede zbog kojih od njega potražuje naknadu, što je apelant propustio dokazati.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 32 0 Mal 271327 21 Rev od 13. aprila 2021. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu, u smislu člana 237. st. (2), (3) i (4) ZPP-a. U navodima revizije apelant je naveo da je krivica tuženog za štetu utvrđena pravosnažnim rješenjem Kantonalnog suda od 8. marta 2017. godine, ali da ga Kantonalni sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke, niti su sudovi prihvatili prijedlog da se parnica prekine do okončanja krivičnog postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant tim tvrdnjama osporava činjenično stanje i osporava propuste u vođenju postupka, što nije značajno za dopuštenost izuzetne revizije.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je prvostepeni sud zasnovao svoju odluku na činjenici da krivični postupak protiv tuženog nije bio pravosnažno okončan, zbog čega je sam odlučio o prethodnom pitanju. Međutim, rješenjem Kantonalnog suda od 8. marta 2017. godini pravosnažno je okončan krivični postupak u kojem je utvrđena krivična odgovornost tuženog za nanošenje lakih tjelesnih povreda. U vezi s tim, apelant se pozvao na član 12. stav 3. ZPP-a. Apelant naglašava da krivični postupak nije bio okončan u toku prvostepenog postupka, ali je okončan znatno prije okončanja žalbenog postupka, pa je Kantonalni sud bio vezan krivičnom odlukom, u smislu člana 12. stav 3. ZPP-a. Apelant također navodi da je njegov prijedlog o prekidu postupka do okončanja krivičnog postupka odbijen jer je prvostepeni sud smatrao da može sam riješiti prethodno pitanje. S obzirom na to da sud nije mogao utvrditi na koji način je apelant pretrpio štetu, bio je dužan da sačeka donošenje odluke u krivičnom predmetu. Apelant se pozvao na čl. 154. i 200. ZOO-a, koje je citirao, navodeći da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni svi uvjeti za naknadu štete. b)Odgovori na apelaciju
12. Kantonalni i Općinski sud su sve navode ocijenili neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 12. stav (3) (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Član 102. stav (2) (2) Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
Opće odredbe
Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 379. (1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:
1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju; 2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda. (2) Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku. Član 429. stav (1) (1) Sporovi male vrijednosti, u smislu odredaba ovog zakona, jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 5.000,00 KM.
Član 433. stav (1) (1) Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
VI.Dopustivost i meritum
14. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 13. aprila 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 271327 17 Gž od 15. decembra 2020. godine. U odnosu na tu odluku Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
18. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. Ustavni sud zapaža da je protiv tuženog podignuta optužnica zbog sumnji da je počinio krivično djelo nanošenja lakih tjelesnih povreda apelantu. Nakon njenog potvrđivanja, vođen je krivični postupak, koji je pravosnažno okončan rješenjem od 8. marta 2017. godine (vidi tačku 6. ove odluke). Međutim, apelant je protiv tuženog pokrenuo parnični postupak za naknadu nematerijalne štete prije nego je krivični postupak pravosnažno okončan. Apelant je tužbeni zahtjev zasnivao pretežno na medicinskoj dokumentaciji i prvostepenoj presudi koja je u međuvremenu ukinuta. Dakle, iz stanja u spisu ne proizlazi da je apelant predlagao dokaze na osnovu kojih bi se mogla utvrditi odgovornost tuženog za štetu. U takvim okolnostima za apelanta je sporno što sud nije prekinuo parnični postupak do okončanja krivičnog postupka kada na osnovu raspoloživih dokaza nije mogao utvrditi osnov za odgovornost tuženog. Također, sporno mu je što Kantonalni sud u žalbenom postupku nije uvažio okolnost da je tuženi proglašen odgovornim za štetu koju potražuje jer je, prema odredbi člana 12. stav
3. ZPP-a (vidi Relevantni propisi), bio vezan odlukom krivičnog suda koja je u međuvremenu donesena (vidi tačku 8. ove odluke).
20. U odnosu na sporna pitanja Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja jer iz izvedenih dokaza (nepravosnažne odluke krivičnog suda i medicinska dokumentacija) nije sa sigurnošću mogao utvrditi da tjelesne povrede proizlaze iz štetnog događaja i da je za štetni događaj odgovoran tuženi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odbio apelantov prijedlog da se postupak prekine do okončanja krivičnog postupka, uz obrazloženje da se tome protivio tuženi i da „sud može sam odlučiti o prethodnom pitanju jer je građanskopravna odgovornost šira od krivične“. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, prema članu 379. stav (2) ZPP-a, sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prijestupa ili u krivičnom postupku. Član 12. stav (3) ZPP-a propisuje da je parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivičnopravne odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi proglašen krivim. Dakle, član 379. stav (2) ZPP-a omogućava parničnom sudu da prekine postupak do okončanja krivičnog postupka, kako bi se na taj način izbjegla protivrječnost između presude donesene u parničnom postupku i odluke donesene u krivičnom postupku u odnosu na to da li je učinjeno krivično djelo. Međutim, budući da navedena odredba ne stvara obavezu sudu da prekine postupak, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju da je diskreciono pravo parničnog suda da odluči da li će postupak prekinuti ili ne, odnosno da li će sam odlučiti o prethodnom pitanju ili će sačekati odluku drugog suda. Okolnost da je krivični postupak pravosnažno okončan nakon donošenja prvostepene presude nije mogla utjecati na pravilnost prvostepene presude budući da je prvostepeni sud odlučivao u skladu s procesnim pravilima i raspoloživim dokazima.
21. Ustavni sud dalje zapaža da je postupak vođen kao spor male vrijednosti, u smislu člana 429. stav (1) ZPP-a. Navedeno podrazumijeva da se prvostepena odluka kojom se okončava postupak u sporovima male vrijednosti žalbom može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Dakle, prvostepena odluka se u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, pravosnažna odluka krivičnog suda, koju je apelant priložio u dopuni žalbe, u smislu člana 102. stav (2) ZPP-a, kojom bi se osporilo činjenično stanje prvostepenog suda, prema procesnom ograničenju iz člana 433. stav (1) ZPP-a, nije mogla utjecati na drugačiji ishod postupka.
22. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u postupku koji je okončan osporenim odlukama došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Pravo na imovinu
23. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je to apelantovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je prvostepeni sud, koristeći se diskrecionim pravom da odluči o prethodnom pitanju, primijenio pravilo o teretu dokazivanja, te odbio tužbeni zahtjev, što je Kantonalni sud potvrdio, pri čemu rješenje krivičnog suda o odgovornosti tuženog koje je doneseno nakon prvostepene presude nije moglo utjecati na pravilnost i zakonitost osporenih odluka.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman