Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3207/21 (Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kamata
  • Javni interes
  • Naknada štete
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Sloboda izražavanja
  • Kleveta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3207/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3207/21, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. rujna 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 472876 16 Gž od 25. lipnja 2021. godine i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Radio-televiziji Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbija se kao neutemeljena apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 472876 16 Gž od 25. lipnja 2021. godine u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i slobode izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adina Buzurović, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 10. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 472876 16 Gž od 25. lipnja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 472876 14 P od 10. ožujka 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i S. P. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 2. veljače 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 14. veljače 2023. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 17. srpnja 2023. godine dostavljeni apelantičinom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantičin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Tužitelj je 1. prosinca 2014. godine podnio tužbu protiv apelantice radi naknade štete zbog klevete. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 472876 14 P od 10. ožujka 2016. godine apelantica je obvezana tužitelju nadoknaditi nematerijalnu štetu zbog klevete u iznosu od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2014. godine (stavak I. izreke) te „izvršiti ispravak, odnosno opozivanje neistinite informacije“ objavom ispravka, odnosno njezinog opoziva (stavak II. izreke). Sud je odbio tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa.

7. Sud je u obrazloženju presude utvrdio da je apelantica u televizijskom prilogu emitiranom u „Dnevniku 2“ FTV-a 3. rujna 2014. godine izvještavala o akciji „Damask“ koju su izveli pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA), u kojoj je uhićeno 16 pripadnika selefijskog pokreta osumnjičenih za terorizam, među kojima je i neformalni vođa te zajednice. Apelantica je nakon toga u prilogu objavila „dio spiska na kojem se prema podacima kojim raspolažu nadležne institucije u Bosni i Hercegovini nalazi oko 150 državljana BiH koji su u Iraku ili Siriji ratovali ili se još uvijek tamo nalaze boreći se na strani ekstremista“, navodeći, između ostalih, i tužitelja P. S., te uz njegovu fotografiju i konstataciju „[P. S.] iz Sarajeva otišao u Siriju u martu 2013. godine“. Tijekom postupka tužitelj je tvrdio da nikada nije boravio u Siriji i da su izneseni navodi neistiniti. Sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je apelantica objavila navedeni prilog, ali je sporno jesu li istinite tvrdnje koje se odnose na tužitelja. Utvrđeno je da se tužitelj u dva navrata obratio apelantici zahtjevom za objavu demantija i opomenom pred tužbu, ali da apelantica nije objavila demanti. Sud je citirao odredbe čl. 1., 3., 6., 7., 8. i 10. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). U svezi sa spornim prilogom, sud je ukazao da apelantičini navodi da je tužitelj otišao u Siriju u ožujku 2013. godine „predstavljaju činjenice koje se objektivno mogu dokazivati“, a apelantica nije dokazala da je izražavanje u spornom prilogu istinito. Istaknuo je da je imao u vidu potrebu informiranja javnosti o pitanjima od javnog značaja i ukazao da podržava svaki oblik profesionalnog i temeljitog istraživačkog novinarstva. Međutim, istaknuo je da to ne može biti opravdanje za označavanje tužitelja kao osobe koja ratuje na stranom ratištu na strani ekstremista. Ukazano je da se na takav način „jedna osoba optužuje za činjenje kaznenih djela bez pravomoćne osuđujuće presude, čime se izravno krši pretpostavka nevinosti“. Obrazloženo je da su mediji dužni provjeriti informacije koje iznose ili pronose, kao i da apelantica na okolnost provjeravanja istinitosti spornog izražavanja „nije provela niti jedan dokaz iako se radi o tvrdnjama koje su se mogle objektivno i valjano provjeriti“, na što apelanticu obvezuje standard profesionalne pažnje. S obzirom na to da apelantica nije dokazivala da su informacije iznesene u spornom prilogu istinite, sud je zaključio da je odgovorna za klevetu. Pri tome je istaknuo da apelantica nije dokazivala ni postojanje neke od osnova za oslobađanje od odgovornosti za klevetu, odnosno da je izražavanje u biti istinito, niti da je iznošenje navedenih činjenica bilo razumno. Stoga je zaključio da su informacije u spornom prilogu iznesene „nedobronamjerno, bez cilja točnog informiranja javnosti“, i pored mogućnosti da se takvim izražavanjem tužitelju nanosi šteta. Dalje je naveo da je apelantičinim izražavanjem nanesena šteta tužiteljevom ugledu. Pri tome je istaknuo da se postojanje štete, shodno praksi Vrhovnog suda Federacije BiH, cijeni prema društvenim normama i mjerilima, ukoliko činjenična tvrdnja po objektivnoj procjeni može škoditi časti i ugledu druge osobe. Slijedom navedenog, sud je, primjenom odredbe članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužitelju dosudio naknadu u iznosu od 2.000,00 KM.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 472876 16 Gž od 25. lipnja 2021. godine apelantičina žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju podržao odluku i obrazloženje prvostupanjskog suda. Pri tome je istaknuo da, suprotno apelantičinim navodima, naknada štete u novcu ne isključuje obvezu ispravka, odnosno opozivanja neistinite informacije.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelantica navodi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivne propise. Navodi da je objavila sporni prilog postupajući bona fide, služeći se povjerljivim novinarskim izvorima, te da je za to postojao opći interes i da su pri tome ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi. Apelantica također navodi da u postupku nije dokazano da je tužitelj pretrpio štetu, kao ni postojanje njezine namjere da tužitelju prouzrokuje štetu, u smislu članka

5. ZZK-a. Osim toga, apelantica smatra da objava izreke presude isključuje pravo na novčanu naknadu, te da su zakonske zatezne kamate mogle biti dosuđene jedino od dana donošenja prvostupanjske presude, a ne od podnošenja tužbe, shodno odredbama članka 176. Zakona o parničnom postupku. Također smatra da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku jer drugostupanjski sud nije izrazio vlastito kritičko mišljenje već je „prepričao“ razloge koje je dao prvostupanjski sud. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te je zahtijevala naknadu u iznosu od 1.500,00 KM. Konačno, apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je zbog duljine trajanja postupka iznos kamata premašio iznos glavnice. b)Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je naveo da razlozi izneseni u obrazloženju osporene odluke predstavljaju odgovor na apelantičine navode. Također je naveo da ima veliki broj predmeta u građanskom referatu, te da je predmet riješen u skladu s dinamikom određenom Planom rješavanja predmeta.

11. Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi o arbitrarnom postupanju tog suda.

V.Relevantni propisi

12. U Zakonu o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Odgovornost za klevetu

Članak 6. (1) Svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog priopćavanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz stavaka 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je svojom neopreznošću zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uvjetom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika. Izuzeci od odgovornosti

Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik zakonski obvezan da iznosi ili pronosi izražavanja ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih točkom c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a posebno:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stupanj prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Obveza ublažavanja štete Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere kako bi ublažio štetu prouzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a posebno od štetnika podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja. Odšteta

Članak 10. stavak (1) (1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika;

- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

- činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika. Djelotvornost sudske zaštite

Članak 14. stavak (1) (1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog priopćavanja smatra se hitnim.

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada

Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

VI – DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe

Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedna druga osnova propisana člankom 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda zbog koje apelacija nije dopustiva, te da apelacija nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

17. Imajući u vidu suštinu apelacijskih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati apelantičine navode u svezi s navodnom povredom prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

18. Članak II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

19. Članak 10. Europske konvencije glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

20. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiruju (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. travnja 2021. godine, aplikacija broj 10783/14, točka 58., i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. siječnja 2022. godine, točka 39., obje s referencama na drugu relevantnu praksu). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

21. Kada se radi o ograničenjima iz članka 10. stavak 2. Europske konvencije, u praksi Europskog suda se primjenjuje tzv. test koji odgovara na sljedeća pitanja: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Europski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda Velikog vijeća od 27. lipnja 2017. godine, točka 67.).

22. Ustavni sud nema dilemu da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantičino pravo na slobodu izražavanja budući da je apelantica osporenim odlukama obvezana na naknadu štete zbog izražavanja koje je iznijela o tužitelju. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se temeljilo na relevantnim odredbama ZZK-a i ZOO-a, te da je imalo legitiman cilj – zaštitu ugleda ili prava drugog. Ti zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelantice zbog nanošenja nematerijalne štete u vidu povrede časti i ugleda pričinjene klevetom, tj. uslijed iznošenja i pronošenja sadržaja spornog televizijskog priloga trećim osobama. Iz navedenog slijedi da je uplitanje u apelantičinu slobodu izražavanja, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Europskog suda, slijedilo legitiman cilj, odnosno „zaštitu ugleda i prava drugih“ (idem, točka 73.).

23. Analizirajući je li miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, Ustavni sud zapaža da se apelacijom pokreće pitanje zaštite apelantičinog prava na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije u svezi sa zaštitom tužiteljevog prava na ugled iz članka 8. Europske konvencije, te su sudovi bili dužni postići pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Europskog suda u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (VV), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113., ECHR 2012., te noviji predmet Hájovský protiv Slovačke, presuda od 1. srpnja 2021. godine, predstavka broj 7796/16, točka 30.). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i što je predmet izvještavanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objave, sadržaj, oblik i posljedice objave, jesu li u odluci dani „relevantni i dovoljni razlozi“ i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

24. Također, i Europski i Ustavni sud konzistentno ističu da se prilikom ocjene opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ti drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Kada predstavku ispituje prema članku 10. Europske konvencije, Europski sud također uzima u obzir i način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Europski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. svibnja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, točka 64. s daljnjim referencama). Ustavni sud ukazuje da, iako masovni mediji ne smiju prekoračiti granice nametnute u interesu zaštite ugleda privatnih osoba, na njima je da prenose informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa. Ne samo da tisak ima zadatak da prenosi takve informacije i ideje, javnost također ima pravo i da ih primi. Shodno tome, da bi se utvrdilo je li miješanje bilo utemeljeno na dovoljnim razlozima koji su ga učinili „nužnim“, mora se uzeti u obzir aspekt od javnog interesa u predmetu (vidi Europski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, presuda od 20. svibnja 1999. godine, predstavka broj 21980/93, točka 62.). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda da sloboda izražavanja uživa visoku razinu zaštite kada se sporni komentari odnose na pitanje od javnog interesa, te da u tom slučaju nacionalne vlasti imaju posebno usko polje slobodne procjene (vidi Europski sud, RTV B92 protiv Srbije, presuda od 5. rujna 2023. godine, predstavka broj 67369/16, točka 73.). Međutim, Ustavni sud podsjeća da članak 10. Europske konvencije ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak ni u pogledu izvještavanja tiska o pitanjima od ozbiljnog javnog interesa. U smislu stavka 2. tog članka, korištenje te slobode nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“, koje se odnose i na tisak. Te „dužnosti i odgovornosti“ mogu dobiti značaj kada se, kao u ovom slučaju, radi o napadu na ugled privatnih pojedinaca i narušavanju „prava drugih“. Zbog „dužnosti i odgovornosti“ svojstvenih ostvarivanju slobode izražavanja, zaštita koju novinarima daje članak 10. Europske konvencije u svezi s izvještavanjem o pitanjima od općeg interesa podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili točne i pouzdane informacije u skladu s etikom novinarstva.

25. Dovodeći navedene kriterije u kontekst okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o temama kao što je potencijalno terorističko djelovanje nesporno od velikog javnog interesa. U javnosti su ranije zabilježeni pojedinačni slučajevi odlazaka pojedinaca iz Bosne i Hercegovine na strana ratišta, što predstavlja važno društveno pitanje koje izaziva pažnju i zabrinutost javnosti. Navedeno potvrđuje i činjenica da je SIPA provela akciju „Damask“, koja je bila predmet apelantičinog izvještavanja. Ustavni sud dalje primjećuje da tužitelj nije javna ličnost, te stoga nije dužan pokazati i veći stupanj tolerancije. Također, iz činjenica konkretnog predmeta ne proizlazi da je tužitelj prije objave spornog priloga dovođen u svezu s potencijalnim terorističkim djelovanjem ili drugim nezakonitim aktivnostima.

26. Dalje, Ustavni sud se slaže s procjenom redovnih sudova da je sporno izražavanje bilo činjenične prirode, ali da apelantica nije dokazala istinitost iznesenih činjenica. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li apelantica u okolnostima konkretnog slučaja postupala bona fide. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama supstancijalno istinita nije u suprotnosti sa člankom 10. Europske konvencije (vidi Europski sud, Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. listopada 2009. godine, predstavka broj 25333/06, točka 54.). Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica provjeravala istinitost iznesenih činjeničnih tvrdnji, iako se njima tužitelj karakterizira kao osoba koja se potencijalno bavi terorističkim aktivnostima. Stoga su navodi takvog karaktera zahtijevali ozbiljan postupak provjere, posebno s obzirom na to da su bili objavljeni na javnom radio-televizijskom servisu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica prije objave spornog priloga nije kontaktirala tužitelja s ciljem provjeravanja iznesenih činjenica. Dapače, apelantica ni na tužiteljeve zahtjeve nije objavila demanti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na važnost prava na demanti, odnosno ispravak, ne samo u kontekstu osporavanja neistinitih informacija već i da se osigura pluralizam mišljenja, posebno u pitanjima od općeg interesa (vidi Europski sud, Marunić protiv Hrvatske, presuda od 28. ožujka 2017. godine, predstavka broj 51706/11, točka 50.).

27. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li u ovom predmetu postojala ikakva posebna osnova za oslobađanje apelantice od uobičajene obveze da provjerava činjenične izjave kojima su oklevetane privatne osobe. Odgovor na to pitanje ovisi o prirodi i stupnju klevete o kojoj je riječ i o tome u kojoj mjeri bi medij mogao razumno smatrati pouzdanim svoj izvor (idem, Europapress holding d.o.o. protiv Hrvatske, točka 68.). Analizirajući to pitanje, Ustavni sud primjećuje da je u spornom prilogu objavljeno tužiteljevo puno ime i prezime, kao i njegova fotografija, te da je on okarakteriziran kao potencijalni terorista, što je veoma ozbiljna optužba. Također, Ustavni sud zapaža da se apelantica tek u apelaciji pozvala na „povjerljive novinarske izvore“, bez navođenja o kojim izvorima se radi (vidi točku 9. ove odluke). U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je zaštita novinarskih izvora jedan od kamena temeljaca slobode tiska. Bez takve zaštite izvori bi mogli biti odvraćeni od pružanja pomoći tisku u obavještavanju javnosti o pitanjima od javnog interesa. Ustavni sud je također svjestan da je uloga novinara upravo obavijestiti i upozoriti javnost o društvenim pojavama čim dobiju odgovarajuće podatke, kao i da su vijesti prolazna roba te da ih se odgađanjem njihove objave, čak i za kratko razdoblje, može lako lišiti njihove vrijednosti i zanimljivosti. Međutim, unatoč navedenom, Ustavni sud smatra da je težina optužbi iznesenih u spornom prilogu zahtijevala od apelantice da prije objave provjeri iznesene informacije s tužiteljem ili makar da objavi njegov demanti, naročito imajući u vidu da apelantica ničim nije dokazala istinitost iznesenih navoda. Tek pod uvjetom da je apelantica postupila na takav način javnost bi mogla donijeti vlastiti sud o pitanju koje je bilo predmet izvještavanja. Imajući u vidu da su informacije iznesene u spornom prilogu navedene kao nesporno utvrđena činjenica, u čiju istinitost javnost nije imala razloga sumnjati, te da je apelantica odbila objaviti demanti, Ustavni sud se slaže sa zaključkom redovnih sudova da apelantica u okolnostima konkretnog slučaja nije postupala bona fide.

28. Konačno, analizirajući visinu naknade štete koju je apelantica obvezana platiti, Ustavni sud smatra da je naknada od 2.000,00 KM proporcionalna stupnju povrede tužiteljevog ugleda, te da stoga zadovoljava standard proporcionalnosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su odbili tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa kako apelanticu ne bi doveli u nepovoljniju materijalnu situaciju više nego što je u konkretnom slučaju bilo nužno.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi postigli pravičnu ravnotežu između apelantičine slobode izražavanja i tužiteljevog prava na ugled, te da stoga nije povrijeđeno apelantičino pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

a) U odnosu na osporene odluke

32. U svezi s navodima kojima apelantica problematizira način na koji su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

33. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41., i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. studenog 2022. godine, stavak 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

34. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantica odgovorna za klevetu jer nije dokazala da je izražavanje u biti bilo istinito, niti da je iznošenje činjenica u spornom prilogu bilo razumno, u smislu relevantnih odredaba ZZK-a. U svezi s apelantičinom tvrdnjom da je drugostupanjski sud samo „prepričao“ razloge koje je dao prvostupanjski sud, Ustavni sud ukazuje da, odbijajući žalbu, žalbeni sud, u načelu, može samo potvrditi obrazloženje koje je za svoju odluku pružio niži sud (vidi Europski sud, Deryan protiv Turske, presuda od 21. srpnja 2015. godine, predstavka broj 41721/04, točka 31.). Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na obrazloženu sudsku odluku. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža, niti to apelantica tvrdi, da je u provedenom postupku apelantici uskraćena neka od procesnih garancija iz članka 6. Europske konvencije, osim prava na suđenje u razumnom roku koje će Ustavni sud analizirati u nastavku ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

35. Analizirajući duljinu trajanja postupka, Ustavni sud ponavlja da se opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, predstavka broj 53176/99, točka 38., i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.). Država se može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njezinom pravosudnom sustavu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da poduzme niz zakonodavnih, organizacijskih, proračunskih i drugih mjera (vidi Europski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. srpnja 2022. godine, predstavka broj 48762/19, točka 44. s daljnjim referencama).

36. S obzirom na to da se u postupku nije radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima, niti je apelantica doprinijela duljini njegovog trajanja, Ustavni sud smatra da je duljina trajanja postupka, koji se prema članku 14. ZZK-a smatra hitnim, od šest i pol godina a priori suprotna standardu „razumnog roka“, te da bi se mogla opravdati postojanjem iznimnih okolnosti. Iz činjenica predmeta proizlazi da je duljina postupka u odlučujućoj mjeri determinirana neefikasnim postupanjem Kantonalnog suda, koji je odluku o žalbi donio nakon više od pet godina. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, suprotno navodima iz odgovora na apelaciju, opterećenost suda predmetima nije dovoljno i prihvatljivo opravdanje prilikom ispitivanja navoda o duljini trajanja postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-831/21 od 5. listopada 2022. godine, točka 31., dostupna na www.ustavnisud.ba). Naročito, takvo opravdanje je neprihvatljivo kada se ne ukaže na poduzimanje bilo kakvih djelotvornih mjera za rješavanje tog problema. Stoga, kako Kantonalni sud nije ukazao na postojanje iznimnih okolnosti koje bi opravdale duljinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 650,00 KM.

38. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

39. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala i na kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Tvrdnju o povredi tog prava apelantica je obrazložila činjenicom da je uslijed duljine trajanja postupka iznos kamata premašio iznos glavnice koju je osporenim odlukama obvezna platiti.

40. U konkretnom slučaju je nesumnjivo da obvezivanje apelantice da plati određene iznose glavnog duga sa zateznim kamatama predstavlja miješanje u njezinu imovinu, koje je zakonito i ima legitiman cilj. Međutim, Ustavni sud zapaža da bi iznos zateznih kamata koje apelantica mora isplatiti tužitelju bio sigurno manji da je Kantonalni sud predmet riješio u razumnom roku. Pri tome, Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u toj oblasti, za što ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66. i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Propusti nadležnih vlasti da se takvi sistemski problemi riješe i nakon donošenja odluka Ustavnog suda o tome te da se osigura suđenje u razumnom roku ne mogu ići na štetu parničnih stranaka ni kada se odlučuje o njihovim pravima, niti kada se odlučuje o njihovim obvezama budući da se pravo na pravično suđenje odnosi na garancije koje se tiču odlučivanja i o građanskim pravima i o obvezama. Imajući u vidu sve navedeno, zatim činjenicu da još uvijek nisu otklonjeni sistemski problemi s rješavanjem predmeta pred sudovima u razumnom roku, te prethodni zaključak Ustavnog suda da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u odnosu na apelanticu, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1911/20 od 9. veljače 2022. godine, točka 41., dostupna na www.ustavnisud.ba).

VII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je duljina trajanja postupka, koji nije složen i na čiju duljinu trajanja apelantica nije utjecala, od šest i pol godina a priori suprotna standardu „razumnog roka“, a sudovi nisu ukazali na postojanje okolnosti koje bi to opravdale. Također, Ustavni sud zaključuje da je zbog duljine trajanja postupka prekršeno i apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da će apelantica morati platiti veći iznos dosuđenih zateznih kamata zbog neopravdanog odugovlačenja postupka.

42. Ustavni sud, s druge strane, zaključuje da nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer su sudovi dovoljno i jasno obrazložili osporene odluke i nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo.

43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo legitiman cilj – „zaštitu prava drugih“ i bilo je „nužna mjera u demokratskom društvu“.

44. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman