Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-362/26 (S. O. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-362/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-362/26, rješavajući zahtjev Sabine Omerović i drugih za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sabine Omerović, Hruste Hučića, Alme Zećo, Adnana Babovića, Aide Babović, Sanje Morankić, Esada Morankića, Mustafe Ibrahimovića, Anele Ibrahimović, Nedžada Orića, Mirsade Salkić, Nurdina Redžića, Ermina Suljagića, Ajše Džibrić, Ediba Džibrića, Melihe Salkić, Fikreta Salkića, Asima Imširovića i Edina Mejrića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabina Omerović, Hrusto Hučić, Alma Zećo, Adnan Babović, Aida Babović, Sanja Morankić, Esad Morankić, Mustafa Ibrahimović, Anela Ibrahimović, Nedžad Orić, Mirsada Salkić, Nurdin Redžić, Ermin Suljagić, Ajša Džibrić, Edib Džibrić, Meliha Salkić, Fikret Salkić, Asim Imširović i Edin Mejrić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Lukavca, koje zastupa Nisad Omerović, advokat iz Lukavca, podnijeli su 30. januara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 226336 25 Mož od 29. decembra 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 226336 25 Mo od 17. oktobra 2025. godine.

2. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud protivniku osiguranja „Sultan“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: protivnik osiguranja) i svim trećim licima zabranio izvođenje bilo kakvih građevinskih radova i drugih aktivnosti na parcelama k.č. br. 2478/19 i 2542/30 (u daljnjem tekstu: sporne parcele) do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti su podneskom od 9. februara 2026. godine urgirali hitno rješavanje predmeta.

3. Apelanti su podnijeli tužbu protiv tuženih Grada Lukavca i protivnika osiguranja radi utvrđenja ništavnosti ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženih jer se sporne parcele nalaze na parkingu za motorna vozila i parku. Na navedeni način se, prema njihovim tvrdnjama, ugrožava njihovo pravo na korištenje parkinga koji su ranije koristili kao stanari susjedne zgrade, a na kojem je protivnik osiguranja započeo izgradnju zgrade. U tužbi su predložili da sud odredi mjeru osiguranja kojom će protivniku osiguranja zabraniti da preduzima bilo kakve građevinske radove ili druge aktivnosti na spornim parcelama do pravomoćnosti presude.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 226336 25 Mo od 17. oktobra 2025. godine, koje je ispravljeno rješenjem od 22. oktobra 2025. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata za određivanje mjere osiguranja. Općinski sud je obrazložio da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za određivanje mjere osiguranja iz člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je naveo da ne postoji opasnost da bi bez određivanja mjere osiguranja protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarivanje potraživanja jer ne postoji funkcionalna veza između postavljenog tužbenog zahtjeva, kojim se traži utvrđenje ništavnosti, i predložene mjere osiguranja. Općinski sud je istakao da zabrana određene aktivnosti protivniku osiguranja ne bi koristila osiguranju takvog tužbenog zahtjeva, naročito imajući u vidu da protivnik osiguranja posjeduje svu pravno valjanu materijalno-tehničku dokumentaciju i odobrenja nadležnih organa za izgradnju poslovno-stambenog objekta. Također je ocijenio da aktivnosti protivnika osiguranja ni na koji način ne sprečavaju niti otežavaju apelantima ostvarenje tužbenog zahtjeva, onako kako je postavljen.

5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 126 0 P 226336 25 Mož od 29. decembra 2025. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud je naveo da je svrha mjere osiguranja osiguranje tužbenog zahtjeva, zbog čega se prijedlog za određivanje mjere osiguranja mora posmatrati u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom. Kako se tužbom traži utvrđenje ništavnosti ugovora zaključenog između tuženih, dakle o deklaratornom tužbenom zahtjevu, Kantonalni sud je ocijenio da u takvom slučaju ne postoji potraživanje koje bi se moglo osigurati traženom mjerom osiguranja.

6. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelanti su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud protivniku osiguranja i svim trećim licima zabranio izvođenje bilo kakvih građevinskih radova i drugih aktivnosti na spornim parcelama, do donošenja odluke o apelaciji. Apelanti navode da su redovni sudovi zanemarili normativni smisao koji se odnosi na mjere osiguranja i zamijenili ga vlastitom restriktivnom konstrukcijom, na koji način su im uskratili djelotvoran procesni alat upravo u trenutku kada je zaštita najpotrebnija, jer se šteta i zadiranje u njihova prava odvijaju tokom trajanja postupka, a ne tek nakon njegovog okončanja. Dalje navode da je šteta koja prijeti njima i javnom interesu neposredna i teško popravljiva jer nastavak gradnje mijenja stanje stvari trajno i produbljuje smetanje u uživanje doma, dok istovremeno učvršćuje posljedice spornog raspolaganja javnom imovinom. S druge strane, teret koji bi privremena mjera proizvela protivnoj strani je po svojoj prirodi ekonomski i vremenski, dakle nadoknadiv, dok su posljedice za apelante i javni interes u bitnom nepovratne.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju nisu ponudili razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi protivniku osiguranja i svim trećim licima zabranio izvođenje bilo kakvih građevinskih radova i drugih aktivnosti na spornim parcelama do donošenja odluke o apelaciji. Naime, kao argumente za donošenje privremene mjere apelanti, prije svega, ističu razloge koji se odnose na meritum predmeta a tiču se osporavanja mjere osiguranja koja je tražena pred redovnim sudovima. Takvi razlozi ne mogu poslužiti kao osnov za donošenje privremene mjere jer bi se na taj način prejudicirala konačna odluka Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da argumentacijom koju su apelanti naveli nisu ponuđeni relevantni razlozi i dokazi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Iz navedenog proizlazi da apelanti nisu ponudili razloge koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-362/26 (S. O. i drugi) | Sudska praksa | Aktio