Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1403/24 (S. T.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Protek roka
- Nekretnina
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
- Troškovi i izdaci
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1403/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1403/24, rješavajući apelaciju Snežane Tadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snežana Tadić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 062119 23 Rev od 26. decembra 2023. godine u odnosu na odbijajući dio presude zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snežana Tadić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 062119 23 Rev od 26. decembra 2023. godine u odnosu na odbacujući dio presude zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Snežana Tadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Žabljaka, s boravištem u Holandiji, koju zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijela je 1. aprila 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 062119 23 Rev od 26. decembra 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 062119 23 Gž od 5. jula 2023. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 062119 21 P od 30. decembra 2022. godine.
2. Apelantica je 26. januara 2026. godine podnijela urgenciju u kojoj je navela: „Kao Srpkinji mi je oduzeto dio ili sve u Tešnju, tako da se i osjećam diskriminisano i ljudski povređeno. Malo me zapanjilo da je predsjednik suda osnivač i SDA stranke u Tešnju, pa sam se zapitala kako će on da odlučuje o mom predmetu, mada ga poznajem i lično, nekada radili skupa“. Pod pretpostavkom da apelantica takvim navodima traži izuzeće predsjednika Mirsada Ćemana, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je izuzeće sudija Ustavnog suda propisano odredbama člana 90. Pravila Ustavnog suda. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelantica navela u urgenciji nisu razlozi za izuzeće koji su propisani članom 90. stav (1) tač. a) Pravila Ustavnog suda – ima neki lični interes i b)
– učestvovao u donošenju odluke koja je predmet spora u statusu sudije, stranke u postupku ili punomoćnika stranke, odnosno presude koja je predmet apelacije, odnosno da ne postoje druge okolnosti koje izazivaju opravdanu sumnju u pristrasnost sudije, sada predsjednika Mirsada Ćemana, u smislu člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda.
Uvodne napomene
3. D. S. kao prodavac i E. B. kao kupac zaključili su ugovor o kupoprodaji nekretnina od 24. juna 2009. godine. Predmet ugovora su nekretnine bliže označene u ugovoru, upisane na D. S. s dijelom 1/3.
4. E. B. je 3. septembra 2018. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za diobu nekretnina u suvlasništvu protiv apelantice i njene sestre S. S., koje su upisane kao suvlasnice sa po 1/3 dijelom na određenim nekretninama koje su predmet kupoprodajnog ugovora od 24. juna 2009. godine.
5. Rješenjem Općinskog suda o diobi od 25. septembra 2019. godine (rješenje je pravosnažno) utvrđeno je da se vrši fizička dioba navedenih nekretnina na način opisan u izreci rješenja, te je naloženo nadležnoj službi da to rješenje provede u katastru zemljišta.
6. E. B. kao prodavac i „Zema“ d.o.o. Tešanj kao kupac zaključili su ugovor o kupoprodaji nekretnina od 5. marta 2020. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet ugovora je, između ostalog, sporna nekretnina upisana na E. B. s dijelom 1/1.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
7. Apelantica i S. S. su podnijele tužbu protiv „Zema“ d.o.o. Tešanj i E. B. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, odnosno tuženi). Tužbenim zahtjevom su tražile, kao primarni zahtjev, poništenje spornog ugovora u dijelu koji se odnosi na spornu nekretninu, po kupovnoj cijeni u određenom iznosu, te uspostavljanje prijašnjeg stanja. Osim toga, postavile su i eventualni zahtjev kojim su tražile da sud utvrdi ništavost spornog ugovora uz uspostavljanje prijašnjeg stanja.
8. Presudom Općinskog suda odbijeni su primarni i eventualni zahtjev na način bliže opisan u izreci presude te zahtjev za naknadu troškova postupka. Apelantica i S. S. su obavezane da tuženim solidarno nadoknade troškove postupka u određenom iznosu.
9. Općinski sud je ukazao da je rješenjem Kantonalnog suda od 27. novembra 2020. godine ukinuto pravosnažno rješenje o diobi i dopušteno ponavljanje postupka, pa je slijedom navedenog rješenjem Općinskog suda od 31. oktobra 2022. godine prekinut postupak diobe do okončanja spora stranaka u predmetu tog suda broj 39 0 P 062119 21 P. Dalje je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se drugotuženi nakon pravosnažnosti rješenja o diobi (vidi Uvodne napomene) upisao kao posjednik na nekretninama koje su mu pripale u diobi s dijelom 1/1, te da je nakon upisa izvršeno spajanje navedenih nekretnina i susjednih nekretnina na kojima je drugotuženi upisan kao posjednik, pa je nastala sporna nekretnina. Općinski sud je istakao kako je u vrijeme zaključenja spornog ugovora drugotuženi kao prodavac bio upisan s dijelom 1/1 na spornoj nekretnini koja je bila predmet tog ugovora, to nije postojala njegova obaveza da ponudi apelantici i S. S. da kupe spornu nekretninu. Dakle, one nisu bile suvlasnice nekretnine koja je bila predmet prodaje, odnosno to pravo suvlasništva im je prestalo promjenom upisa prava suposjeda i suvlasništva po rješenju o diobi. Dalje je ukazao da to što je to rješenje naknadno ukinuto ne daje pravo apelantici i S. S. da traže poništenje spornog ugovora. Stoga je sud odbio njihov primarni tužbeni zahtjev. Konačno, sud je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredaba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom na to da je tužbeni zahtjev apelantice i S. S. odbijen u cijelosti, te detaljno ukazao od čega se troškovi tuženih sastoje.
10. Presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice i S. S. te je prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno zaključio da primarni tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora drugotuženi bio upisan kao posjednik i vlasnik sporne nekretnine. Dakle, drugotuženi koji je u vrijeme prodaje upisan na nekretnini koja je predmet prodaje s isključivim pravom vlasništva i posjeda 1/1 nije ni imao obavezu, u smislu odredbi člana 27. Zakona o stvarnim pravima, obavijestiti ostale suvlasnike o uvjetima kupoprodaje jer na spornoj nekretnini apelantica i S. S. u momentu kupoprodaje nisu bile upisane sa suvlasničkim dijelovima. Također je ukazao da je odluka o troškovima postupka u cijelosti pravilna i zakonita.
11. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija apelantice i S. S. u odnosu na dio odluke o primarnom tužbenom zahtjevu. U odnosu na dio odluke o eventualnom tužbenom zahtjevu revizija je odbačena kao nedozvoljena. Obrazloženo je da je revizija nedozvoljena u dijelu eventualnog tužbenog zahtjeva, pa je taj dio zahtjeva odbačen primjenom odredaba iz člana 237. ZPP-a. U odnosu na dio koji se odnosio na primarni tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je naveo da je revizija u tom dijelu dozvoljena, ali da je neosnovana. Vrhovni sud je naveo da je pravilna odluka o odbijanju primarnog tužbenog zahtjeva, ali uz primjenu drugih materijalnopravnih propisa. U vezi s tim je istakao da su apelantica i S. S. primarnim tužbenim zahtjevom tražile poništenje spornog ugovora (član 112. u vezi sa čl. 111. i 113. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je ukazao da je članom 111. ZOO-a propisano da je ugovor rušljiv kada ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kada je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kada je to tim zakonom ili posebnim propisom određeno. Također je ukazao da je odredbom člana 112. stav 1. ZOO-a propisano da ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi. Dakle, slijedi da su ugovorne strane isključivo aktivno legitimirane za poništenje ugovora, pa kako apelantica i S. S. nisu ugovorne strane, time nisu materijalnopravne sudionice navedenog odnosa koji bi im dao legitimaciju za isticanje takvog tužbenog zahtjeva. Također je naveo da ostali revizioni navodi u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava (u pogledu ništavosti spornog ugovora i brisovne tužbe), imajući u vidu predmet raspravljanja – poništenje spornog ugovora, ne predstavljaju pravno relevantan osnov za donošenje drugačije odluke.
12. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, te slijedom toga donijeli nezakonite odluke u odnosu na primarni i eventualni tužbeni zahtjev te u odnosu na odluku o troškovima postupka. Naročito ističe da je nekretnine koje su bile predmet diobe naslijedila nakon svoje majke zajedno sa sestrom S. S. i bratićem D. S., te da je bez poštovanja prava preče kupovine, koristeći njeno i sestrino odsustvo, kao suvlasnica na navedenim nekretninama, drugotuženi kao zakonski zastupnik i vlasnik prvotuženog prvo kupio suvlasnički dio S. D., a onda se u postupku harmonizacije, bez njihovog učešća u tom postupku, upisao u zemljišnoj knjizi kao suvlasnik i pokrenuo postupak diobe. Nakon pravosnažnosti rješenja o diobi drugotuženi se upisao u katastar nekretnina i zemljišne knjige. Međutim, u postupku pred Kantonalnim sudom ukinuto je rješenje o diobi jer je dokazano da je postupak proveden bez zakonitog obavještenja i dostavljanja pismena apelantici i S. S. Apelantica navodi da se prije pokretanja tog postupka koji je osporen apelacijom obraćala katastru nekretnina i zemljišne knjige radi ispravke upisa nastalog kao posljedica ukinutog rješenja o diobi, koji su odbili njene zahtjeve. Apelantica smatra da su sudovi prebacili prevelik teret dokazivanja na nju i pored činjenice da je rješenje o diobi ukinuto. Smatra da je takvim postupanjem redovnih sudova rješenje Kantonalnog suda doneseno u vanparničnom postupku, kojim je utvrđena nezakonitost u radu suda i predlagača tog postupka bez smisla i značaja.
Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Kad je ugovor rušljiv
Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništenje ugovora
Član 112. stav (1)
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. st. (1), (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3)Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: c)protekao je rok za podnošenje apelacije; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka
17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju, apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 26. decembra 2023. godine odbačena kao nedopuštena u dijelu koji je apelantica osporila, a tiče se eventualnog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud konstatira da revizija u odnosu na taj dio osporene presude nije djelotvoran pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev zapravo presuda Kantonalnog suda od 5. jula 2023. godine. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude jer se podrazumijeva da je apelantica drugostepenu presudu primila prije donošenja odluke o reviziji (presuda donesena 26. decembra 2023. godine). Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. aprila 2024. godine, proizlazi da je u odnosu na prigovore vezane za eventualni tužbeni zahtjev podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno tome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u tom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica zaprimila osporenu presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev.
Dopustivost prima facie
18. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
20. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u odnosu na dio odluke o primarnom tužbenom zahtjevu, u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz činjeničnog utvrđenja, između ostalog, proizlazi da je sporni ugovor zaključen između prvotuženog i drugotuženog, te da su apelantica i S. S. primarnim tužbenim zahtjevom tražile poništenje spornog ugovora. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbi člana 112. u vezi sa članom 111. ZOO-a iz kojih proizlazi da su ugovorne strane isključivo aktivno legitimirane za poništenje ugovora, Vrhovni sud je zaključio da apelantica i S. S. nisu ugovorne strane spornog ugovora, te time nisu materijalnopravne sudionice navedenog odnosa koji bi im dao legitimaciju za isticanje takvog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, takvo obrazloženje suda ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Pri tom Ustavni sud zapaža da je u predmetu broj AP-1444/19 već razmatrao isto pravno pitanje i stav redovnih sudova da su ugovorne strane isključivo aktivno legitimirane za poništenje ugovora i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1444/19 od 12. januara 2021. godine, tač. 43. i 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Također, u odnosu na apelanticine prigovore kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, utvrdili da tuženi imaju pravo na naknadu troškova postupka shodno odredbama člana 386. stav 1. ZPP-a, u čemu Ustavni sud također ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
21. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su time i apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine , presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman