Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3206/23 (M. B.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Naknada
  • Kamata
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3206/23

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3206/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Bojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tač. a) i b), člana 18. stav (3) tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je Mile Bojić podnio protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 063624 23 Rev od 4. aprila 2023. godine u dijelu u kojem je odlučeno o dosuđenoj naknadi za poljoprivredno zemljište i voćne zasade.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je Mile Bojić podnio zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Bijeljini pod brojem 80 0 V 063624 20 V 4 zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mile Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dijela Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 063624 23 Rev od 4. aprila 2023. godine u dijelu u kojem je odlučeno o dosuđenoj naknadi za poljoprivredno zemljište i voćne zasade, Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 V 063624 21 Gž od 14. marta 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 V 063624 20 V 4 od 30. augusta 2021. godine u odnosu na tu naknadu.

2. Apelant je 11. septembra 2023. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja broj 21-48/473-1/23 od 31. augusta 2023. godine kojim je dozvoljeno izvršenje rješenja Republičke geodetske uprave – Područna jedinica Ugljevik (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) o eksproprijaciji od 26. marta 2014. godine.

3. Apelant je 3. i 4. oktobra 2023. godine ponovno dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojim je tražio da Ustavni sud obustavi izvršenje zaključka od 28. septembra 2023. godine kojim je dozvoljen nastavak izvršenja rješenja Područne jedinice od 26. marta 2014. godine i predaja građevinskih objekata tuženoj do okončanja postupka određivanja naknade za eksproprirane građevinske objekte. II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3206/23 od 29. septembra 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev od 11. septembra 2023. godine za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 15. decembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili tražene odgovore koje je Ustavni sud 21. januara 2026. godine dostavio apelantu na izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

6. Ustavni sud je, u skladu sa članom 34. Pravila Ustavnog suda, 21. januara 2026. godine od Osnovnog suda i Okružnog suda zatražio informaciju da li je postupak u ovom predmetu okončan. Osnovni sud i Okružni sud su 31. januara i 2. februara 2026. godine dostavili traženu informaciju.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

8. Rješenjem Područne jedinice od 26. marta 2014. godine usvojen je prijedlog tužene, te su potpuno eksproprirane precizirane apelantove nekretnine, koje čine poljoprivredno zemljište, voćni zasadi i građevinski objekti. Kako između apelanta i Područne jedinice nije postignut sporazum o naknadi za te nekretnine, predmet je proslijeđen Osnovnom sudu kako bi u vanparničnom postupku bila donesena odluka o visini naknade.

9. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 V 063624 15 V od 24. juna 2015. godine obavezana je tužena da apelantu na ime eksproprijacije navedenih nekretnina isplati preciziran novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom te da mu naknadi troškove postupka. Navedeno rješenje je ukinuto rješenjem Okružnog suda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nakon toga, Okružni sud je više puta ukidao rješenja Osnovnog suda i predmet vraćao tom sudu na ponovni postupak. Osporena rješenja

10. Osnovni sud je Rješenjem broj 80 0 V 063624 20 V4 od 30. augusta 2021. godine utvrdio naknadu za eksproprirane nekretnine u ukupnom iznosu od 336.421,10 KM, i to za poljoprivredno zemljište i voćne zasade u iznosu od 167.974,30 KM i za građevinske objekte u iznosu od 168.446,80 KM (stav 1). Obavezana je tužena da apelantu isplati navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja rješenja pa do isplate (stav 2), kao i da mu nadoknadi troškove postupka (stav 3). Osnovni sud je naveo da je shodno prethodnim uputama Okružnog suda analizirao sve nalaze i mišljenja vještaka i zaključio da se kao profesionalan i nepristrasan može prihvatiti samo nalaz vještaka J. P. Navedeno je da je prilikom određivanja vrijednosti ekspropriranih nekretnina korištena i uporedna metoda kojom su prikupljeni podaci o vrijednostima nekretnina sa sličnim karakteristikama, i to na osnovu zvaničnih kupoprodajnih ugovora koji su u posljednje vrijeme zaključeni i realizirani na tom području. Osnovni sud je detaljno prezentirao i analizirao sve navedene podatke i došao do zaključka da je tužena obavezna da apelantu isplati naknadu u visini navedenoj u izreci. U odnosu na dosuđene zakonske zatezne kamate Osnovni sud je naveo da apelantu pripadaju zakonske zatezne kamate počevši od donošenja ovog rješenja, kako je to propisano članom 277. stav 1. i članom 278. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedeno je da, suprotno apelantovim tvrdnjama da mu kamate pripadaju od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, naknada korisniku eksproprijacije dospijeva tek onda kada visina bude utvrđena u skladu sa članom 157. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP). Stoga je zaključeno da tužena nije mogla biti u docnji s isplatom naknade dok ta naknada nije utvrđena. Pri tome je ukazano da je takav stav potvrdio i Ustavni sud u Odluci broj AP-1132/09 od 30. oktobra 2012. godine pa apelantu pripadaju zakonske zatezne kamate od dana donošenja ovog rješenja.

11. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 V 063624 21 Gž 4 od 14. marta 2023. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepeno rješenje ukinuto u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu vraćeno prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U odnosu na visinu naknade za poljoprivredno zemljište i voćne zasade navedeno je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je Vrhovni sud u presudama br. 80 0 V 036978 13 Rev od 9. jula 2014. godine i 80 0 V 054726 17 Rev od 7. februara 2018. godine istakao jasan stav da se vrijednost cijelog prihoda u smislu odredbe člana 57. stav 1. tačka a) Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE) umanjuje za troškove proizvodnje za svaku vrstu voćnog zasada odnosno da se pod čistim prihodom smatra onaj prihod koji preostaje nakon odbijanja troškova proizvodnje. U odnosu na apelantove žalbene navode u vezi s iznosom naknade za poljoprivredno zemljište i voćne zasade po cijenama iz 2015. godine, navedeno je da je u konkretnom slučaju vještak J. P. u dva navrata usklađivao svoj nalaz i mišljenje s trenutnim stanjem, te da je u konačnici, shodno članu 57. ZE-a, došao do iznosa naknade od koje su odbijeni troškovi proizvodnje, koja je apelantu i dosuđena. U odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate na tu naknadu Okružni sud je naveo da je Vrhovni sud u Presudi broj 80 0 V 007938 12 Rev od 21. maja 2013. godine zauzeo stav da se vlasniku eksproprirane nekretnine zakonske zatezne kamate dosuđuju od dana donošenja rješenja kojim se utvrđuje pravična naknada koja mu se mora isplatiti.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 80 0 V 063624 23 Rev od 4. aprila 2023. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i navedeno rješenje Okružnog suda je ukinuto u dijelu o dosuđenoj naknadi za građevinske objekte i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. Apelantova revizija je odbijena u dijelu koji se odnosi na naknadu za poljoprivredno zemljište i voćne zasade i o zateznim kamatama na tu naknadu i drugostepeno rješenje je potvrđeno. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno apelantovim revizionim navodima, odluka o visini naknade za poljoprivredno zemljište i voćne zasade zasnovana na pravilnoj primjeni prava odnosno odredbi člana 57. stav 1. tačka a) ZE-a. U vezi s tim, navedeno je da je sud uzeo u obzir nalaz (iz 2015. godine) i dvije dopune nalaza ( 9. oktobra 2018. i 16. februara 2021. godine) vještaka J. P. jer je jedini koji je dao argumente na osnovu kojih se može izvršiti procjena vrijednosti tih zasada, te da je taj vještak u dopunama nalaza izvršio odbitak troškova proizvodnje i tako došao do konačnog iznosa koji apelantu treba isplatiti. Također, Vrhovni sud je obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi da mu je zakonska zatezna kamata trebala biti dosuđena od dana donošenja rješenja o eksproprijaciji, a ne od dana donošenja posljednjeg rješenja Osnovnog suda. Navedeno je da potraživanje naknade za eksproprirane nekretnine ima svoj osnov u gubitku prava vlasništva ranijeg vlasnika, a, s druge strane, obaveza korisnika eksproprijacije za isplatu naknade dospijeva tek kada naknada bude određena u skladu sa čl. 159. i 160. ZVP-a. Navedeno je da stoga raniji vlasnik, u konkretnom slučaju apelant, ne može pozivati korisnika eksproprijacije – tuženu da mu tu obavezu ispuni sve dok njegova novčana obaveza ne bude utvrđena te na taj način dospije na naplatu. Vrhovni sud je naveo da iz tog razloga apelantu pripada naknada zakonske zatezne kamate od dana donošenja rješenja Osnovnog suda od 30. augusta 2021. godine kojim je utvrđena visina navedene naknade.

Dodatna napomena

13. Osnovni sud i Okružni sud su dostavili obavijesti Ustavnom sudu da, između ostalog, postupak utvrđivanja visine troškova postupka u ovom predmetu nije okončan te da su donijete odluke koje se odnose na pitanja koja nisu predmet ove apelacije (visina naknade za građevinske objekte i zemljište za njihovu upotrebu, za uvećanje naknade za eksproprirane nekretnine u visini od 30% zbog ličnih i porodičnih prilika, zbog kašnjenja isplate za građevinske objekte, zbog inflacije itd.).

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama u dijelu dosuđene naknade za poljoprivredno zemljište i voćne zasade prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su pogrešno utvrđene činjenice i proizvoljno primijenjene odredbe člana 57. stav 1. tačka a) ZE-a. U suštini, apelant ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su naknadu na ime voćnih zasada umanjili za troškove proizvodnje koji su utvrđeni prema nalazu vještaka. Navodi da je Vrhovni sud u dvije odluke, na koje se u osporenoj presudi poziva Okružni sud, bez ikakvog uporišta promijenio svoj raniji stav o umanjenju na ime troškova proizvodnje. Navodi da je prema ranijem ZE-u naknada bila određivana u visini „čistog prihoda“, a da se sada određuje u visini „cijelog prihoda“, iz čega, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da je raniji ZE predviđao odbijanje troškova proizvodnje, dok sadašnji to ne predviđa. Apelant smatra da je cilj novog ZE-a, kako je to navedeno i u obrazloženju prijedloga tog zakona, bio da se olakša položaj vlasnika ekspropriranih nekretnina i postupak ubrza, što se nije desilo. Navodi da je do prije nekoliko godina ta odredba primjenjivana na način kako to apelant navodi, ali da je Vrhovni sud svojim tumačenjem u spomenutim presudama stvorio sasvim drugačije okruženje i promijenio praksu. Apelant smatra da mu je trebalo dosuditi zakonske zatezne kamate od 24. juna 2015. godine kao dana donošenja prvog rješenja o visini naknade za eksproprirane nekretnine i da su zakonske odredbe po tom pitanju proizvoljno tumačene i primijenjene. Apelant veoma opširno tumači presude i rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda protiv kojih je B. S. podnio apelacije Ustavnom sudu registrirane pod br. AP-4073/21 i AP-3336/22 u vezi s eksproprijacijom imovine B. A. Apelant ukazuje da, prema njegovom mišljenju, nepravilnosti u odlukama redovnih sudova u tim predmetima, u kojima je apelacioni postupak pred Ustavnim sudom u toku, a koje se tiču dosuđivanja naknade za zasade i troškove postupka direktno utječu na lica čije su nekretnine eksproprirane da ne vode postupke oko tih naknada. Navodi i da se Vrhovni sud nije izjasnio o njegovim navodima da mu je nezakonito dosuđena naknada po cijenama iz 2015. godine, koje je u svom nalazu utvrdio vještak J. P. Apelant smatra da je postupak predugo trajao i traži da mu zbog toga Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM. Apelant traži da mu Ustavni sud dosudi troškove za sastavljanje apelacije u iznosu od 2.340,00 KM.

15. U ponovljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud obustavi izvršenje zaključka od 28. septembra 2023. godine kojim je dozvoljen nastavak izvršenja rješenja Područne jedinice od 26. marta 2014. godine i predaja građevinskih objekata tuženoj do okončanja postupka određivanja naknade za eksproprirane građevinske objekte (što nije predmet ove apelacije), jer bi u protivnom došlo do neotklonjivih posljedica po apelanta pošto bi izgubio dom.b)Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je u odluci dao jasne, logične i argumentirane razloge, što isključuje proizvoljnost, pa su tvrdnje o kršenju navedenih prava neosnovane.

17. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima koje je naveo u drugostepenom rješenju te da je apelacija neosnovana.

18. Osnovni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne zakonske odredbe, kao i da je taj sud dao odgovore na sva pitanja koja su pokrenuta u postupku, a koja apelant ponavlja i u apelaciji. Osnovni sud smatra da stoga nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

19. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 57. stav 1. tačka a)

Naknada za voćna stabla i vinovu lozu određuje se:

a) za voćna stabla i vinovu lozu koji se nalaze u stadijumu davanja plodova - u visini cijelog prihoda tog stabla, odnosno loze, za onoliko godina koliko je potrebno za podizanje te vrste voćnog stabla, odnosno loze i njihov razvoj do stadijuma davanja plodova;

Član 61. stav 1. (1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

21. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16, 16/23 i 27/24) u relevantnom dijelu glasi:

3. Određivanje naknade za eksproprirane nepokretnosti

Član 157.

U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kad korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

Član 159. st. (1), (2) i (3) (1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. (2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. (3) Sud može, na prvom ročištu nakon izjašnjenja učesnika u postupku i na bazi stanja u spisu donijeti rješenje o visini naknade za eksproprirane nepokretnosti.

Član 160. (1) Sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti. (2) Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odredit će i vještačenje.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje

Član 277. (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. (2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Kad dužnik dolazi u docnju

Član 324. (1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.

23. Zakon o parničnom postupku (Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/0 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 45/09 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske, 27/24 i 29/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – USRS i 27/24) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 237. stav 3.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.

VI. Dopustivost i meritum

Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o dužini trajanja postupka Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.

25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Član 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

27. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 14. jula 2023. godine, odnosno nakon 1. januara 2021. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20; u daljnjem tekstu: Zakon), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s načelom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena dvije godine i sedam mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, u apelaciji ne postoje dokazi da je apelant, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima, pred kojima se postupak vodio, zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija u tom dijelu ne može razmatrati.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

30. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ostalom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

31. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima prekršena njegova prava iz čl. II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

34. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali zašto je od naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište i voćne zasade trebalo odbiti troškove proizvodnje pozivajući se kako na relevantne zakonske propise tako i na sudsku praksu, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom predmetu u vezi s načinom izračuna visine naknade za eksproprirane voćne zasade redovni sudovi pozivaju odnosno primjenjuju stavove Vrhovnog suda iz presuda br. 80 0 V 036978 13 Rev od 9. jula 2014. godine i 80 0 V 054726 17 Rev od 7. februara 2018. godine. U tim presudama Vrhovni sud je istakao jasan stav „da se vrijednost cijelog prihoda u smislu odredbe člana 57. stav 1. tačka a) ZE-a umanjuje za troškove proizvodnje za svaku vrstu voćnog zasada odnosno da se pod čistim prihodom smatra onaj prihod koji preostaje nakon odbijanja troškova proizvodnje“.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1679/21 od 10. jula 2025. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su, također, naveli da je Vrhovni sud proizvoljno postupio jer im je naknadu za voćne zasade odredio u visini „čistih prihoda“ a ne „cijelih prihoda“, kako je to propisano članom 57. ZE-a. U vezi s tim, Ustavni sud je u toj odluci istakao: „U vezi s određivanjem naknade za voćne zasade, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da se od ukupnog prihoda za takve zasade trebaju odbiti troškovi proizvodnje, shodno odredbi člana 57. Zakona o eksproprijaciji (vidi tačku 8). Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi i da je vještak poljoprivredne struke procijenio kolika je ukupna vrijednost voćnih zasada, tj. koliko iznosi umanjenje za troškove proizvodnje. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odredio visinu naknade za voćne zasade apelanata u skladu s nalazom vještaka poljoprivredne struke, kao i s odredbom člana 57. Zakona o eksproprijaciji, iz koje proizlazi da se naknada za voćna stabla određuje, između ostalog, u visini cijelog prihoda tih stabala. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je obrazloženje u osporenoj presudi, u ovom dijelu, 'očigledno nerazumno' ili proizvoljno.“

37. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud u skladu s odredbama člana 237. ZPP-a, ujednačavajući sudsku praksu zauzeo stav da se visina naknade iz člana 57. stav 1. ZE-a izračunava na način da se od cijelog prihoda odbiju troškovi proizvodnje, što čini čisti prihod. Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da će se, u suštini, bez obzira na to da li je sud upotrijebio izraz „cijeli“ ili „čisti“ prihod naknada u svakom pojedinačnom slučaju izračunati na isti način, pa su apelantovi navodi neosnovani.

38. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova da apelantu pripada naknada zakonske zatezne kamate od dana donošenja rješenja kojim je utvrđena visina naknade koju tužena duguje apelantu za eksproprirane nekretnine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je čl. 277. i 324. ZOO-a propisano da uz glavnicu dužnik kamatu duguje od dana padanja u docnju. Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje razmatrao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4539/14 od 18. jula 2017. godine, tač. od 29. do 31, AP-

3581/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 27, AP-1132/09 od 30. oktobra 2012. godine, tač. od 33. do 35, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima nije utvrdio da postoji proizvoljnost u stavu redovnih sudova da se zakonska zatezna kamata na naknadu za eksproprirane nekretnine dosuđuje od dana donošenja prvostepene odluke kojom je utvrđena visina te naknade. Kako je u konkretnom slučaju visina naknade koju je tužena dužna isplatiti apelantu utvrđena rješenjem Osnovnog suda od 30. augusta 2021. godine Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u odlučenju redovnih sudova da apelantu zakonska zatezna kamata pripada počevši od dana donošenja tog rješenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se kao početak toka zateznih kamata nije mogao uzeti datum donošenja prvobitnog rješenja Osnovnog suda o visini naknade za eksproprirane nekretnine jer je to rješenje, kao i nekoliko rješenja nakon njega, ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak prvostepenom sudu. Dakle, to rješenje je prestalo da egzistira u pravnom prometu, čime nije proizvodilo pravne posljedice, pa nije moglo biti polazište za određivanje početka toka zatezne kamate.

39. Također, u odnosu na apelantove navode da se Vrhovni sud nije izjasnio o njegovim revizionim primjedbama u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka J. P., prema kojem je obračun naknade izvršen po cijenama iz 2015. godine, Ustavni sud ukazuje da su se, suprotno apelantovim tvrdnjama, o tom pitanju izjasnili i Vrhovni sud i Okružni sud (vidi tač. 11. i 12. ove odluke), a Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u takvim izjašnjenjima. Pored toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da je prvobitni nalaz i mišljenje sačinjen 2015. godine. Međutim, taj nalaz i mišljenje je nakon toga dopunjavan i usklađivan dva puta, posljednji put 16. februara 2021. godine, dakle u vrijeme trajanja postupka donošenja prvostepenog rješenja u ovom predmetu (30. augusta 2021. godine). Kako je članom 61. stav 1. ZE-a propisano da se ta naknada utvrđuje prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja, to nema proizvoljnosti u ovakvim zaključcima redovnih sudova. Stoga su svi ti apelantovi navodi neosnovani. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ponavlja tvrdnje koje je iznosio u postupku pred redovnim sudovima, koje su ti sudovi ispitali i jasno ukazali zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.

40. Osim toga, Ustavni sud se ne može izjašnjavati ni o osporenim odukama redovnih sudova, činjenicama i primjeni prava koja se tiču apelacija br. AP-4073/21 i AP-3336/22 koje je podnio apelant B. S., dakle ne isti apelant niti povodom istog postupka eksproprijacije, jer te odluke, odnosno činjenična i pravna pitanja koja iz njih proistječu nisu predmet ove apelacije već apelacija registriranih pod navedenim brojevima.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Ostali navodi

42. Apelant se pozvao na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

43. Apelant se pozvao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud smatra da nema potrebe da to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 14. Evropske konvencije.

44. U odnosu na navode o kršenju prava na dom i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da se apelacijom osporava visina i način utvrđivanja naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište i voćne zasade, te početak toka zakonske zatezne kamate na tu naknadu, a ne visina i način utvrđivanja naknade za građevinske objekte, u kojem dijelu je odluka ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud ukazuje da se, stoga, predmet apelacije ne može dovesti u vezu s pravom na dom i porodični život, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe ni da to pravo ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Troškovi postupka pred Ustavnim sudom

45. U vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.

VII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su apelantu dosudili naknadu za eksproprirano poljoprivredno zemljište i voćne zasada na način da su odbili troškove proizvodnje i kada su apelantu zakonske zatezne kamate na tu naknadu dosuđene od dana donošenja rješenja kojim je ta naknada određena, što je u skladu s relevantnim odredbama ZE-a i ZOO-a te sudskom praksom u takvim predmetima.

47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3206/23 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio