Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-89/26 (R.P:)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-89/26, rješavajući zahtjev R. P. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev R. P. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Mirzet Kasić, advokat iz Bihaća, podnijela je 8. januara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 I 050492 25 Gž 4 od 17. oktobra 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 I 050492 24 I 2 od 27. juna 2025. godine. Apelantica je zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se obustavilo daljnje provođenje izvršnog postupka broj 20 0 I 050492 24 I 2 do konačne odluke o apelaciji.

2. Apelantica je podneskom od 16. januara 2026. godine obavijestila Ustavni sud o novim okolnostima.

Uvodna napomena

3. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj 20-0-O-001316-09-O od 1. aprila 2009. godine, stavom I izreke, utvrđeno je da zaostavštinu iza umrlog I. P. (apelanticin suprug) predstavlja sljedeća imovina: nekretnine bliže označene u izreci rješenja, udio u firmi DOO „Puškar-Co“ Cazin, upisana u sudskom registru Općinskog suda u Bihaću, putničko motorno vozilo i pištolj, bliže označeni u izreci rješenja. Stavom II izreke za zakonske nasljednike na navedenoj imovini su proglašeni apelantica i maloljetne kćerke S. P. i M. P. s dijelovima od po 1/3.

4. Tužilac „HF BAD“ d.o.o. Cazin podnio je 8. septembra 2009. godine tužbu Općinskom sudu u Bihaću protiv tuženih DOO „Puškar-Co“ Cazin, apelantice i maloljetnih kćerki radi isplate, vrijednost spora 45.602,40 KM.

5. Presudom Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 011547 09 Ps od 12. novembra 2012. godine obavezani su tuženi da tužiocu „HF BAD“ d.o.o. Cazin solidarno isplate iznos od 45.602,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 5.270,00 KM.

Izvršni postupak

6. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 050492 24 I 2 od 11. decembra 2024. godine usvojen je prijedlog tražioca izvršenja „HF BAD“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja), te je određeno da će se Rješenje o izvršenju broj 20 0 I 050492 18 I od 31. oktobra 2018. godine provesti na novom predmetu i sredstvu izvršenja – apelanticinoj nekretnini (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).

7. Rješenjem Općinskog suda broj 20 0 I 050492 24 I 2 od 27. jula 2025. godine odbijen je apelanticin prigovor izjavljen protiv rješenja od 11. decembra 2024. godine. Općinski sud je u obrazloženju naveo da u izvršnom postupku važi načelo formalnog legaliteta izvršne isprave i sud nije ovlašten da ispituje njenu zakonitost ili da je eventualno mijenja u pogledu izvršenikove obaveze. Stoga su, kako je sud ukazao, neosnovani apelanticini prigovori u pogledu izvršne isprave. Dalje, sud je ukazao da su neosnovani apelanticini navodi da je osporenim rješenjem određeno izvršenje na imovini koja nije naslijeđena i nije stečena u braku. U vezi s tim, sud je pojasnio da je obaveza za isplatu preciziranog novčanog iznosa utvrđena izvršnom ispravom, pa se potraživanje iz izvršne isprave može naplatiti na cijeloj apelanticinoj imovini. Imajući u vidu da se radi o izvršenju na nekretninama, sud je naveo da je apelantica mogla u roku od tri dana od prijema rješenja predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja, uz ispunjenje uvjeta iz člana 71. ZIP-a, ali ona to nije učinila. Prema ocjeni suda, nisu relevantni apelanticini navodi niti dokazi u pogledu imovine njenog preminulog supruga budući da se u izvršnom postupku odlučuje o apelanticinoj obavezi iz izvršne isprave prema tražiocu izvršenja. Dalje, sud je ukazao da su neosnovani apelanticini razlozi za prigovor koje zasniva na odredbama člana 47. stav 1. tač. 5. i 6. ZIP-a. Prema obrazloženju suda, sporna nekretnina na kojoj je određeno izvršenje, shodno zakonskim odredbama, nije izuzeta od izvršenja, niti je mogućnost izvršenja na njoj ograničena. Općinski sud je ukazao da je tražilac izvršenja ovlašten da traži izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je utvrđeno njegovo potraživanje i imao je osnov da predloži izvršenje na spornoj nekretnini.

8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 20 0 I 050492 25 Gž 4 od 17. oktobra 2025. godine odbijena je apelanticina žalba i rješenje od 27. juna 2025. godine potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da, u smislu člana 172. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN), na koji apelantica ukazuje, nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, a ako ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviočeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti nasljednog dijela bez obzira na to da li je izvršena dioba nasljedstva. Kako je sud naveo, nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine svom svojom imovinom jer zakon ne pravi razliku kojom imovinom se odgovara za ostaviočeve dugove, već samo pravi ograničenje da nasljednik odgovara do visine nasljednog dijela. S obzirom na to da se izvršenje provodi na osnovu izvršne isprave koja ne sadrži bilo kakvo ograničenje u pogledu predmeta i sredstva izvršenja, sud je ukazao da nisu od značaja apelanticini navodi da je naslijeđena imovina manja od vrijednosti ostaviočevih obaveza. Prema zaključku suda, neosnovani su apelanticini navodi da je sporna nekretnina njen jedini dom i da je izuzeta od izvršenja. Općinski sud je ukazao da apelantica niti jednim dokazom nije potvrdila takve navode. Pri tome, sud je ukazao da je izvršni postupak pokrenut 8. februara 2018. godine i da je prvo rješenje o izvršenju doneseno 31. oktobra 2018. godine, dok je rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja doneseno 11. decembra 2024. godine. Kako je sud ukazao, tek je Zakonom o izmjenama i dopunama ZIP-a od 12. marta 2025. godine u članu 8. propisano da se mijenja član 79. ZIP-a tako što je u stavu 2. tog člana propisano da predmet izvršenja ne može biti nekretnina koja predstavlja izvršenikov jedini dom.

9. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelantica je navela da su sudovi formalno primijenili odredbe ZIP-a i da je miješanje u njeno pravo na imovinu bilo nesrazmjerno i pretjerano. Smatra da sudovi nisu cijenili da je sporna nekretnina isključivo njena imovina koju je stekla 2022. godine vlastitim sredstvima i sredstvima dobijenim na poklon od porodice. Također je istakla da je imovina koju je naslijedila od preminulog supruga usmjerena na izmirenje obaveza prema poslovnim bankama i povjeriocima. Apelantica je navela da su sudovi proširili obim odgovornosti nasljednika iznad visine vrijednosti naslijeđene imovine, što je suprotno odredbama člana 172. stav 1. ZN-a. Apelantica je ukazala da sporna nekretnina za nju predstavlja stvarni i jedini stambeni prostor, da joj prijeti gubitak doma i egzistencijalne sigurnosti, a provođenjem izvršenja doslovno će završiti na ulici. Kako je navela, u spornoj nekretnini živi sama, nema druge imovine, nezaposlena je i živi isključivo od minimalne porodične penzije koja nije dovoljna za osnovne životne potrebe. Zatim je navela da su sudovi propustili da utvrde da li se izvršenje moglo provesti na nekom drugom predmetu i sredstvu izvršenja kao što je npr. porodična penzija koju ona ostvaruje, a koja bi bila dostatna da se tražilac izvršenja naplati.

10. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelantica je navela da bi joj provođenjem izvršenja nastala nenadoknadiva šteta u vidu gubitka doma, te bi došlo i do proširenja obima odgovornosti iznad obima koji je propisan odredbama člana 172. stav 1. ZN-a. Apelantica je podneskom od 16. januara 2026. godine obavijestila Ustavni sud da je Zaključkom Općinskog suda broj 20 0 I 050492 24 I 2 od 17. decembra 2025. godine zakazano ročište za određivanje vrijednosti sporne nekretnine za 19. januar 2026. godine.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-7391/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži obustavljanje daljnjeg provođenja izvršnog postupka u predmetu broj 20 0 I 050492 24 I 2 mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

16. Ustavni sud zapaža da apelantica kao razlog za donošenje privremene mjere ističe da bi provođenjem izvršenja za nju nastala nenadoknadiva šteta u vidu gubitka doma. Međutim, Ustavni sud smatra da ti apelanticini navodi, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na takve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti takvom zahtjevu, što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 12). Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica ni u izvršnom postupku, kako to proizlazi iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda, nije potvrdila svoje navode da sporna nekretnina predstavlja njen jedini dom. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da takvom argumentacijom apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-89/26 (R.P:) | Sudska praksa | Aktio