Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-482/26 (Narodni demokratski pokret)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Prekršaj
  • Član I/2. Ustava BiH
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-482/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-482/26, rješavajući apelaciju Narodnog demokratskog pokreta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Narodni demokratski pokret protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 053558 25 Iž od 8. decembra 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Narodni demokratski pokret (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koji zastupa Pavle Popović, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. februara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 053558 25 Iž od 8. decembra 2025. godine i Odluke Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-1-07-6-213/25 od 13. novembra 2025. godine.

2. Odlukom CIK-a od 13. novembra 2025. godine utvrđeno je da je apelant odgovoran što je u 2021. godini prekršio odredbe Zakona o finansiranju političkih stranaka (u daljnjem tekstu: Zakon o finansiranju) na način pobliže opisan navedenom odlukom, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu navedenom u izreci odluke.

3. Rješenjem Suda BiH od 8. decembra 2025. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedene odluke. U obrazloženju osporenog rješenja Sud BiH je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je Služba za reviziju finansiranja političkih stranaka CIK-a izvršila pregled apelantovog godišnjeg finansijskog izvještaja za 2021. godinu i konačnim izvještajem od 18. marta 2024. godine utvrdila da je apelant u 2021. godini prekršio odredbe Zakona o finansiranju. Naime, naveo je da je CIK pravilno utvrdio da apelant nije sačinio program utroška sredstava koji bi obezbijedio transparentnost planiranog trošenja sredstava u određenom iznosu, koji je apelant utrošio mimo navedenog programa. Takođe, naveo je da na određenim računima za nabavku goriva nisu navedeni podaci o vozilu niti su ovjereni od korisnika, pa se nije moglo ni utvrditi da je nabavka goriva izvršena za potrebe apelanta, a nisu planirani ni ostali rashodi (npr. troškovi za vodu, zakupnina poslovnih prostorija, troškovi sudskih sporova), čime je postupio protivno odredbama člana 4. stav (1) Zakona o finansiranju. Pri tome, ukazao je da je navedenom odredbom propisano da finansijska sredstva politička stranka može da koristi isključivo za ostvarivanje ciljeva utvrđenih svojim programom i statutom. Dalje, naveo je da apelant nije prijavio nenovčanu donaciju određenog pravnog lica, prema kojem je imao obavezu iz kupoprodajnog odnosa (evidentiranu u poslovnim knjigama i apelanta i navedenog pravnog lica), a koju je obavezu apelant otpisao u poslovnim knjigama a da nije dokazao da je oslobođen plaćanja te obaveze zbog knjigovodstvene greške. Osim toga, naveo je da je konkretno pravno lice imalo sklopljen ugovor o javnoj nabavci s organom izvršne vlasti (Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske) u vrijednosti više od 10.000,00 KM, čime je prekršio odredbe čl. 5. stav (4) i 8. stav (4) Zakona o finansiranju (kojim je, između ostalog, propisano da privatna preduzeća koja su s organima izvršne vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini sklopila ugovor o javnoj nabavci, ne mogu finansijski pomagati političke stranke ako vrijednost ugovora u jednoj kalendarskoj godini prelazi iznos od 10.000,00 KM). U vezi s tim, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je višestruko kažnjen za isti propust o utrošenim finansijskim sredstvima mimo Programa utroška sredstava za 2021. godinu, te da je po istom osnovu ponovo utvrđena njegova prekršajna odgovornost jer je sve to dovelo do nepravilnog iskazivanja rashoda i popunjavanja obrazaca. Osim toga, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi o zastarjelosti pokretanja i vođenja postupka, te pozivanje na odredbe Zakona o prekršajima. Naime, ukazao je da je CIK, između ostalog, nadležan za sprovođenje odredbi Izbornog zakona BiH i Zakona o finansiranju, te da je konkretni postupak pokrenuo i vodio po službenoj dužnosti zbog kršenja odredbi Zakona o finansiranju, u skladu s odredbom člana 14. stav (1) tog Zakona i odredbom člana 115. stav (1) Zakona o upravnom postupku.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je CIK vodio postupak koji je zastario shodno odredbama Zakona o prekršajima. Takođe ističe da je dva puta kažnjen za isti propust, kada je utvrđena njegova prekršajna odgovornost jer nije planirao svoje troškove, a zatim po tom osnovu ponovo kažnjen jer je sve to dovelo do nepravilnog iskazivanja rashoda i popunjavanja obrazaca. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu čl. I/2. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na ww.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljenu na ww.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Sud BiH jasno obrazložio, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o finansiranju, da je apelant počinio više povreda odredbi navedenog Zakona, slijedom čega je ocijenio neosnovanim apelantove navode iznesene u tom pravcu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da je konkretni postupak pokrenut i vođen shodno odredbama Zakona o finansiranju i Zakona o upravnom postupku, te da je stoga neosnovano apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o prekršajima. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Apelant takođe smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz čl. I/2. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelantovo pozivanje na član I/2. Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud neće posebno ispitivati jer se u situaciji kada je Ustavni sud utvrdio da su osporene odluke u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, kao i da ne pokreću pitanja kršenja prava na imovinu, ne može dovesti u pitanje povreda navedene ustavne odredbe (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 31, dostupna na ww.ustavnisud.ba). U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-482/26 (Narodni demokratski pokret) | Sudska praksa | Aktio