Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4225/22 (A.Ć.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4225/22
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-4225/22, rješavajući zahtjev A. Ć. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev A. Ć. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. A.Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 9. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 425457 22 Rev od 2. augusta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 425457 21 Gž 2 od 24. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 425457 14 P 2 od 16. jula 2021. godine.
2. Apelant je 16. februara 2026. godine dostavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji obustavio izvršenje Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-168/05-73 od 15. septembra 2022. godine i apelantovu deložaciju iz preciziranog stana (u daljnjem tekstu: sporni stan) koja je zakazana za 20. februar 2026. godine.
Uvodne napomene
3. Prednik Federalnog Fonda PIO je prije rata dodijelio sporni stan na korištenje O. B. kao nositeljici stanarskog prava. Nositeljica stanarskog prava je 1992. godine na početku rata napustila sporni stan. Sporni stan je rješenjem Gradskog sekretarijata za stambene poslove, Odjeljenje za korištenje stanova, Služba za područje Općine Novi Grad – Dobrinja (u daljnjem tekstu: Gradski sekretarijat) od 6. maja 1993. godine proglašen napuštenim. Istovremeno, apelantov otac je bio predratni nosilac stanarskog prava na određenom drugom stanu (u daljnjem tekstu: drugi stan). Apelantov otac je s porodicom, uključujući i apelanta koji je tada bio maloljetan, 1992. godine napustio drugi stan zbog ratnih dejstava. Nakon toga, rješenjem Gradskog sekretarijata od 13. januara 1994. godine sporni stan je dodijeljen na privremeno korištenje apelantovom ocu i njegovoj porodici, uključujući i apelanta. U međuvremenu je zahtjev člana porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava za povrat spornog stana odbačen kao neblagovremen. Nakon okončanja rata apelantov otac je zatražio povrat drugog stana. Taj stan je vraćen apelantovom ocu, koji ga je otkupio, pa prodao, te kupio stan u istoj zgradi u kojoj je sporni stan. Apelantov otac je sporni stan napustio 2004. godine, a u spornom stanu je ostao živjeti apelant sa svojom porodicom. Nakon toga, Fond PIO (u daljnjem tekstu: tuženi) 5. jula 2005. godine podnio je zahtjev Upravi za povrat spornog stana. Uprava je rješenjem od 1. oktobra 2013. godine dozvolila vraćanje spornog stana tuženom i naloženo je apelantovom ocu kao privremenom korisniku da odmah napusti sporni stan. Apelantov otac je protiv navedenog rješenja podnio žalbu drugostepenom upravnom organu koji je rješenjem od 27. decembra 2013. godine žalbu odbio. Apelantov otac je tužbom pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja. U tom sporu Kantonalni sud je presudom od 9. maja 2016. godine usvojio tužbu apelantovog oca, rješenja upravnih organa poništio i predmet vratio Upravi na ponovni postupak. Upravi je naloženo da izvrši kontrolu stanovanja u spornom stanu i da strankama u postupku omogući da se o svemu izjasne. U međuvremenu apelantov otac je preminuo. Zaključkom Uprave od 15. oktobra 2021. godine prekinut je navedeni postupak te su stranke upućene na parnični postupak radi utvrđivanja stanarskog prava na spornom stanu koji je rezultirao presudama osporenim ovom apelacijom.
Osporene presude
4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 425457 14 P 2 od 16. jula 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu i da je tuženi dužan da mu prizna to svojstvo i da mu naknadi troškove postupka. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da iz naprijed navedenih činjenica proizlazi da apelantov otac, pa time i apelant, nisu bili nezakoniti korisnici spornog stana, već su ga privremeno koristili na osnovu rješenja nadležnog organa iz 1994. godine u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima. Istaknuto je da zbog toga u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) na koji se apelant poziva s obzirom na to da za period na koji se odnosi apelantov tužbeni zahtjev (do 6. decembra 2000. godine) sporni stan nije nezakonito korišten, te apelant nije ni mogao steći stanarsko pravo do tog datuma. Navedeno je da apelant stanarsko pravo nije mogao steći ni iz razloga što je sporni stan na privremeno korištenje dobio njegov otac kao nosilac stanarskog prava na drugom stanu koji je zbog rata morao napustiti. U vezi s tim je navedeno da se ne može smatrati nezakonitim korisnikom stana do 6. decembra 2000. godine lice koje je za to vrijeme bilo član porodičnog domaćinstva privremenog korisnika napuštenog stana. Navedeno je da apelant nije ispunjavao ni uvjet propisanih osam godina korištenja stana do 6. decembra 2000. godine s obzirom na to da je njegov otac dobio stan na privremeno korištenje 13. januara 1994. godine. Općinski sud je istakao da stoga apelantu kao članu porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava nije pripadalo neko posebno samostalno pravo u smislu ZSO-a sve dok je njegov otac ostvarivao to pravo u skladu sa zakonom. Navedeno je da je apelant kao član porodičnog domaćinstva bio dužan s ocem napustiti sporni stan onda kada je njegov otac ponovno stupio u posjed drugog stana na kojem je imao stanarsko pravo, ali da apelant to nije učinio.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 425457 21 Gž 2 od 24. marta 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 425457 22 Rev od 2. augusta 2022. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da se apelant revizionim navodima poziva na kršenje prava na dom i navodi praksu Evropskog suda za ljudska prava u ovakvim predmetima. Vrhovni sud je naveo da se u ovom predmetu ne vodi postupak radi apelantovog iseljenja iz spornog stana koji bi, eventualno, dovodio u pitanje pravo na dom, već postupak radi utvrđivanja stanarskog prava na spornom stanu, pa su apelantovi navodi neosnovani.
Dodatne napomene
7. Nakon donošenja odluka u parničnom postupku nastavljen je postupak za povrat spornog stana tuženom. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-168/05-73 od 4. jula 2022. godine, protiv kojeg je drugostepeni organ rješenjem od 1. septembra 2022. godine odbio apelantovu žalbu, utvrđeno je da je tuženi vlasnik stana i apelant je obavezan da stan napusti i vrati ga tuženom u posjed. Zaključkom Uprave broj 23-04/III-23-168/05-73 od 15. septembra 2022. godine utvrđeno je da je navedeno rješenje Uprave postalo izvršno i dozvoljeno je njegovo izvršenje. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 042284 22 U od 7. novembra 2025. godine odbijena je apelantova tužba protiv navedenog rješenja drugostepenog organa kao neosnovana te je ovaj postupak okončan.
8. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je neupitno da je na spornom stanu stekao stanarsko pravo do 6. decembra 2000. godine jer je bio njegov nezakoniti korisnik. Kao razlog za donošenje privremene mjere apelant je istakao da živi u spornom stanu duže od 30 godina i da ne postoji nužnost njegovog iseljenja jer nikakvi interesi drugih stranaka nisu dovedeni u pitanje. Navodi da bi izvršenjem navedenog zaključka bilo prekršeno njegovo pravo na dom, što je nedopustivo, posebno zbog činjenice da s maloljetnom kćerkom živi u porodičnoj zajednici u spornom stanu. Apelant ističe da je njegova maloljetna kćerka krenula u drugo polugodište VIII razreda osnovne škole koja se nalazi u blizini spornog stana. Apelant tvrdi da će njemu i njegovoj porodici iseljenje iz spornog stana uzrokovati nenadoknadivu materijalnu i nematerijalnu štetu, prvenstveno za maloljetnu kćerku koja će morati pretrpjeti stres uzrokovan promjenom sredine, a nalazi se u uzrastu u kojem promjena sredine može uzrokovati ozbiljne emotivne boli i anksioznost. Apelant smatra da odgoda provođenja Zaključka i deložacije nije suprotna javnom interesu, niti bi se vlasniku stana nanijela veća šteta, te da je to u interesu pravilnog vođenja postupka pred Ustavnim sudom.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijetiu interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Apelant kao razlog za donošenje privremene mjere ističe da bi njemu i njegovoj porodici provođenjem zaključka od 15. septembra 2022. godine i iseljenjem iz spornog stana nastala nenadoknadiva materijalna i nematerijalna šteta, prvenstveno za njegovu maloljetnu kćerku, koja se nalazi u uzrastu u kojem promjena sredine može uzrokovati ozbiljne emotivne boli i anksioznost. Međutim, Ustavni sud smatra da ti apelantovi navodi, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Osim toga, apelant razloge za donošenje privremene mjere vezuje za kršenje ustavnog prava na dom, što samo po sebi nije razlog za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da u situaciji kada se apelanti pozovu na ovakve razloge Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu, što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-
3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 12). Prema tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom argumentacijom apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, pa je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere smatra neosnovanim, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu podnesene apelacije.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman