Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1711/21 (B. I. i drugi)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Suvlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 41
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1711/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1711/21, rješavajući apelaciju Benjamina Ibrulja i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Benjamina Ibrulja, Behire Ibrulj, Sadana Imamovića i Fate Imamović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 014965 16 Gž od 8. oktobra 2019. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Benjaminu Ibrulju, Behiri Ibrulj, Sadanu Imamoviću i Fati Imamović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Benjamina Ibrulja, Behire Ibrulj, Sadana Imamovića i Fate Imamović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Dn 014965 16 Gž od 8. oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Benjamin Ibrulj, Behira Ibrulj, Sadan Imamović i Fata Imamović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradačca podnijeli su 18. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Dn 014965 16 Gž od 8. oktobra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Gradačcu – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 028-0-Dn-16-000 090 od 22. januara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 31. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudovi su dostavili odgovore na apelaciju 12. odnosno 14. septembra 2022. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 3. februara 2023. godine dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti i ostali podnosioci zahtjeva (ukupno osam podnosilaca zahtjeva) podnijeli su 18. januara 2016. godine zahtjev za upis prava suvlasništva na parceli precizno određenoj u zahtjevu s dijelovima od 1/10, odnosno 1/5.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 028-0-Dn-16-000 090 od 22. januara 2016. godine odbijen je zahtjev za upis prava suvlasništva na parceli bliže označenoj u izreci rješenja ukupne površine od 2926 m (u daljnjem tekstu: sporna parcela), te je odlučeno da će se izvršiti upis zabilježbe odbijenog zahtjeva. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrdio da je na spornoj parceli upisano pravo vlasništva u korist Općine Gradačac. Dalje je naveo da je sud, provjerom zahtjeva u smislu člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama, utvrdio da podnosioci zahtjeva nisu, u smislu odredbe člana 3. stav (2) i člana 4. Zakona o zemljišnim knjigama, uz zahtjev priložili bilo kakav dokument podoban za uknjižbu prava vlasništva. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za upis, odnosno da nedostaje pravni osnov upisa u zemljišnu knjigu.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 Dn 014965 16 Gž od 8. oktobra 2019. godine odbijena je žalba apelanata i ostalih podnosilaca zahtjeva i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su apelanti na osnovu člana 346. Zakona o stvarnim pravima tražili da se upiše pravo suvlasništva u njihovu korist na spornoj parceli ukupne površine od 2926 m , te da su u prilogu dostavili fotokopiju Odluke o usvajanju i provođenju Regulacionog plana Centar, kopiju katastarskog plana Općinske službe za geodetske i imovinskopravne poslove Općine Gradačac, te zemljišnoknjižne izvatke. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz kopije katastarskog plana i zemljišnoknjižnih izvadaka proizlazi da je na navedenoj parceli izgrađeno pet odvojenih građevinskih objekata označenih posebnim brojevima na kojima su podnosioci zahtjeva upisani kao vlasnici. Kantonalni sud je obrazložio da je, u smislu odredbe člana 346. Zakona o stvarnim pravima, za uspostavljanje pravnog jedinstva zemljišta i objekta „potrebno utvrditi površinu zemljišta ispod svake zgrade i površinu zemljišta koja je po regulacionom planu ili planu parcelacije namijenjena da služi za redovnu upotrebu te zgrade“. U konkretnom slučaju, kako je naveo Kantonalni sud, „to znači da ovo zemljište treba utvrditi jednim od navedenih planova za svaku od pet zgrada zasebno. Samo tada bi se na zemljištu ispod njih i zemljištu potrebnom za njihovu upotrebu moglo uspostaviti pravno jedinstvo zgrade i tog zemljišta uknjižbom prava vlasništva na zemljištu u dijelovima srazmjernim pravu vlasništva na zasebnoj zgradi“. Međutim, obrazloženo je da za objekte apelanata i ostalih podnosilaca zahtjeva nema podataka ni o zemljištu ispod objekata, a ni o zemljištu potrebnom za njihovu redovnu upotrebu. Obrazloženo je da se iz Odluke o usvajanju i potvrđivanju Regulacionog plana Centar, na koju se apelanti i ostali podnosioci zahtjeva pozivaju, „to ne vidi, a jasno je da predmetna parcela nije potrebna svakom od ovih objekata“. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov zahtjev, „ali ne iz razloga što niko od podnosilaca zahtjeva nije upisan kao vlasnik zgrade, već iz razloga što regulacionim planom ili planom parcelacije nije određeno zemljište koje služi za redovnu upotrebu svake od tih zgrada zasebno, a nije poznata ni površina zemljišta ispod svake od tih zgrada“.
9. Kantonalni sud je spis predmeta vratio Općinskom sudu 28. oktobra 2019. godine, koji je odluku Kantonalnog suda od 8. oktobra 2019. godine dostavio apelantima tek 19. odnosno 28. aprila 2021. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali tokom postupka, a naročito ističu da je Odlukom o usvajanju i provođenju Regulacionog plana parcela „određena za svih pet kuća na tom potezu“, te da su svi zajedno kao (su)vlasnici pojedinačnih objekata podnijeli zahtjev za upis suvlasništva na cijeloj površini sporne parcele, u skladu s odredbama čl. 346. i 349. Zakona o stvarnim pravima. Stoga apelanti smatraju da su ispunjeni svi zakonski uvjeti za upis prava suvlasništva na ukupnoj površini sporne parcele u skladu s planom parcelizacije. Apelanti navode da će oni i ostali suvlasnici nakon upisa prava (su)vlasništva na spornoj parceli izvršiti diobu njene ukupne površine u skladu s veličinom njihovih suvlasničkih dijelova i dotadašnjim međama između njihovih dvorišta. Osim toga, apelanti ukazuju da je od podnošenja zahtjeva do dostavljanja drugostepene odluke apelantima postupak dugo trajao, što je suprotno pravu na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije.b)Odgovori na apelaciju
11. U odnosu na dužinu trajanja postupka Kantonalni sud je naveo da je postupao u skladu s Planom rješavanja starih predmeta, dok je u odnosu na ostale navode apelanata istakao da su neosnovani.
12. Općinski sud je naveo da je propustio da strankama dostavi konačnu odluku Kantonalnog sudaodmah nakon što ju je primio. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je pogrešno smatrao da je Kantonalni sud drugostepenu odluku dostavio strankama, a da je svoj propust uočio tek kada je jedan od apelanata od tog suda zatražio drugostepenu odluku. Nakon toga je 19. odnosno 28. aprila 2021. godine odluku dostavio apelantima.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 346. st. (1) i (2) Pravno sjedinjenje zemljišta i upisane zgrade (1)Ako do stupanja na snagu ovog zakona nije uspostavljeno pravno jedinstvo zemljišta i zgrade po odredbama posebnog zakona, vlasnik zgrade stiče pravo vlasništva na zemljištu ispod zgrade i na onu površinu, koja je, po regulacionom planu ili planu parcelacije, namijenjena da služi za redovnu upotrebu zgrade. (2) Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.
14. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 42.
Provjera zahtjeva za upis Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje: 1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, 2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6. stav (1) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
U odnosu na osporene odluke
20. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav (1) Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je odbijen zahtjev za upis prava suvlasništva na parceli ukupne površine od 2926 m , na kojoj je svaki od apelanata i ostalih podnosilaca zahtjeva izgradio svoj zaseban objekat, tako da je u konačnici na toj parceli izgrađeno pet zasebnih građevinskih objekata. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio da zahtjev apelanata koji su upisani kao vlasnici pet zasebnih građevinskih objekata za upis njihovog prava suvlasništva na parceli ukupne površine od 2926 m , na kojoj su ti objekti izgrađeni, nije osnovan. Ustavni sud smatra da nije sporno da je svako od apelanata, u smislu odredbe člana 346. stav (1) Zakona o stvarnim pravima, kao vlasnik/suvlasnik zasebnog građevinskog objekta stekao pravo vlasništva/suvlasništva na zemljištu ispod svog zasebnog građevinskog objekta. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je donio konačnu odluku, jasno obrazložio da regulacionim planom odnosno planom parcelizacije nije utvrđena površina zemljišta koja služi za redovnu upotrebu svakog od tih objekata. Također je obrazložio da ukupna površina parcele od 2926 mnije potrebna za redovnu upotrebu svakog od tih pet objekata, te da se pravno jedinstvo zemljišta i izgrađenih objekata može uspostaviti tek nakon određivanja površine zemljišta ispod svakog pojedinačnog objekta i površine zemljišta koja služi njegovoj redovnoj upotrebi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 346. stav (2) Zakona o stvarnim pravima, na koji je ukazao i Kantonalni sud, eksplicitno propisano: „Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta, koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje nadležni organ uprave za imovinskopravne poslove, uz prethodno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.“ Stoga, budući da apelanti nesporno nisu, u smislu navedene odredbe, dostavili odgovarajući akt organa uprave, tj. službe za imovinskopravne poslove kojom je određena površina zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu njihovog objekta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su donijeli odluke koje se osporavaju apelacijom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati i to da apelanti osporenim odlukama ne gube pravo ponovnog podnošenja zahtjeva za uknjižbu onda kada se odlukama nadležnih državnih organa utvrdi zemljište koje služi redovnoj upotrebi svakog od izgrađenih objekata, shodno odredbi člana 346. Zakona o stvarnim pravima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-994/17 od 10. januara 2019. godine, st. 30–32, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav (1) Evropske konvencije na njihovu štetu u odnosu na osporene odluke.
22. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
23. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
24. Apelanti posebno ukazuju na to da su zahtjev podnijeli 18. januara 2016. godine, da je drugostepena odluka kao konačna odluka u konkretnom postupku donesena 8. oktobra 2019. godine, ali da im je dostavljena 19. odnosno 28. aprila 2021. godine. Zbog toga će Ustavni sud, u odnosu na dužinu trajanja postupka, razmatrati period od podnošenja zahtjeva pa do dostavljanja apelantima osporene odluke, što ukupno iznosi pet godina i tri mjeseca. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da se ne može zaključiti da su apelanti svojim postupcima utjecali na dužinu trajanja postupka.
25. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odluku o zahtjevu za upis prava suvlasništva donio nakon tri dana, dok je Kantonalnom sudu trebalo tri godine i osam mjeseci da odluči o žalbi apelanata. Nakon toga, Ustavni sud posebno zapaža da je Općinski sud tek nakon jedne godine i šest mjeseci apelantima dostavio konačnu odluku Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud smatra da se razlozi o takvom odlaganju dostavljanja apelantima konačne odluke ne mogu prihvatiti kao objektivno opravdanje ni za taj propust, niti za ukupnu dužinu postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“, u smislu člana 6. stav (1) Evropske konvencije.
26. Na osnovu iznesenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.
Naknada nematerijalne štete
27. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupan iznos od po 300,00 KM. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
28. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim navodima koje su isticali u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su ti navodi neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu apelanata došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije imajući u vidu da je postupak trajao pet godina i tri mjeseca, čemu su doprinijeli Kantonalni i Općinski sud svojim neažurnim postupanjem, a pri tome ti sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili objektivno prihvatljive razloge za takvu dužinu postupka.
30. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu osnovani navodi apelanata da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
31. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman