Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-84/26 (M.B.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dijete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povjeravanje djeteta
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-84/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. travnja 2026. godine godine, u predmetu broj AP-84/26, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 068048 25 Gž od 6. studenog 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 10. siječnja 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 068048 25 Gž od 6. studenog 2025. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 068048 23 P od 6. prosinca 2024. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 6. prosinca 2024. godine izmijenjena je pravomoćna Presuda Općinskog suda broj 64 0 P 062711 21 P od 24. ožujka 2022. godine, preinačena Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 062711 22 Gž od 6. listopada 2022. godine, u dijelu kontakata tužitelja (F. B.) i njegove i apelantičine zajedničke maloljetne kćeri (I. B.) na način pobliže opisan u izreci presude.
3. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 062711 22 Gž od 6. listopada 2022. godine, čiju izmjenu je tužitelj tražio, u relevantnom dijelu odlučeno da će se održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata tužitelja i njegove maloljetne kćeri održavati u određeno vrijeme uz nazočnost apelantice. U svezi s tim, na temelju nalaza i mišljenja vještaka psihološke struke M. Ž., koje je u suglasnosti sa socijalnom anamnezom nadležnog Centra za socijalni rad, utvrđeno je da je u najboljem interesu djeteta da ostvaruje kontakt sa oba roditelja, te da počne ostvarivati osobne kontakte s tužiteljem u određene dane bez prisustva apelantice, a s ciljem uspostavljanja i održavanja emocionalne povezanosti. Također, naveo je da je odredbom članka 143. Obiteljskog zakona Federacije BiH propisano da ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu. Osim toga, naveo je da je tužbeni zahtjev usklađen s navedenim nalazom vještaka i mišljenjem organa starateljstva koji su dali stručne i argumentirane razloge za svoje prijedloge glede načina ostvarivanja kontakta tužitelja i njegove maloljetne kćeri. Pri tome, naveo je da je odbio apelantičin prijedlog za pribavljanje dokaza od nadležnih tijela o vođenju kaznenih i prekršajnih postupaka protiv tužitelja, koji bi, sukladno njezinim navodima, trebali imati utjecaj na konkretni postupak s obzirom na to da je takvo apelantičino pozivanje ocijenio neutemeljenim i irelevantnim. Naime, ukazao je da ne postoje nikakvi dokazi da se tužitelj na bilo kakav neprimjeren način odnosio prema maloljetnoj kćerci, te da se ne mogu poistovjećivati njegovi postupci prema bivšem partneru i prema njegovom djetetu, što je stav koji je iznesen i u konkretnom nalazu vještaka M. Ž.
4. Presudom Kantonalnog suda od 6. studenog 2025. godine odbijena je apelantičina žalba, pa je potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio o izmjeni odluke o kontaktu tužitelja s maloljetnom kćerkom, te da je ispitao sve okolnosti kako objektivne prirode tako i okolnosti subjektivnog značaja, procjenjujući ih u njihovoj povezanosti i ukupnosti, a imajući u vidu isključivo interes maloljetnog djeteta. Također, Kantonalni sud je ukazao da, i prema ocjeni tog suda, održavanje kontakta tužitelja s maloljetnom kćerkom na način naveden u izreci prvostupanjske presude nije protivno interesu djeteta niti može ugroziti zdravlje i život ili poremetiti uobičajeni životni ritam djeteta te dobi. Osim toga, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno postupio i dao valjane razloge kada je odbio apelantičin prijedlog da se utvrdi zašto se vodi istraga protiv tužitelja i za koje djelo s obzirom na to da su oni bez utjecaja na odluku. Konačno, ukazao je da je i apelantičin navod u odnosu na vođenje postupka za oduzimanje roditeljskog prava tužitelju bez utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke jer iz rješenja Općinskog suda od 10. srpnja 2025. godine proizlazi da je odbijen njezin prijedlog u tom postupku.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sud uopće nije utvrđivao da se protiv tužitelja vodi istraga i za koje djelo, te da nije uzeo u obzir da se vodi postupak za oduzimanje tužiteljevog roditeljskog prava, zbog čega obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde obrazložene sudske odluke.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega apelantičini navodi kojima je ukazivala na vođenje istrage protiv tužitelja, odnosno pokretanje postupka oduzimanja tužiteljevog roditeljskog prava, ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom postupku. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman