Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3872/24 (I.O.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dijete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Povjeravanje djeteta
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3872/24

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3872/24, rješavajući apelaciju I. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. O. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 121899 24 Gž od 1. augusta 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I. O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Almir Smajić, advokat iz Bihaća, podnijela je 18. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 121899 24 Gž od 1. augusta 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tužitelja R. S. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. i 12. februara 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 16. do 26. februara 2026. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 24. i 26. februara 2026. godine proslijeđeni apelantici na izjašnjenje. Apelantica u ostavljenom roku nije dostavila izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 096247 18 P od 9. augusta 2019. godine određeno je da se maloljetno dijete tužitelja i apelantice (u daljnjem tekstu: dijete) povjeri na odgoj, brigu i djelomično izdržavanje apelantici. Također je naloženo tužitelju da plaća mjesečni iznos od 150,00 KM na ime izdržavanje, te je određen način ostvarivanja neposrednih kontakata i viđanja djeteta s tužiteljem. Postupak okončan osporenom presudom

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 121899 22 P od 17. maja 2024. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev i izmijenjena presuda Općinskog suda od 9. augusta 2019. godine u dijelu st. I, II i III tako da se dijete povjerava na brigu, staranje i djelomično izdržavanje tužitelju, s kojim će živjeti, pa prestaje njegova obaveza plaćanja djetetovog izdržavanja. Određeno je da će dijete održavati lične i neposredne kontakte s apelanticom tako što će boraviti kod apelantice svakog posljednjeg vikenda u mjesecu, zatim prvu polovinu ljetnog i zimskog raspusta, te naizmjenično s apelanticom i tužiteljem provoditi rođendane, vjerske i državne praznike. Apelantica je obavezana da sudjeluje u izdržavanju djeteta u novčanom iznosu od 150,00 KM mjesečno. U preostalom dijelu je ostala neizmijenjena presuda Općinskog suda od 9. augusta 2019. godine.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su u postupku saslušani parnične stranke, svjedoci i dijete, te da je, između ostalog, izvršen uvid u socijalne anamneze javnih ustanova centara za socijalni rad u Zenici i Bihaću za apelanticu i tužitelja, kao i u nalaze i mišljenja psihologa i stručnog tima JU Centar za socijalni rad Bihać (u daljnjem tekstu: CSR Bihać) za dijete. Dalje je naveo da je iz izvedenih dokaza utvrdio da dijete živi kod apelanticine majke u Bihaću od 2022. godine kada se apelantica udala i preselila u selo pored Zenice, gdje je dobila još dvoje djece s novim suprugom. Također je utvrdio i da tužitelj živi u selu pored Bihaća u porodičnoj kući sa stricem i da nije stalno zaposlen nego obavlja povremene poslove. Istaknuto je da je stručni tim CSR Bihać dao mišljenje da dijete treba nastaviti živjeti s apelanticom, kako je to utvrđeno presudom Općinskog suda od 9. augusta 2019. godine. Imajući u vidu izvedene dokaze, Općinski sud je zaključio da je u najboljem interesu djeteta da ne mijenja sredinu, školu koju pohađa i trenutno okruženje. U vezi s tim, obrazloženo je da je iz iskaza svjedoka utvrđeno da se tužitelj dobro stara o djetetu. Dalje je obrazloženo da je dijete u iskazu izrazilo želju da ne mijenja trenutno okruženje i školu, da se ne bi preselilo kod apelantice jer sadašnji apelanticin suprug ne provodi vrijeme s njim, dok s tužiteljem ima aktivnosti koje ga čine sretnim i zadovoljnim. Općinski sud je ukazao da je svoju odluku zasnovao na iskazima svjedoka, parničnih stranaka i djeteta, a ne na preporuci organa starateljstva, koja ne daje osjećaj zadovoljenja djetetovih unutrašnjih potreba. Dalje je ukazao da su se na apelanticinoj strani izmijenile okolnosti od donošenja ranije presude o povjeravanju djeteta jer se apelantica zasnivanjem nove bračne zajednice preselila u selo pored Zenice i rodila dvoje djece. Istaknuto je i da bi dijete kod apelantice boravilo u sobi s bratom i sestrom, dok tužitelj živi u porodičnoj kući sa stricem, kojeg dijete poznaje od rođenja.

8. Općinski sud je ocijenio da je u djetetovom interesu i za njegov daljnji psihofizički razvoj poželjno da nastavi živjeti kod tužitelja, na teritoriji Grada Bihaća, gdje živi od rođenja, te da nastavi ići u istu školu. Istaknuto je da, s druge strane, apelantica živi u drugom kantonu i da je brigu i staranje o djetetu od 2022. godine prepustila svojoj majci. Općinski sud je također ocijenio da apelantica nije poštovala presudu od 9. augusta 2019. godine i da su neosnovani njeni navodi da je dijete ostavila kod majke kako bi poštovala tu presudu. Istaknuto je da su nedopustive apelanticine tvrdnje da je dijete ostavila kod svoje majke na nagovor organa starateljstva jer je presuda od 9. augusta 2019. godine potpuno jasna i ne ostavlja mogućnost ostavljanja djeteta na brigu i staranje nekom trećem, makar to bila djetetova baka, a taj stav je zauzet i u Presudi Kantonalnog suda broj 17 0 P 113248 22 Gž 2 od 15. decembra 2022. godine. Budući da dijete ima jedanaest godina, Općinski sud je ocijenio osnovanim tužiteljeve tvrdnje da dijete može samo ići iz škole i biti samo kod kuće ukoliko je tužitelj na poslu. Također je ocijenio da apelanticine tvrdnje da je tužitelj bez stalnog zaposlenja i da radi „na crno“ nisu predmet postupka u negativnom kontekstu, nego dokazuju tužiteljevo nastojanje da radi i zaradi za život. Stoga je Općinski sud zaključio da su se na osnovu člana 143. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) stekli uvjeti za izmjenu presude od 9. augusta 2019. godine o povjeravanju, kontaktima i izdržavanju djeteta. Također je istakao da apelantica može tražiti izmjenu odluke ukoliko bi se kod tužitelja naknadno izmijenile okolnosti u bilo kojem smislu.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 121899 24 Gž od 1. augusta 2024. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je od donošenja presude od 9. augusta 2019. godine došlo do promijenjenih okolnosti jer je apelantica zasnovala novu bračnu zajednicu u kojoj je stekla dvoje djece, te je promijenila mjesto življenja i preselila se u drugi kanton. Dalje je navedeno da je apelantica od maja 2022. godine staranje i brigu o djetetu prepustila svojoj majci, pa je dijete od tada bez roditeljskog staranja. U takvoj činjenično-pravnoj situaciji, Kantonalni sud je zaključio da je u najboljem interesu djeteta da bude povjereno tužitelju. U vezi s tim, obrazloženo je da tužitelj ima sve mogućnosti da se brine o djetetu i da dijete neće mijenjati sredinu u kojoj živi od rođenja. Budući da se apelantica udala i brigu i staranje o djetetu prepustila svojoj majci, ocijenjeno je da je jedino logično da se dijete povjeri na brigu tužitelju, što je bila i djetetova želja. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud s potpunom sigurnošću utvrdio odlučne činjenice koje se tiču najboljeg interesa djeteta, emocionalne povezanosti između djeteta i tužitelja, zasnivajući ih na iskazima parničnih stranaka, djeteta i svjedoka te na pročitanim ispravama. Stoga je zaključio da su se stekli uvjeti za izmjenu ranije presude o povjeravanju i da je Općinski sud pravilno primijenio član 143. PZ-a. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na obrazloženu odluku. Ukazuje da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije uopće cijenio mišljenje i preporuku stručnog tima CSR Bihać, koji je naveo da će apelantica bolje odgovoriti na djetetove potrebe i da mu nedostaje apelantica, a da tužitelj živi na dvije lokacije i da bi se o djetetu brinuli stariji članovi porodice. Također tvrdi da je Kantonalni sud potpuno pogrešno zaključio zašto je ostavila dijete kod svoje majke jer da je pročitao navedeno mišljenje i preporuku shvatio bi da je ostavila dijete kod majke kako bi ga tužitelj mogao viđati. Apelantica navodi i da Kantonalni sud nije cijenio druge okolnosti (da se sama brinula o djetetu nakon faktičkog prekida vanbračne zajednice, da tužitelj nije pokazivao nikakav interes za dijete i plaćao izdržavanje, da ona ima uvjete za smještaj i brigu o djetetu, da nije cijenio tužiteljev iskaz u dijelu u kojem je naveo da vodi dijete po restoranima i bazenima i da škola ima sporedan značaj, da radi „na crno“ bez određenog radnog vremena itd.). Osim toga, navodi i da su sudovi pogrešno interpretirali djetetov iskaz jer dijete prilikom saslušanja nije reklo da želi živjeti kod tužitelja, nego samo da nije voljan mijenjati školu i stjecati drugove u novoj sredini.b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Dalje je naveo da je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao uvjerljive i logične razloge koji imaju uporište u pravilnoj ocjeni dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava.

13. Općinski sud je naveo da je osporena presuda Kantonalnog suda i da se ne spominje prvostepena presuda.

14. Tužitelj je naveo da je apelacija neosnovana i da su sudovi dali jasna obrazloženja u pogledu utvrđenih činjenica i primijenjenog materijalnog prava. Dalje navodi da se stranke pridržavaju presude, da je ispoštovana djetetova volja i želja, da dijete već drugu godinu živi s njim i pohađa školu u mjestu sadašnjeg stanovanja, da se lijepo asimilirao u novom okruženju i da ima sigurnost i sve uvjete za ugodan život kod tužitelja. Ističe i da se apelantica u vrijeme izjavljivanje žalbe, a analogno tome i apelacije, vratila iz Zenice u Bihać zbog faktičkog prestanka braka i s djecom boravi kod majke. Posebno ističe da je nakon dostavljanja apelacije na odgovor tužitelju dijete kontaktiralo apelanticu i izjavilo da je trenutno sretno kod tužitelja i da ne želi mijenjati okruženje. Dalje ističe da je nakon toga apelantica putem telefonskog poziva 17. februara 2026. godine obavijestila tužiteljevog punomoćnika da je saglasna da dijete živi kod tužitelja i da ne namjerava insistirati na izmjeni odluke, tražeći samo češće ostvarivanje neposrednih kontakata s djetetom, na što je tužitelj pristao.

V.Relevantni propisi

15. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142. st. (1) i (2) (1) Ako roditelji ne žive u porodičnoj zajednici, roditeljsko staranje ostvaruje roditelj sa kojim dijete živi. U slučaju kada je drugi roditelj spriječen da se stara o djetetu, ili je nepoznatog boravišta, ili ne izvršava obavezu izdržavanja, ili je nedostupan, roditelj sa kojim dijete živi samostalno odlučuje o zaštiti osobnih, imovinskih i drugih interesa djeteta i nije potrebna saglasnost drugog roditelja. (2) Odluku o tome sa kojim roditeljem će dijete živjeti donosi sud. Član 143.

Ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, sud će, po tužbi roditelja, ili organa starateljstva, donijeti novu odluku o staranju o djetetu. Član 149. (1) U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležni organ treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima. (2) Mišljenje djeteta uzet će se u obzir u skladu sa njegovim uzrastom i zrelosti.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da nije vezan pravnom kvalifikacijom na koju su se pozvali apelanti, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2639/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 19, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud smatra da apelaciju, pored ispitivanja s aspekta prava na pravično suđenje, treba ispitati i s aspekta prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

20. Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

21. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ta obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

22. Ustavni sud dalje podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, koju podržava i Ustavni sud, zauzet stav da će u postupcima u kojima se odlučuje o pravima djeteta „najbolji interesi djeteta biti od prvenstvenog značaja“ (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Popadić protiv Srbije, presuda od 20. septembra 2022. godine, predstavka broj 7833/12, tačka 83, Jeunesse protiv Nizozemske, presuda od 3. oktobra 2014. godine, predstavka broj 12738/10, tačka 109, i Ustavni sud, odluke br. AP-1784/21 od 8. jula 2021. godine, tač. 49. i 50, i AP-1088/15 od 21. jula 2015. godine, tač. 25. i 26, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi analizirali šta je u najboljem interesu djeteta, imajući u vidu sve okolnosti predmeta i relevantne odredbe PZ-a, o čemu su dali logične i uvjerljive razloge. Naime, redovni sudovi su cijenili okolnost da se apelantica zbog udaje preselila u selo pored Zenice, da dijete od 2022. godine živi s apelanticinom majkom u Bihaću, kao i da je dijete izrazilo želju da ne mijenja trenutno okruženje i školu. Također su cijenili okolnosti da tužitelj ima stambene i finansijske uvjete za djetetov boravak, da s djetetom ima brižan odnos i uspostavljenu rutinu u njegovim aktivnostima. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud jasno ukazao na razloge zbog kojih nije prihvatio preporuku stručnog tima organa starateljstva da dijete treba povjeriti apelantici, a dati razlozi se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da su utvrđenja redovnih sudova proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Budući da su redovni sudovi o svim svojim zaključcima dali dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantici prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje.

23. U pogledu apelanticinih navoda kojim ukazuje da su sudovi pogrešno interpretirali djetetov iskaz, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2168/11 ukazao da je djetetovo mišljenje jedan od elemenata koji mora da se procjenjuje kada je u pitanju odluka koja uključuje najbolji interes djeteta. Također je ukazao da taj element nema prednost ili prevagu nad ostalim elementima, već značaj niza elemenata za procjenu djetetovog najboljeg interesa mora da se cijeni u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2168/11 od 9. oktobra 2013. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su sudovi cijenili djetetov iskaz u kontekstu svih okolnosti slučaja, posebno okolnosti da je dijete nesporno izrazilo želju da ostane u istoj sredini i školi, te cijenili djetetove dugoročne potrebe, tj. brigu, zaštitu i sigurnost te obrazovne i društvene potrebe. Sve navedeno također predstavlja elemente koji su dio procjene pri donošenju odluke u najboljem interesu djeteta. Shodno navedenom, u kontekstu ovlaštenja koja ima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili u najboljoj poziciji da u neposrednom kontaktu s parničnim strankama, djetetom i organom starateljstva procijene sve relevantne okolnosti i donesu odluku o povjeravanju djeteta, koja će biti u njegovom najboljem interesu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica niti jednim navodom nije dovela u pitanje pravičnost postupka, niti je dokazala da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njenu štetu, već je samo nezadovoljna rezultatom postupka.

24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

26. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

27. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda (vidi Giuliano Germano protiv Italije, presuda od 22. juna 2023. godine, predstavka broj 10794/12, tačka 76. s ukazivanjem na drugu relevantnu praksu), podsjeća na to da „od trenutka rođenja djeteta i samom činjenicom njegovog rođenja između njega i njegovih roditelja postoji veza koja predstavlja porodični život, čak i ako roditelji ne žive zajedno“. Iz navedenog proizlazi da odnosi između roditelja i djece ulaze u domen prava koja su zaštićena članom 8. stav 1. Evropske konvencije.

28. Nadalje, podržavajući praksu u sličnim predmetima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1297/16 od 7. juna 2016. godine, tačka 30), Ustavni sud zapaža da član 8. Evropske konvencije ne sadrži specifične propise koji se tiču pitanja koji roditelj treba da dobije staranje nad djetetom. Ukoliko se porodična zajednica raspadne razvodom, o tim pitanjima se u načelu odlučuje na osnovu relevantnog domaćeg zakona. Iz člana 8. Evropske konvencije, dakle, ne može se izvući prioritet za bilo kojeg od dva roditelja. Svaka odluka o davanju starateljstva nad djecom podrazumijeva miješanje u pravo na poštovanje porodičnog života jednog ili oba roditelja.

29. Dovodeći navedeni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, za Ustavni sud je neupitno da osporena odluka predstavlja miješanje u apelanticino pravo na porodični život. Nadalje, Ustavni sud smatra da je odluka da dijete živi s tužiteljem donesena na osnovu stručne ocjene svih odlučnih činjenica i u djetetovom najboljem interesu te na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi. Naime, Ustavni sud zapaža da je sud cijenio sve okolnosti predmeta i da je jasno obrazložio zašto je u najboljem interesu djeteta da živi kod tužitelja, a ne kod apelantice. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da osporenom presudom nije onemogućen apelanticin odnos s djetetom, već je modificiran u skladu s okolnošću da roditelji više ne žive skupa. S druge strane, osporena odluka Kantonalnog suda je donesena uz poštovanje svih materijalnih i procesnih odredbi relevantnog prava, kao i u djetetovom interesu, čime je ispunjen uvjet iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na porodični život bilo u skladu sa zakonom i da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu. Naime, odluka da dijete živi kod jednog od roditelja mora se donijeti kada zajednički život roditelja više nije moguć. Također, Ustavni sud zaključuje da odluka u konkretnom slučaju zadovoljava i načelo proporcionalnosti jer interes maloljetne djece, koja su odredbama PZ-a posebno zaštićena, preteže nad interesom roditelja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1242/22 od 22. juna 2022. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da je Kantonalni sud pri donošenju odluke o povjeravanju djeteta i održavanju ličnih odnosa i kontakata apelantice s djetetom detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je odluka da dijete živi s tužiteljem donesena u skladu sa zakonom, da je to bila nužna mjera u demokratskom društvu i da zadovoljava načelo proporcionalnosti budući da interes maloljetne djece preteže nad interesom roditelja.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3872/24 (I.O.) | Sudska praksa | Aktio