Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5459/23 (E. H.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjera obezbjeđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5459/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP 5459/23, rješavajući apelaciju Edina Hadžagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Hadžagića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 973796 23 Mož od 18. oktobra 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Hadžagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz ZAK Sarajevo, podnio je 29. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 973796 23 Mož od 18. oktobra 2023. godine. Apelant je 26. decembra 2024. godine dopunio apelaciju.

Uvodne napomene

2. A. H. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) je, kao kupac, 11. decembra 2001. godine sa prodavcem „ŠIPAD-KOMERC Inžinjering“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prodavac ili prvotuženi) zaključila ugovor o kupoprodaji stana u stambeno-poslovnom objektu u izgradnji (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tužiteljica je isplatila kupoprodajnu cijenu i od 2007. godine nalazi se u njegovom posjedu, ali se nije upisala kao vlasnik spornog stana u javnim evidencijama, niti je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora imala zakonsku mogućnost da upiše predbilježbu postojanja ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama.

3. Na osnovu pravosnažne i izvršne presude kojom je prodavac obavezan na isplatu duga, apelant je 2007. godine, kao tražitelj izvršenja, Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio prijedlog za izvršenje na novčanim sredstvima prodavca, kao izvršenika u tom postupku. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 074870 07 I od 5. aprila 2007. godine odredio predloženo izvršenje.

4. Kako izvršenje na novčanim sredstvima prodavca nije provedeno, tražitelj izvršenja je u junu 2013. godine i decembru 2015. godine prijedlozima mijenjao predmet i sredstvo izvršenja. U konačnici Općinski sud je odredio izvršenje na spornom stanu koji se u javnim evidencijama vodio na prodavcu.

5. Tokom izvršnog postupka, sporni stan je prodat i dosuđen najpovoljnijem ponuđaču – kupcu E. S. (u daljnjem tekstu: kupac). Zaključkom od 2. septembra 2021. godine sud je tužiteljicu, kao treće lice u izvršnom postupku, uputio da pred nadležnim sudom pokrene parnični postupak radi proglašenja nedopuštenim rješenja o izvršenju u dijelu kojim je određeno izvršenje na spornom stanu. Rješenjem suda od 26. oktobra 2021. godine tužiteljica se uknjižila kao vlasnik spornog stana, dok je rješenjem broj 65 0 I 074870 07 I od 9. februara 2022. godine određeno provođenje izvršenja prema tužiteljici kao novom izvršeniku.

Parnični postupak u kojem je donesena osporena odluka

6. Tužiteljica je 6. jula 2022. godine podnijela tužbu protiv prodavca, apelanta i kupca, radi proglašanja izvršenja nedopuštenim koje je određeno rješenjem o promjeni predmeta i sredstva izvršenja broj 65 0 I 074870 07 I na spornom stanu. Istovremeno, tužiteljica je podnijela prijedlog za određivanje mjere osiguranja, kojim je tražila da sud odloži navedeni izvršni postupak do okončanja parničnog postupka po njenoj tužbi.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 973796 23 Mo 2 od 6. jula 2023. godine određena je mjera osiguranja, te je odloženo izvršenje koje je određeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 074870 07 I od 9. februara 2022. godine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka ili dok sud ne donese drugu odluku. Rješenjem je zabranjeno kupcu da proda, založi, koristi ili na bilo koji drugi način raspolaže ili optereti sporni stan, te je naloženo ZK uredu da donese rješenje o zabilježbi zabrane u vezi sa spornim stanom. Obrazloženo je da tužiteljica u skladu sa odredbom člana 53. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ima aktivnu legitimaciju za predmetno utuženje i mjeru osiguranja. Sud je naveo da je neosnovan prigovor presuđene stvari s obzirom na odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda u predmetu broj AP 2055/23, iz razloga što se sadržaj mjere osiguranja i privremene mjere razlikuju po sadržaju i vremenu trajanja.

8. Obrazloženo je da je odredbom člana 269. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da predlagatelj treba učiniti vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava, kao i postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja odnosno štetno uticati na prava predlagatelja osiguranja. U vezi s tim, obrazloženo je da je tužiteljica još 2001. godine sa prvotuženim zaključila ugovor o kupoprodaji spornog stana koji je bio u izgradnji, dok je 2009. godine zaključila ugovor ovjeren kod notara u kojem je navedeno da je isplatila kupoprodajnu cijenu. Tužiteljica se na spornom stanu uknjižila kao vlasnica 26. oktobra 2021. godine, dok je sporni stan na osnovu rješenja o dosudi od 15. jula 2021. godine u vlasništvu kupca, ali mu nije predat u posjed. Iako tužiteljica zaključenjem ugovora i isplatom kupoprodajne cijene nije stekla pravo vlasništva na spornom stanu upisom u zemljišne knjige, sud je istakao da je tužiteljica stekla pravo na posjed spornog stana i valjan pravni osnov da se upiše kao vlasnik spornog stana. Dakle, proizlazi da je tužiteljica učinila vjerovatnim postojanje svog prava na spornom stanu, koje će sud ispitati u daljnjem toku parničnog postupka. Također, sud je naveo da ispunjenost drugog uslova proizlazi iz nesporne činjenice da je u izvršnom postupku doneseno rješenje o dosudi spornog stana kupcu koji se uknjižio kao vlasnik. Navedeno dokazuje postojanje opasnosti da će se promijeniti stanje iseljenjem tužiteljice iz spornog stana, odnosno ukazuje na opravdanost potrebe zadržavanja postojećeg stanja stvari u cilju sprječavanja daljnjeg prometovanja spornim stanom do odlučivanja o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu. Pored toga sud je ukazao da je smisao odredbe člana 72. ZIP-a zaštita tražitelja izvršenja od zloupotreba u prometovanju nekretninom nakon određivanja izvršenja na toj nekretnini, a ne omogućavanje tražitelju izvršenja da se naplaćuje iz imovine trećeg lica koje nema dodirnih tačaka sa njegovim potraživanjima.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 973796 23 Mož od 18. oktobra 2023. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilne razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava. Naročito je ukazao da žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja. Pri tome je sud ukazao na sadržaj odredbi čl. 51. – 53. ZIP-a, kojima je propisan institut prigovora trećeg lica u pogledu predmeta izvršenja koji se podnosi do okončanja izvršnog postupka, i odredbi čl. 269. i 273. ZPP kojima su propisani uslovi za određivanje mjere osiguranja. Dalje je sud obrazložio da je nesporno da se izvršni postupak vodi po apelantovom prijedlogu, kao tražitelja izvršenja protiv prodavca, kao izvršenika, te da tužiteljica nije apelantov dužnik. Naime, tužiteljica je u izvršnom postupku imala status trećeg lica u vrijeme donošenja rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja 10. decembra 2015. godine i u vrijeme upućivanja na parnicu, a taj status je zadržala i u vrijeme podnošenja predmetne izlučne tužbe sa mjerom osiguranja, što ukazuje da je aktivno legitimisana za vođenje parničnog postupka. Obrazloženo je da je materijalno pravni odnos vjerovnika i dužnika (apelanta i prodavca) ostao nepromijenjen, dok promjena vlasništva i sticanje ex lege svojstva izvršenika tužiteljici ne oduzimaju zakonsku mogućnost da tvrdi da je izvršenje nedopušteno. Ovo posebno što tužiteljica nije apelantov dužnik jer je izvršenjem obuhvaćena imovina na kojoj tužiteljica ima pravo koje sprječava izvršenje. Dalje, obrazloženo da je tužiteljica tužbu podnijela 6. jula 2022. godine, te je u vezi s tim obrazloženo da je izvršni sud sve do pravosnažnosti mjere osiguranja imao zakonsko uporište za provođenje postupka. Ukazano je da je navedeno rezultiralo donošenjem rješenja o dosudi koje je postalo pravosnažno 14. marta 2022. godine, te da je kupac (trećetuženi) platio kupoprodajnu cijenu i uknjižio se kao novi vlasnik 28. februara 2023. godine, ali da sporni stan nije predat kupcu jer je predaja odložena privremenom mjerom Ustavnog suda broj AP 2055/23 od 5. juna 2023. godine, čime je suspenovana primjena člana 94. ZIP-a. U vezi s tim je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužiteljica ima određena prava na spornom stanu koji je predmet izvršenja. Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud uspostavio praksu „da pravo koje sprječava izvršenje iz člana 51. stav 1. ZIP-a ne mora isključivo biti pravo vlasništva, nego u obzir dolazi i pravo na uknjižbu prava vlasništva odnosno pravo na posjed“. Kantonalni sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda da je ispunjen uslov vjerovatnosti tužiteljičinog prava u trenutnoj fazi izvršnog postupka u kojoj nije u cijelosti provedeno pravosnažno rješenje o dosudi spornog stana kupcu. U vezi s tim Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da je izvršenje dovršeno, odnosno da su nastupile posljedice koje se mjerom osiguranja žele odložiti. Sud je još naveo da je očigledno ispunjen i drugi uslov za određivanje mjere osiguranja, budući da bi se bez određivanja mjere osiguranja nastavile radnje u cilju okončanja izvršnog postupka na spornom stanu kao predmetu izvršenja.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Apelant osporava način na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe ZPP i ZIP, dovodeći ih u vezu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. Tvrdi da je tužiteljica izvršenik, a ne treće lice, odnosno da se tužiteljičin status promijenio od momenta podnošenja tužbe do donošenja osporenih rješenja. Smatra da postoje uslovi za odbacivanje mjere osiguranja i tužbe, iz razloga što tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. U dopuni apelacije apelant je u suštini ponovio navode koje je istakao u apelaciji, te je na uvid dostavio dokumentaciju kojom potkrepljuje navode.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

13. U pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke odnose određivanje sudske mjere kojom je odložen izvršni postupak koji je apelant pokrenuo kao tražitelj izvršenja. U tom pogledu, Ustavni sud slijedeći dosadašnju praksu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 684/20 od 6. maja 2020. godine, AP 4174/16 od 23. novembra 2016. godine itd., dostupne na www.ustavnisud.ba), smatra da su ispunjeni uvjeti za razmatranje apelantovih navoda.

14. U vezi sa navodima koji se u suštini tiču primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Dovodeći apelacione navode, te navode iz dopune apelacije i dokumente uz dopunu, u vezu s obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo iznesene navode. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a i ZPP-a, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i argumentovana obrazloženja u vezi s postojanjem aktivne legitimacije tužiteljice kao i ispunjenosti uslova za određivanje mjere osiguranja shodno odredbama ZPP. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali apelantove navode, koje apelant ponavlja u apelaciji, te razmotrili sva bitna pitanja relevantna za odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža, da je u postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5459/23 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio