Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3861/21 (L. P.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3861/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3861/21, rješavajući apelaciju koju je podnio L. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija L. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025691 20 Uvp od 15. jula 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da L. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija L. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025691 20 Uvp od 15. jula 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. L. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025691 20 Uvp od 15. jula 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025691 16 U od 26. novembra 2019. godine. Apelant je 19. novembra 2021. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 27-04/1-23-31/14 od 8. decembra 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-3861/21 od 16. decembra 2021. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Uprave, te S. P. i D. K. (učesnika u postupku u kojem su donesene osporene odluke; u daljnjem tekstu: S. P. i D. K.) zatraženo je 9. marta 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su, izuzev S. P. i D. K., dostavili odgovore na apelaciju koji su 26. maja 2023. godine proslijeđeni apelantu na izjašnjenje. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. S. P. i D. K. su 4. decembra 2014. godine podnijeli zahtjev Upravi za uvođenje u posjed stana u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan). U zahtjevu su ustvrdili da su vlasnici spornog stana koji je koristila Š. P. koja je preminula krajem 2014. godine.

7. Apelant je 24. decembra 2014. godine Upravi podnio zahtjev za donošenje rješenja kojim će se utvrditi pravo na nastavak korištenja spornog stana nakon smrti roditelja (Š. P. i L. P.).

8. Uprava je Zaključkom broj 27-04/I-23-31/14 od 25. februara 2015. godine spojila predmete po zahtjevima iz tač. 6. i 7. ove odluke radi provođenja jedinstvenog postupka i donošenja jedne odluke.

Postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda

9. Rješenjem Uprave od 8. decembra 2015. godine utvrđeno je da su S. P. i D. K. vlasnici spornog stana s dijelom ½, na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio L. P., a koji koristi njegov sin (apelant). Dozvoljeno je uvođenje vlasnika S. P. i D. K. u posjed spornog stana. Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenja rješenja kojim će se utvrditi pravo na nastavak korištenja spornog stana nakon smrti njegovog oca L. P. Apelantu i ostalima je naloženo da se u određenom roku isele i predaju sporni stan tom organu radi uvođenja u posjed vlasnika stana pod prijetnjom prinudnog iseljenja. Određeno je da se apelantu i ostalima ne osigurava nužni smještaj.

10. Uprava je u obrazloženju rješenja navela da je u postupku utvrđeno da su S. P. i D. K. vlasnici spornog stana koji je izuzet od nacionalizacije. Uprava je navela da je apelantov otac L. P. stekao stanarsko pravo na tom stanu na osnovu ugovora o zamjeni stanova od 9. marta 1970. godine i ugovora o korištenju stana od 19. novembra 1970. godine, u kojem su kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva navedeni supruga Š. P. i sinovi: apelant i M. P. Međutim, Uprava je obrazložila da je apelantov otac umro 8. decembra 2000. godine, a da je Š. P. umrla 28. septembra 2014. godine. Nadalje, Uprava je istakla da je apelant koristio sporni stan od dodjele stana njegovim roditeljima do stupanja u brak sa suprugom S. P. (u daljnjem tekstu: apelantova supruga) 6. jula 1991. godine. U vezi s tim, Uprava je ukazala da je apelantova supruga, na osnovu odluke o prenosu stanarskog prava iza svojih umrlih roditelja, postala nosilac stanarskog prava, a zatim i vlasnica i korisnica trosobnog stana na preciziranoj lokaciji u Sarajevu. Osim toga, Uprava je navela da je, kako proizlazi iz apelantove izjave, on 1988. godine u potkrovnom prostoru u kojem se nalazio sporni stan izveo građevinske radove uz saglasnost stanara u toj zgradi i napravio drugi stan (u daljnjem tekstu: drugi stan) koji je u toku rata bio devastiran. Međutim, drugi stan je u toku 2002. godine osposobljen, a apelant je, prema podacima Zemljišnoknjižnog ureda, upisan kao vlasnik s dijelom 1/1 tog drugog stana.

11. Uprava je ukazala da iz provedenih dokaza nije mogla na siguran način utvrditi zajednicu življenja apelanta s roditeljima u spornom stanu od 1999. godine i nastavak korištenja tog stana do momenta donošenja rješenja. U vezi s tim, Uprava je navela da iz provedenih dokaza proizlazi da je drugi stan registriran kao zasebna stambena jedinica 5. marta 1998. godine sa šifrom kupca električne energije u kategoriji „domaćinstvo“ na istoj adresi gdje je kao kupac električne energije u kategoriji „domaćinstvo“ bila registrirana i apelantova majka Š. P. od 6. marta 1998. godine. Nadalje, Uprava je ukazala da se iz akata KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Sarajevo na siguran način ne može utvrditi ko je od 1999. godine koristio sporni stan, naročito imajući u vidu da iz liste prijavljenih potrošača koju je izdalo to preduzeće proizlazi da su apelant i Š. P. registrirani s različitim šiframa, apelant s dva stanara, a Š. P. s jednim stanarom. Prema tome, kako je to Uprava dalje obrazložila, jasno je da se radi o dvije stambene jedinice, odnosno dva zasebna domaćinstva, a to proizlazi i iz podataka „Sarajevostana“. Imajući u vidu sve navedeno, Uprava je ocijenila da apelant nije član porodičnog domaćinstva svojih roditelja u spornom stanu shodno odredbama člana 6. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), kojima je smrću prestalo stanarsko pravo. S obzirom na to da je apelant vlasnik drugog stana u potkrovlju zgrade, a da je njegova supruga, koja nije ni prijavljena na spornoj adresi, vlasnica drugog stana na drugoj adresi, Uprava je zaključila da se radi o višestrukim korisnicima. Osim toga, ukazano je i da navedene stambene jedinice u cijelosti odgovaraju njihovim potrebama i potrebama njihovog porodičnog domaćinstva.

12. Ministarstvo je Rješenjem broj UPII/05-23-5-1/16 od 15. januara 2016. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.

13. Apelant je 2. februara 2016. godine Kantonalnom sudu podnio tužbu radi poništenja rješenja Ministarstva iz prethodne tačke ove odluke.

14. Presudom Kantonalnog suda od 26. novembra 2019. godine odbijena je apelantova tužba. Sud je u obrazloženju naveo da su osporena rješenja pravilna i zakonita i da su u tim rješenjima dati pravilni razlozi za odlučenje. U vezi s tim, sud je ponovio da iz apelantove izjave proizlazi da je, uz saglasnost stanara stambene zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, prije rata pretvorio potkrovni prostor u stambeni, te da je vlasnik s dijelom 1/1 drugog stana u potkrovlju iste zgrade u kojoj se nalazi sporni stan. Osim toga, sud je ukazao da je apelant od 5. marta 1998. godine korisnik električne energije, a od 9. augusta 2004. godine korisnik vode u tom drugom stanu za koji od 1. januara 2013. godine plaća i naknadu za održavanje i upravljanje. Pored toga, sud je istakao da je apelantov otac kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu umro 8. decembra 2000. godine, a apelantova majka kao sunosilac stanarskog prava 28. septembra 2014. godine. Dovodeći navedeno u vezu s odredbama čl. 12. i 13. ZSO-a, Kantonalni sud je ukazao da je očigledno da nisu postojali zakonom propisani uvjeti da apelant, koji je prije smrti nosioca stanarskog prava postao vlasnik drugog u stana u istoj stambenoj zgradi, nastavi da koristi sporni stan, kako je to pravilno zaključio prvostepeni organ. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je iz istih razloga prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana

55. ZSO-a kada je utvrdio da S. P. i D. K. kao vlasnicima s dijelom ½ spornog stana, na kojem je raniji nosilac stanarskog prava bio apelantov otac, pripada pravo na posjed tog stana.

15. Presudom Vrhovnog suda od 15. jula 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je Kantonalni sud za svoju odluku dao jasne i precizne razloge, pri čemu je zaključak u pogledu ocjene i prihvatanja dokaza donesen u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku, koji se shodno primjenjuje u upravnim sporovima u smislu člana 55. Zakona o upravnim sporovima. Također, Vrhovni sud je utvrdio da u postupku nisu povrijeđena apelantova procesna prava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, tvrdi da živi u spornom stanu više od 50 godina i da ga je nastavio koristiti i nakon smrti svojih roditelja, zajedno sa svojim sinom L. D. P. Smatra da je u konkretnom slučaju bitna činjenica, a koju organi uprave i redovni sudovi nisu uzeli u obzir, da je i njegov sin L. D . P. član porodičnog domaćinstva svojih bake i djeda, da je rođen i da živi u spornom stanu i da je u vrijeme smrti svoje bake bio maloljetan. Nadalje, apelant tvrdi da organi uprave i redovni sudovi nisu vodili računa o tome da li su S. P. i D. K. vlasnici spornog stana, odnosno da li imaju aktivnu legitimaciju u konkretnom postupku. Tvrdi da nije višestruki korisnik jer je stan njegove supruge zapravo poslovni prostor, koji je ona i prodala. Također, tvrdi da je jedina pravno relevantna činjenica to da on ne koristi neki drugi stan kao nosilac stanarskog prava, odnosno na osnovu ugovora o korištenju stana. Apelant ističe da sporni stan predstavlja njegov jedini dom i da osporenim odlukama nije zadovoljeno načelo proporcionalnosti miješanja u pravo na dom. Pored toga, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku i traži naknadu štete po tom osnovu.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo smatraju da nema kršenja apelantovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

18. Uprava smatra da je osporeno rješenje tog organa pravilno i zakonito.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. […]

Član 13.

Ako nosilac stanarskog prava ili maloljetni članovi njegovog porodičnog domaćinstva imaju ili steknu u svojinu porodičnu stambenu zgradu ili stan u istom mjestu, na kojima nije stečeno stanarsko pravo, dužan je sa ostalim korisnicima stana da se iseli iz stana koji koristi i useli u svoj stan, odnosno stan u svojini maloljetnog člana porodičnog domaćinstva, ako taj stan odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

U slučaju iz prethodnog stava nosilac stanarskog prava sa članovima svog porodičnog domaćinstva dužan je da, u roku od 30 dana od dana sticanja porodične stambene zgrade ili stana u svojini, iseli i preda stan davaocu stana na korišćenje odnosno vlasniku stana ili da podnese dokaze da stan u svojini ne odgovara njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno sa njim stanuju.

Ako nosilac stanarskog prava ne postupi po odredbi iz prethodnog stava, na zahtjev davaoca stana na korišćenje odnosno vlasnika stana ili po službenoj dužnosti stambeni organ donijeće rješenje o iseljenju nosioca stanarskog prava sa svim licima i stvarima.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

a) Posebna prava vlasnika stana na kojemu je stečeno stanarsko pravo

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav (1) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

U odnosu na osporene odluke

24. Apelant, u suštini, smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav (1) Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da su u konkretnom predmetu razmotrena sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje. U vezi s tim su data detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja za zaključak da apelant, u smislu čl. 12. i 13. ZSO-a, u datim okolnostima nema pravo na donošenje rješenja o nastavku korištenja spornog stana, odnosno zašto je obavezan da se iseli iz stana bez prava na nužni smještaj. Također je detaljno obrazloženo zašto D. K. i S. P., kao vlasnici spornog stana koji je izuzet od nacionalizacije, imaju pravo, u smislu člana 55. ZSO-a, na uvođenje u posjed tog stana. Dovodeći obrazloženja osporenih i nižestepenih odluka u vezu s relevantnim odredbama ZSO-a na kojima su organi uprave i redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naime, u osporenim odlukama dati su odgovori na sva pitanja koja su bila relevantna za odlučivanje, pri čemu je eksplicitno obrazloženo da su apelant i njegova supruga višestruki korisnici čije su stambene potrebe riješene na drugi način. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je osporenim odlukama naloženo apelantu i „ostalima“, dakle i apelantovom sinu L. D. P., da se isele iz spornog stana. Stoga su neosnovani apelantovi navodi da organi uprave i redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je i njegov sin L. D. P. bio član porodičnog domaćinstva njegovih roditelja. Konačno, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu člana 6. stav (1) Evropske konvencije, osim što je naveo povredu prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati.

26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

27. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

28. Ustavni sud zapaža da su D. K. i S. P. podnijeli zahtjev Upravi 4. decembra 2014. godine, a apelant je podnio zahtjev 24. decembra 2014. godine, pa je Uprava zaključkom od 25. februara 2015. godine spojila predmete po navedenim zahtjevima radi donošenja jedne odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da je dužinu trajanja postupka potrebno cijeniti od dana kada je apelant podnio zahtjev, odnosno od 24. decembra 2014. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 15. jula 2021. godine. Prema tome, relevantni period koji će Ustavni sud cijeniti u konkretnom slučaju je period od šest godina i oko sedam mjeseci.

29. Nadalje, Ustavni sud smatra da, iako je u postupku proveden veći broj dokaza, nije se radilo o naročito složenom predmetu. Osim toga, imajući u vidu predmet postupka, Ustavni sud smatra da je postupak nesumnjivo bio od velike važnosti za apelanta.

30. Ustavni sud zapaža da je Uprava odlučila o zahtjevima u roku od oko jedne godine, te da je Ministarstvo odlučilo o apelantovoj žalbi u roku od približno mjesec dana. Međutim, Ustavni sud također zapaža da je Kantonalni sud odlučio o apelantovoj tužbi tek nakon tri godine i oko 10 mjeseci, što je u najvećoj mjeri doprinijelo dužini trajanja postupka. Pri tome, Ustavni sud ističe da se taj sud u odgovoru na apelaciju nije izjasnio u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, odnosno naveo je da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio o apelantovom zahtjevu u roku od jedne godine i oko šest mjeseci. S druge strane, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini postupka.

31. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav (1) Evropske konvencije.

32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

33. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 400,00 KM. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo imajući u vidu da je postupak u pretežnoj mjeri trajao pred organima tog kantona, odnosno pred Kantonalnim sudom, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.b)Pravo na dom

34. Apelant također smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da mu je naloženo da se iseli iz spornog stana bez prava na nužni smještaj.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

36. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalnesigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

37. Ustavni sud napominje da se, pri određivanju da li se radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja člana 8. stav (1) Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje tog „doma“. Nakon toga, ako je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je bilo neophodno u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).

38. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama naloženo apelantu da se iseli iz spornog stana i preda ga vlasnicima. Stoga, osporene odluke, u smislu relevantnih standarda Evropskog suda, predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Galović protiv Hrvatske, odluka od 5. marta 2013. godine, predstavka broj 54388/09, tačka 56. s daljnjim referencama). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je miješanje u apelantovo pravo na „dom“ izvršeno u skladu sa zakonom, tj. odredbama čl. 12. i 13. ZSO-a, u vezi s odredbama člana 55. ZSO-a. Također, Ustavni sud smatra da osporene odluke, kojima je apelantu naloženo da se iseli iz spornog stana, predstavljaju neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav (2) Evropske konvencije, konkretno vlasnika stana S. P. i D. K. Konačno, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima nije narušeno načelo „proporcionalnosti“, odnosno da na apelanta nije stavljen prekomjeran individualni teret vraćanjem spornog stana vlasnicima stana budući da je utvrđeno da su i apelant i njegova supruga vlasnici drugih stanova (dvosobnog i trosobnog stana), odnosno stanova koji odgovaraju njegovim potrebama i potrebama članova njegovog porodičnog domaćinstva.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije budući da je dužini postupka, koji je ukupno trajao šest godina i oko sedam mjeseci, u najvećoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Kantonalnog suda koji je o apelantovoj tužbi odlučio tek nakon tri godine i oko 10 mjeseci, a pri tome u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge za navedeno.

41. Ustavni sud, dalje, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke u situaciji kada su osporene odluke, kojima je utvrđeno da vlasnicima pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed, a da apelant nema pravo na nastavak korištenja tog stana, dovoljno jasno i detaljno obrazložene u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Također, nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelantovo pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja zadovoljava standard proporcionalnosti budući da su apelant i njegova supruga stekli druge stanove koji odgovaraju potrebama njegovog porodičnog domaćinstva.

43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3861/21 (L. P.) | Sudska praksa | Aktio