Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/26 (A.M.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Dostava
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-534/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-534/26, rješavajući apelaciju koju je podnio A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. M. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 1070238 25 Rsž od 16. oktobra 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. februara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 1070238 25 Rsž od 16. oktobra 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 1070238 24 Rs od 9. oktobra 2024. godine. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant je 24. februara 2026. godine dopunio apelaciju. Takođe, apelant je 3. marta 2026. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio brisanje tuženog („MAG-Predsjedništvo u BiH“) iz registra Ministarstva pravde BiH i spriječio svako dalje postupanje u likvidacionom postupku nad tim licem. Apelant je 5. maja 2026. godine dopunio apelaciju tako što je dodatno obrazložio apelacione navode.

2. Rješenjem Općinskog suda od 22. avgusta 2024. godine odlučeno je da se apelantova tužba smatra povučenom.

3. Rješenjem Općinskog suda od 9. oktobra 2024. godine odbačen je kao nedozvoljen apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 16. oktobra 2025. godine odbijene su apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja prvostepenog suda, te su navedena rješenja potvrđena. U obrazloženju osporenog rješenja, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, te da je nakon dostavljanja odgovora na tužbu zakazano pripremno ročište 22. avgusta 2024. godine. Takođe, naveo da je posredstvom konkretne povratnice u spisu, koja se smatra javnom ispravom, utvrđeno da je apelantov punomoćnik 11. juna 2024. godine primio poziv za pripremno ročište sa odgovorom na tužbu i prilozima, shodno odredbi člana 340. stav (1) Zakona o parničnom postupku (kojom je propisano da kada stranku zastupa zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik, dostava se obavlja zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku). Zatim, naveo je da je posredstvom zapisnika sa pripremnog ročišta od 22. avgusta 2024. godine utvrđeno da su apelant i njegov punomoćnik izostali sa tog ročišta, a da svoj izostanak nisu opravdali, te da tuženi nije zahtijevao da se ročište održi. Pri tome, ukazao je da je odredbom člana 84. stav (1) navedenog Zakona propisano da ako na pripremno ročište ne dođe tužilac, a bio je uredno obaviješten, smatraće se da je tužba povučena, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno postupio, te da nije počinio povrede koje se odnose na pravila o dostavi, odnosno da je osporeno rješenje od 22. avgusta 2024. godine pravilno i na zakonu zasnovano. Nadalje, ukazao je da apelant u žalbi na osporeno rješenje od 9. oktobra 2024. godine ponavlja razloge koje je istakao u žalbi na rješenje o povlačenju tužbe od 22. avgusta 2024. godine. Pri tome, naveo je da je odredbom člana 330. stav (2) Zakona o parničnom postupku propisano da povrat u pređašnje stanje nije dozvoljen ako se propuštanje stranke može pripisati povredi postupka zbog koje se može izjaviti pravni lijek. Naime, ukazao je da prijedlogom za povrat u pređašnje stanje stranka može otkloniti posljedice isključivo svog propuštanja, te da posljedice izazvane eventualnim propustom suda, stranka prvenstveno otklanja ulaganjem pravnog lijeka (žalbe), što je apelant i iskoristio. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud donošenjem pobijanih rješenja u svemu postupio u skladu sa odredbama člana 84. stav (1), odnosno 330. stav (2) Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su sudovi primijenili pretjerani formalizam pri donošenju osporenih odluka, jer greška punomoćnika ne smije ići na teret stranke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi pokreću pitanje prava na pristup sudu, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).

9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem konstatovani da je tužba povučena, što je primijenjeno na konkretan slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcionisanja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i njegovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, dao jasne razloge za zaključak da je Općinski sud pravilno apelantovu tužbu smatrao povučenom, pravilno cijeneći da apelant, odnosno njegov punomoćnik nije došao na pripremno ročište, a bio je uredno obaviješten, te svoj izostanak nije opravdao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine , presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Što se tiče apelantovog pozivanja na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa navedenim pravima, tako da apelant u konkretnom slučaju nije „žrtva“ kršenja tog prava.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-534/26 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio