Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4187/25 (I. B.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4187/25

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-4187/25, rješavajući zahtjev koji je podnio Ilijas Bjelopoljak za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev koji je podnio Ilijas Bjelopoljak za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilijas Bjelopoljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adis Turkmanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. septembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 698687 25 Rev od 19. maja 2025. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 698687 24 Gž od 7. novembra 2024. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 698687 21 P od 23. novembra 2023. godine.

2. Apelant je 13. januara 2026. godine dopunio apelaciju, dok je dopisom od 5. marta 2026. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pokrenuto na osnovu osporenih presuda.

Uvodne napomene

3. Upi Banka d.d. Sarajevo i „Whitefield Computers“ d.o.o. Sarajevo su 27. februara 2003. godine i 11. marta 2004. godine zaključili ugovor o kratkoročnom kreditu i aneks ugovora. Ugovorne strane su ugovorile sredstva koja će služiti za osiguranje potraživanja banke, između ostalog, vlastite mjenice direktora društva – apelanta. Iz mjenične izjave proizlazi da je apelant bezuvjetno izjavio da banka može naknadno da popuni mjenicu preciziranog broja (u daljnjem tekstu: mjenica) prema iznosu neplaćenog duga, dok je kao datum dospjelosti mjenice označen 11. januar 2013. godine. Intesa SanPaolo banka (pravni sljednik Upi banke d.d. Sarajevo) popunila je mjenicu na iznos od 86.078,08 KM i 15. januara 2013. godine protestirala ju je kod Općinskog suda, dok je 31. maja 2013. godine pokrenula postupak izvršenja na osnovu mjenice. Banka je Ugovorom o ustupanju potraživanja uz naknadu 25. januara 2018. godine svoje potraživanje prenijela na „B2 Kapital“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu. tužilac), te ga, između ostalog, ovlastila da stupi u izvršni postupak koji je pokrenula. Postupak je pokrenut pred Općinskim sudom u Kaknju koji se proglasio mjesno nenadležnim, te je nastavljen pred Općinskim sudom u Sarajevu. S obzirom na to da je apelant izjavio prigovor na rješenje o izvršenju, sud je konstatirao da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i postupak odgodio do pravomoćnosti odluke parničnog suda.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 698687 21 P od 23. novembra 2023. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 698687 24 Gž od 7. novembra 2024. godine, obavezan je apelant da po osnovu mjenice isplati tužiocu iznos od 86.078,08 KM s pripadajućom kamatom i troškovima postupka. Sudovi su obrazložili da iz same mjenice proizlazi da je apelant trasant i trasat, odnosno da se radi o vlastitoj mjenici u smislu odredbe člana 106. Zakona o mjenici (u daljnjem tekstu: ZM). Istakli su da vlastita mjenica predstavlja poseban oblik hartije od vrijednosti kojom se njen izdavalac obavezao da isplati mjeničnu obavezu o roku dospjelosti. Ukazali su da prema odredbi člana 109. stav 1. ZM-a izdavalac vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice, odnosno da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe člana 80. stav

1. ZM-a. U vezi s tim, sudovi su naveli da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti, te su zaključili da je mjenica blagovremeno podnesena na protest, dok je visina potraživanja utvrđena finansijskim vještačenjem.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 698687 25 Rev od 19. maja 2025. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija. Navedeno je da u ovom postupku tužilac zahtijeva od apelanta isplatu duga po mjenici. Vrhovni sud je ukazao na utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da apelant u reviziji ističe da je u mjenici pogrešno označeno vrijeme dospjelosti. U vezi s tim, sud je ukazao na odredbu člana 18. stav 2. ZM-a kojom je propisana situacija u kojoj se može prigovoriti imaocu mjenice. S obzirom na to da se radi o mjeničnom sporu između stranaka koje istovremeno nisu ugovorne strane iz osnovnog pravnog posla u kojem je mjenica izdata, Vrhovni sud je obrazložio da se ne može raspravljati o materijalnopravnim prigovorima koje apelant dovodi u vezu s osnovnim poslom u kojem tužilac nije bio učesnik. Dakle, u situaciji kada je tužiocu cesijom prenesena mjenica, apelant kao mjenični dužnik nema osnov da prema tužiocu ističe prigovor protivugovornog ispunjenja mjenice. Ovo tim prije što apelant, na kojem je teret dokazivanja, u toku postupka nije prigovarao niti posebno dokazivao da je tužilac mjenicu stekao zlonamjerno ili da je pri stjecanju mjenice postupio s velikom nepažnjom. Također, Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tužiočevo potraživanje nije zastarjelo.

6. Iz apelantovih navoda proizlazi da je tužilac na osnovu pravomoćnih presuda pokrenuo izvršni postupak u kojem je, mada na tu okolnost nisu dostavljeni nikakvi dokazi, određeno izvršenje na apelantovoj penziji.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su redovni sudovi neosnovano odbili raspravljati o njegovom prigovoru nepravilnog popunjavanja mjenice. Ističe da je mjenica popunjena mimo sporazuma – osnovnog ugovora, te da je nakon toga cesijom prenesena na treće lice – tužioca. Smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba člana 18. ZM-a, te da u smislu odredbe člana 440. Zakona o obligacionim odnosima ima pravo na isticanje prigovora tužiocu kao cesionaru na kojeg je preneseno potraživanje. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo: „Protiv navedene presude pokrenut je izvršni postupak pred nadležnim sudom, te je izvršenje određeno na mojoj minimalnoj penziji. Moja penzija predstavlja minimalna primanja i već je opterećena kreditnim zaduženjem u visini od 50%. Nemam pokretne niti nepokretne imovine. Izdržavam članove porodice. Provođenjem izvršenja došlo bi do ozbiljnog narušavanja moje egzistencije i egzistencije moje porodice, što bi predstavljalo nenadoknadivu štetu. Ukoliko bi apelacija bila usvojena, a izvršenje u međuvremenu provedeno, posljedice bi bile teško ili nemoguće otklonjive, čime bi se apelacija učinila bespredmetnom. Postoji realna vjerovatnoća povrede prava na imovinu i prava na pravično suđenje, što je detaljno obrazloženo u samoj apelaciji.“ Apelant je uz prijedlog zahtjeva dostavio dodatnu dokumentaciju – kopiju penzionog čeka, kućnu listu izdržavanih članova porodice i prijedlog za izvršenje podnesen Općinskom sudu 9. jula 2025. godine.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijetiu interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-5066/22 od 28. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravomoćne sudske odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

12. Apelant ističe da bi provođenje izvršenja, koje je određeno na osnovu odluka redovnih sudova koje osporava apelacijom, ugrozilo egzistenciju njega i njegove porodice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant ima četiri člana porodičnog domaćinstva, da visina njegove penzije iznosi 667,12 KM, ali da zbog kredita koji mu se odbija prima ukupan iznos od 369,83 KM. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant dostavio prijedlog za izvršenje koji je podnio tužilac na osnovu osporenih odluka iz apelacije, na kojem je prijemni štambilj tog suda od 9. jula 2025. godine. U vezi s tim, Ustavni sud prvo, vezano za iznos apelantove penzije, ukazuje da je odredbom člana 138. Zakona o izvršnom postupku propisano ograničenje provođenja izvršenja na penziji, o čemu sud treba voditi računa u izvršnom postupku. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta i dostavljene dokumentacije proizlazi da je podnesen prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju, ali ne proizlazi da je Općinski sud donio rješenje o izvršenju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u datim okolnostima nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za donošenje privremene mjere iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4187/25 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio