Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-969/26 (M. R.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-969/26

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine u predmetu broj AP-969/26, rješavajući zahtjev Miloša Radanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Miloša Radanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke podnio je 16. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 388045 25 Iksž od 22. decembra 2025. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 388045 25 Iks od 3. decembra 2025. godine i Uputnog akta Osnovnog suda broj 71 0 K 388045 25 Iks od 1. decembra 2025. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere.

2. Pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 388045 19 K od 10. jula 2025. godine, apelant je proglašen krivim, što je počinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 100. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora od jedne godine. Uz kaznu zatvora, apelantu je izrečena i mjera bezbjednosti - obaveznog liječenja od zavisnosti na slobodi u ustanovi ambulantnog tipa, koja će trajati dok se ne otklone razlozi zbog kojih je mjera izrečena, ali ne duže od tri godine, uz godišnje sudsko preispitivanje. Određeno je, ako se apelant ne podvrgne liječenju na slobodi ili liječenje samovoljno napusti, Sud može izreći mjeru bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Mjera bezbjednosti se izvršava u ustanovi za izvršenje kazne zatvora, s tim što će se izvršenje mjere bezbjednosti vršiti psihijatar Klinike za psihijatriju u Banjaluci - odjeljenje za bolesti zavisnosti, odnosno liječenjem u drugoj zdravstvenoj ustanovi, po preporuci nadležnog ljekara. Određeno je i da se vrijeme provedeno u ustanovi za izvršenje mjere uračunava se u kaznu zatvora, a nakon isteka vremena kazne zatvora mjera obaveznog liječenja izvršava se na slobodi.

3. Osporenim uputnim aktom Osnovnog suda od 1. decembra 2025. godine, apelant je pozvan da se 15. decembra 2025. godine, javi u Kazneno-popravni zavod u Banjaluci, na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

4. Protiv uputnog akta, apelant je izjavio žalbu/molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U molbi je istakao da „mjera obaveznog liječenja od zavisnosti, još nije izvršena, da zdravstvena ustanova nije dostavila izvještaj o okončanju mjere, kao ni obavještenje da su prestali razlozi zbog kojih je mjera izrečena, da sud nije donio odluku o prestanku izrečene mjere, te da ne postoje zakonski uslovi da osuđeni bude upućen na izdržavanje kazne zatvora.“

5. Osporenim rješenjem Osnovnog suda od 3. decembra 2025. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Okružnog suda od 22. decembra 2025. godine, odbijena je apelantova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora.

6. Osnovni sud je ukazao da su u odredbama člana 78. st. 1) - 10) Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZIKPS) taksativno navedeni razlozi kada se osuđenom licu na slobodi može dozvoliti odlaganje izvršenja kazne zatvora. Istaknuto je da je apelant u molbi tražio stavljanje van snage uputnog akta, pozivajući se na odredbe čl. 222. – 228. ZIKPS-a, uz tvrdnju da se najprije treba izvršiti mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti na slobodi, pri čemu se vrijeme provedeno na toj mjeri uračunava u kaznu zatvora. U vezi s tim, Sud je ukazao da prema odredbama člana 222. stav (1) i člana 226. st. (1) i (2) ZIKPS-a, kada je uz kaznu zatvora, izrečena mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, ona se izvršava u specijalizovanoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno u Zavodu za forenzičku psihijatriju Sokolac, te se osuđeni najprije upućuje na izvršenje te mjere. Isto proizlazi i iz člana 10. Pravilnika o upućivanju osuđenih lica, prema kojem se u takvim slučajevima prvo izvršava mjera bezbjednosti u navedenoj ustanovi. Dakle, kako je Osnovni sud ukazao, citiranim odredbama je vrlo jasno precizirano na koji način se i gdje izvršava mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, koja se izriče uz kaznu zatvora. Međutim, kako je Osnovni sud dalje istakao, apelantu je izrečena mjera bezbjednosti - obavezno liječenje na slobodi. Slijedom toga, Osnovni sud je zaključio da apelant treba da stupi na izdržavanje kazne zatvora, prema uputnom aktu od 1. decembra 2025. godine.

7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5., 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant ističe da je do povreda navedenih prava došlo zbog donošenja osporenog uputnog akta, kojim je apelant upućen na izdržavanje kazne zatvora, iako mu je pravosnažnom presudom „izrečena mjera bezbjednosti obaveznog čuvanja i liječenja u zdravstvenoj ustanovi.“ U prilog tome, apelant navodi da je faktički upućen na izvršenje sankcije koja mu nije izrečena, čime je izvršni akt izmijenio sadržaj pravosnažne presude, suprotno principima zakonitosti i pravne sigurnosti. Apelant je naglasio da sud u fazi izvršenja nema ovlaštenje da mijenja vrstu izrečene sankcije niti da mjeru bezbjednosti zamijeni kaznom zatvora, zbog čega je, prema njegovom stavu, nezakonito lišen slobode. Navodi i da su njegove žalbe, protiv uputnog akta i rješenja od 3. decembra 2025. godine, odbijene bez razmatranja ključnih žalbenih navoda. Stoga je predložio da Ustavni sud uvaži apelaciju, „ukine uputni akt za izdržavanje kazne zatvora i naloži izvršenje izrečene mjere bezbjednosti do okončanja liječenja i odluke suda, nakon čega bi se odlučivalo o daljem izvršenju kazne zatvora.“

8. Apelant je zatražio i da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odgodilo izvršenje osporenog uputnog akta do donošenja konačne odluke u ovom predmetu. U prilog zahtjevu, apelant je istakao da bi izvršenje uputnog akta dovelo do „teških i teško popravljivih posljedica za njega“, jer bi bio upućen na izdržavanje kazne zatvora koja mu nije izrečena pravosnažnom presudom.

9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 64. st. (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Apelant traži od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će naložiti Sudu da odgodi postupak izvršenja dijela sudske presude, koji se odnosi na kaznu zatvora, jer bi zbog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora po njega „nastupile štetne posljedice“. Ustavni sud podsjeća da je, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge koji bi bili dovoljni da se u datim okolnostima donese privremena mjera kojom bi se naložilo odgađanje apelantovog izdržavanja kazne zatvora, odnosno koji bi ukazivali da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-969/26 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio