Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4220/21 (H.H.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dostava
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Otkaz
- Otpremnina
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4220/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4220/21, rješavajući apelaciju H. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija H. H.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 028803 21 U od 6. oktobra 2021. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 10. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 028803 21 U od 6. oktobra 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Komisije za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) zatraženo je 1. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 14. juna 2023. godine, dok Komisija u ostavljenom roku nije. Navedeni odgovori su 19. septembra 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje, ali se apelant nije izjasnio u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Komisije broj 05/5-5681/BV od 6. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu po osnovu člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Rješenjem Ministarstva broj 16-126-427/20 od 5. februara 2021. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 028803 21 U od 6. oktobra 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva. Okružni sud je u obrazloženju istakao da je Komisija u prvostepenom rješenju konstatirala da apelant uz zahtjev nije priložio dokaze bitne za utvrđivanje činjeničnog stanja, tj. da nije dokazao navode iz svog zahtjeva i da na taj način nije ispunio zakonom propisane uvjete za ostvarivanje prava na otpremninu u smislu člana 152. ZOR-a. Okružni sud je zatim ukazao da je Ministarstvo prihvatilo kao pravilnu odluku Komisije. Naime, kako je obrazloženo, Ministarstvo je istaklo da je, prema odredbi člana 152. ZOR-a, za zakonito priznavanje prava na otpremninu potrebno kumulativno ispunjenje tri uvjeta, tj. da je apelant 31. decembra 1991. godine bio u radnom odnosu kod poslodavaca čije je sjedište na sadašnjoj teritoriji RS, da mu je radni odnos nezakonito prestao i da je zahtjev podnesen do 16. februara 2001. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je Ministarstvo utvrdilo da su prvi i treći uvjet ispunjeni, ali da nisu dostavljeni dokazi na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da je apelantu radni odnos prestao na nezakonit način. Također je ukazano da je Ministarstvo naglasilo da apelant do okončanja drugostepenog postupka nije dostavio rješenje ili odluku poslodavca o prestanku radnog odnosa niti bilo kakav dokaz da ih je pokušao ishodovati. U vezi s apelantovim navodima da nikada nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa, Okružni sud je ukazao da je Ministarstvo istaklo da je nezakonitost prestanka radnog odnosa kompleksno pitanje. Naime, kako je obrazloženo, Komisija i Ministarstvo donose odluke isključivo u formalnopravnom smislu, što znači da ukoliko u spisu predmeta ne postoji rješenje o prestanku radnog odnosa, oni ne mogu, pa ni posredno, zaključiti da je radni odnos prestao na nezakonit način.
7. Okružni sud je naglasio da među strankama nije bilo sporno da je apelant blagovremeno podnio zahtjev i da je bio u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine kod poslodavca čije je sjedište bilo na teritoriji današnje Republike Srpske, te da mu je radni odnos prestao 8. aprila 1992. godine. Naime, kako je obrazloženo, u konkretnom slučaju sporno je pitanje zakonitosti prestanka apelantovog radnog odnosa. Okružni sud je ukazao da je apelant uz svoj zahtjev kao dokaze priložio kopiju članske knjižice sindikata, radnu iskaznicu, potvrdu od Fabrike glinice ,,Birač“ Zvornik (u daljnjem tekstu: poslodavac) o ostvarenom stažu i broj tekućeg računa. Ovi dokazi govore u prilog činjenici da je apelant bio zaposlen kod poslodavca 31. decembra 1991. godine, što nije ni sporno. Okružni sud je zatim ukazao da je apelant uz žalbu na prvostepeno rješenje dostavio ovjerenu kopiju radne knjižice, kopiju lične karte, svoju pismenu izjavu da nije protiv poslodavca pokrenuo spor pred nadležnim sudom i pismenu izjavu da mu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Okružni sud je istakao da ti dokazi, kao ni prethodni, nisu dokazi koji se odnose na zakonitost apelantovog prestanka radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi iz tužbe da se radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa. Naime, kako je obrazloženo, nezakonitost prestanka radnog odnosa u materijalnopravnom smislu utvrđuje se u parničnom postupku (radnom sporu), a ne u upravnom postupku u kojem organ uprave nije nadležan da ocjenjuje zakonitost odluke o prestanku radnog odnosa. Stoga je Okružni sud ukazao da se apelantovi navodi koji se odnose na nezakonitost prestanka radnog odnosa ne mogu s uspjehom isticati u konkretnom upravnom postupku, nego samo u parničnom postupku (radnom sporu), koji apelant nije ni pokretao. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao posljedica proizvoljne primjene materijalnog prava jer Okružni sud, kao i Ministarstvo u svom rješenju, tvrdi da je apelant morao dokazivati nezakonitost prestanka radnog odnosa u parničnom postupku, tj. morao je voditi radni spor protiv poslodavca. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o općepoznatim okolnostima, tj. da apelant tokom ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini nije mogao voditi nikakav radni spor kako bi dokazao da mu je radni odnos nezakonito prestao. Apelant je istakao da Okružni sud nije obrazložio zašto smatra da je prestanak radnog odnosa bio zakonit ako se dešavao u ratnim okolnostima. Apelant je istakao da se općepoznate činjenice ne moraju dokazivati, kako to propisuje član 125. stav 4. Zakona o parničnom postupku, tj. član 148. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Dakle, kako je obrazložio, općepoznata je činjenica da je u vrijeme prestanka apelantovog radnog odnosa bio rat, pa je jasno da je apelantu prestao radni odnos na nezakonit način jer mu nikad nije uručeno nikakvo rješenje o otkazu radnog odnosa niti je bilo kad više mogao raditi kod poslodavca. Apelant je naglasio da je takav stav zauzeo i Okružni sud u Presudi broj 11 0 U 028801 21 U od 23. novembra 2021. godine.b)Odgovori na apelaciju
9. Okružni sud je istakao da pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da ostaje pri navodima sadržanim u obrazloženju osporene presude.
10. Ministarstvo je u suštini ponovilo obrazloženje iz osporene odluke, tj. zašto je odbijen apelantov zahtjev u konkretnom slučaju. Pored toga, Ministarstvo je ukazalo na pasivan stav apelanta prema svom radnopravnom odnosu. Naime, kako je obrazložilo, od prestanka oružanih sukoba 1995. godine do februara 2001. godine, kada je istekao rok za podnošenje konkretnog zahtjeva, bilo je dovoljno vremena da svako regulira svoj radnopravni status, da dođe u posjed rješenja o prestanku radnog odnosa, da eventualno pokrene radni spor i ostvari svoja prava iz radnog odnosa, pa tako i apelant.
V.Relevantni propisi
11. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 152. stav 1.
Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom). Član 159. U postupku rješavanja o zahtevu za ostvarivanje prava na otpremninu, komisija može tražiti sve neophodne podatke i informacije od radnika i poslodavaca o radu radnika, uzimati izjave od fizičkih lica, vršiti uvid u poslovne knjige i evidencije poslodavaca i preduzimati druge radnje koje su neophodne za utvrđivanje činjeničkog stanja i prava radnika na otpremninu.
U cilju što potpunijeg utvrđivanja činjeničnog stanja, komisija može, na osnovu punomoći predsednika komisije, angažovati radnike ministarstva nadležnog za poslove rada, koji će vršiti uvid u odgovarajuću dokumentaciju i poslovne knjige poslodavca i o utvrđenom stanju obavestiti komisiju.
Troškovi rada komisije padaju na teret ministarstva nadležnog za poslove rada.
Napomena: iste odredbe su propisane čl. 182. i 189. Zakona o radu - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 55/07)
12. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07
– ispravka, 50/10 i 66/18)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 148.
O tome da li neku činjenicu treba utvrđivati ili ne, odlučuje službeno lice, prema tome da li ta činjenica može imati uticaja na rešavanje upravne stvari. Dokazi se, po pravilu, izvode pošto se utvrdi šta je u pogledu činjenica sporno ili šta treba dokazivati.
Ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate.
Ne treba dokazivati ni činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali je dopušteno dokazivanje nepostojanja tih činjenica, ako zakonom nije drukčije određeno.
13. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 78. Odluka o prestanku radnog odnosa i razlozi za donošenje te odluke moraju se dostaviti radniku u pismenom obliku, sa poukom o pravu na prigovor.
VI.Dopustivost i meritum
14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
15. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
18. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise te da su povrijedili načelo pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
20. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao pitanje ocjene nezakonitosti prestanka radnog odnosa u smislu odredbe člana 152. Zakona o radu, te da nije utvrdio da su sudovi postupali proizvoljno u situaciji kada su naveli da je pobijanje sporne odluke o prestanku radnog odnosa u materijalno - pravnom smislu moguće samo u radnom sporu, a da se, u smislu odredbe člana
152. Zakona o radu, ispituju samo formalnopravni uvjeti za prestanak radnog odnosa (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-4971/19 od 21. aprila 2021. godine tačka 29. i AP-
3677/17 od 8. maja 2019. godine tačka 30, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su u citiranoj odluci broj AP-4971/19, redovni sudovi ukazali na formalnopravne uvjete koje ispituju prilikom utvrđivanja nezakonitosti prestanka radnog odnosa, a to su: 1) da li je doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, 2) da li je u tom rješenju naveden zakonski osnov za prestanak i 3) da li je navedeno rješenje uručeno stranci (tačka 13).
21. Ustavni sud također podsjeća da iz odredbe člana 152. stav 1. Zakona o radu proizlazi da pravo na otpremninu imaju lica koja ispune sljedeće kumulativne uvjete: 1) da se radnik na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, 2) da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počevši od tog datuma (31. decembra 1991. godine) pa do dana stupanja na snagu ovog zakona (16. novembra 2000. godine) i 3) da je zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu podnio u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno da su prvi i treći uvjet ispunjeni, ali da se nije moglo utvrditi da li je ispunjen drugi uvjet, tj. da li je apelantu radni odnos prestao na nezakonit način. Ustavni sud zapaža da je apelantov zahtjev odbijen jer nije dostavio odluku poslodavca o prestanku radnog odnosa, bez koje se nije moglo zaključiti da li je radni odnos prestao na nezakonit način. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant upravo tvrdi da muje prestao radni odnos na nezakonit način jer mu nikad nije uručeno nikakvo rješenje o otkazu radnog odnosa (niti je bilo kada više mogao raditi kod poslodavca), te da je u vezi s tim navodima u toku postupka dostavio i svoju pismenu izjavu da mu nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa (vidi tačku 7. ove odluke).
22. Imajući u vidu navedene činjenice, kao i praksu Ustavnog suda navedenu u tački 19. ove odluke, Ustavnom sudu nije sporno da se u konkretnom postupku, u smislu odredbe člana 152. ZOR-a, ispituju samo formalnopravni uvjeti za prestanak radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud podsjeća da iz navedene odluke AP-4971/19 proizlazi da je jedan od formalnopravnih uvjeta koji se ispituju u ovoj vrsti postupka i to da li je rješenje o prestanku radnog odnosa uručeno stranci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da to nije navedeno samo u odlukama koje su razmatrane u predmetu broj AP-
4971/19, nego da je to i stav Vrhovnog suda Republike Srpske objavljen na portalu sudske prakse u Bosni Hercegovini (vidi https://sudskapraksa.pravosudje.ba/case-law-documents/4865/details i https://sudskapraksa.pravosudje.ba/case-law-documents/7204/details, pregledano 28. aprila 2026. godine). Također, treba imati u vidu i da taj uvjet proizlazi i iz odredbe člana 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji je važio u relevantnom periodu, a koja propisuje obavezu poslodavca da odluku o prestanku radnog odnosa dostavi radniku.
23. Ustavni sud zapaža da je u vezi s apelantovim navodima da nikada nije primio rješenje o prestanku radnog odnosa u osporenoj odluci ukazano da je nezakonitost prestanka radnog odnosa kompleksno pitanje, te ako u spisu predmeta ne postoji rješenje o prestanku radnog odnosa, da se ne može zaključiti da je radni odnos prestao na nezakonit način (vidi tačku 7. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da je zaključeno da apelant nije dokazao navode iz svog zahtjeva i da na taj način nije ispunio zakonom propisane uvjete za ostvarivanje prava na otpremninu u smislu člana 152. ZOR-a. Međutim, Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 159. ZOR-a proizlazi mogućnost Komisije da traži sve neophodne podatke i informacije od poslodavaca o radu radnika, kao i da vrši uvid u poslovne knjige i evidencije poslodavaca i preduzima druge radnje koje su neophodne za utvrđivanje činjeničnog stanja i prava radnika na otpremninu. Naime, ako je jedan od formalnih uvjeta koji se ispituju u ovoj vrsti postupka to da li je odluka o prestanku radnog odnosa dostavljena radniku, a radnik tvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos jer mu ta odluka nikad nije dostavljena, Ustavni sud smatra da je Komisija, shodno odredbi člana 159. ZOR-a, trebala tražiti od poslodavca neophodne podatke za utvrđivanje pravilnog činjeničnog stanja. Ustavni sud smatra da je iz navedenih razloga i donesena odredba člana 159. ZOR-a kako bi Komisija mogla da pribavi neophodne podatke za utvrđivanje pravilnog činjeničnog stanja. Ustavni sud, međutim, primjećuje da iz apelacionog spisa proizlazi da su nadležni organi u konkretnom postupku zanemarili tu svoju ulogu.
24. Ustavni sud ponovno naglašava da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je apelant dokazao, tj. da je nesporno da je bio zaposlen kod poslodavca 31. decembra 1991. godine, te da mu je radni odnos prestao 8. aprila 1992. godine. Apelant je tvrdio da mu je nezakonito prestao radni odnos jer mu odluka o prestanku radnog odnosa nije dostavljena. Dovodeći navedene činjenice u vezu s formalnopravnim uvjetima koji se ispituju prilikom utvrđivanja nezakonitosti prestanka radnog odnosa, kao i sadržaj odredbe člana 159. ZOR-a, Ustavni sud smatra da obrazloženje da se ne može ispitati zakonitost prestanaka radnog odnosa jer apelant nije dostavio odluku o prestanku radnog odnosa ukazuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Ustavni sud smatra neosnovanim i navode iz odgovora na apelaciju Ministarstva da je apelant od prestanka oružanih sukoba 1995. godine do februara 2001. godine imao dovoljno vremena da dođe u posjed rješenja o prestanku radnog odnosa jer je na taj način sav teret prebačen na apelanta, dok su u potpunosti zanemarene odredbe člana 159. ZOR-a.
25. Stoga Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelant se u apelaciji pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, imajući u vidu zaključak u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje da li je došlo do kršenja prava na imovinu.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Okružni sud i organi uprave zanemarili odredbu člana 159. ZOR-a te nisu adekvatno odgovorili na apelantove navode da mu odluka o prestanku radnog odnosa nije dostavljena, čime su propustili da cijene jedan od formalnih uvjeta koji se ispituju u takvoj vrsti postupka.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman