Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3877/21 (Kanton Središnja Bosna i drugi)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini · čl. 18
- Okvirni zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju u Bosni i Hercegovini · čl. 18
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3877/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3877/21, rješavajući apelacije Kantona Središnja Bosna i roditeljskih vijeća Srednje škole Vitez iz Viteza i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. ožujka 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Kantona Središnja Bosna i roditeljskih vijeća: Srednje škole Vitez iz Viteza, Osnovne škole iz Viteza, Prve osnovne škole Bugojno, Srednje škole Busovača iz Busovače, Srednje škole Uskoplje iz Gornjeg Vakufa/Uskoplje, Osnovne škole „13. rujan“ iz Jajca i Osnovne škole „Gromiljak“ iz Gromiljaka podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 054522 21 Rev 2 od 31. kolovoza 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Kanton Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Travniku, kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 11. studenog 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 0 54522 21 Rev 2 od 31. kolovoza 2021. godine. Apelant je podneskom od 12. studenog 2021. godine dopunio apelaciju. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3877/21.
2. Roditeljska vijeća: Srednje škole Vitez iz Viteza, Osnovne škole iz Viteza, Prve osnovne škole Bugojno, Srednje škole Busovača iz Busovače, Srednje škole Uskoplje iz Gornjeg Vakufa/Uskoplje, Osnovne škole „13. rujan“ iz Jajca i Osnovne škole „Gromiljak“ iz Gromiljaka (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jasna Dunđer, odvjetnica iz Novog Travnika, podnijela su 12. studenog 2021. godine apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 51 0 P 054522 21 Rev 2 od 31. kolovoza 2021. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-3878/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da se apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud je, u smislu članka 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3877/21 i AP-
3878/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3877/21.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Udruženja „Vaša prava“ iz Sarajeva“ (u daljnjem tekstu: Udruženje ili tužitelj) zatraženo je 26. rujna 2025. godine da dostave odgovore na apelacije. Vrhovni sud je odgovore dostavio 1. odnosno 2. listopada 2025. godine. Udruženje nije dostavilo odgovor na apelacije u ostavljenom roku.
5. Odgovori Vrhovnog suda su 16. listopada 2025. godine dostavljeni apelantovom zakonskom zastupniku odnosno punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja, ali izjašnjenja nisu dostavljena u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak koji je pokrenulo Udruženje radi otklanjanja diskriminacije zbog postojanja prakse „dvije škole pod jednim krovom“
7. Udruženje je 19. listopada 2011. godine pokrenulo postupak protiv apelanta, Ministarstva obrazovanja, znanosti, kulture i športa, u koji su se kao umješači uključili apelanti. Tužbenim zahtjevom Udruženje je tražilo da se utvrdi da je apelant „davanjem saglasnosti i organizovanjem škola po etničkom principu dozvolio segregaciju učenika u osnovnim i srednjim školama na području tog kantona, na temelju etničke pripadnosti, čime je počinio diskriminaciju, te da se tuženom [apelantu] naloži da preduzme neophodne i zakonom predviđene korake i radnje usklađene sa legitimnim i specifičnim ciljevima obrazovanja u skladu sa propisima u Bosni i Hercegovini, a sve sa ciljem da se prestane sa daljnjom segregacijom i diskriminacijom djece u školama na području KSB/SBK na temelju njihove etničke pripadnosti, tako što će odmah ustanoviti jedinstvene integrisane multikultur[al]ne obrazovne ustanove-škole za utvrđena upisna područja sa jedinstvenim nastavno naučnim planom i programom uz puno poštovanje prava djece na obrazovanje na maternjem jeziku“.
8. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su nakon provedenog postupka zaključili da je tužbeni zahtjev neutemeljen. Sudovi su prije svega uzeli u obzir da su odvojene škole na području KSB-a osnovane i funkcioniraju već deceniju, te da takav način funkcioniranja škola treba pospješiti povratak i osjećaj sigurnosti kroz pristup pravima povratnika. Stoga, kako su sudovi zaključili, apelantova suglasnost za organiziranje i osnivanje „dvije škole pod jednim krovom“ ne predstavlja diskriminaciju. U svezi s tim, sudovi su zaključili da u KSB-u postoje dva nastavna plana i programa na bosanskom i hrvatskom jeziku sa zajedničkom jezgrom 70 % kao obvezni dio i 30 % koji se može mijenjati, što je u skladu s odredbama zakona. Sudovi su zaključili da su mogućnost i postojanje dva nastavna plana i programa na bosanskom i hrvatskom jeziku sa zajedničkom jezgrom 70 %, uz pravo roditelja i djeteta da izaberu po kojem nastavnom planu i programu će dijete pohađati nastavu, u skladu i s Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju. Utvrđeno je da je postojanje dva nastavna plana i programa usklađeno s odredbama Zakona o osnovnom školstvu KSB-a (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovnom školstvu), kao i odredbama Zakona o srednjem školstvu KSB-a (u daljnjem tekstu: Zakon o srednjem školstvu) u svezi s odredbama čl. 6., 23., 26. i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju (u daljnjem tekstu Okvirni zakon) iz 2003. godine. Prvostupanjski i drugostupanjski sud su zaključili da je postojanje dva nastavna plana i programa na bosanskom i hrvatskom jeziku, sa zajedničkom jezgrom 70 %, suglasno i s Konvencijom protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju. Pored toga, sudovi su naveli da su uzeli u obzir Izvješće BiH za drugi ciklus periodičnog pregleda u skladu sa stavkom 5. Aneksa Rezolucije 16/21 Komiteta za ljudska prava, koje je usvojeno na sjednici Vijeća ministara 2014. godine.
9. Sudovi su naveli da su tijekom postupka saslušani svjedoci (predstavnici nadležnih tijela u BiH) koji su istaknuli da je „Okvirni zakon suglasan s međunarodnim konvencijama i standardima i entitetskim aktima, a kojim je predviđena zajednička jezgra, a s kojim su usklađene i izmjene i dopune Zakona o osnovnom školstvu i Zakona o srednjem školstvu“. Sudovi su odbili zahtjev Udruženja da obveže apelanta da odmah ustanovi jedinstvene integrirane obrazovne ustanove s obrazloženjem da takav zahtjev nije postavljen u smislu članka 4a. Zakona o osnovnom školstvu, te članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama istog Zakona iz 2004. godine, koji se odnosi na ujedinjenje rukovodstva i uprave, a da se takvo administrativno ujedinjenje ne odnosi na nastavni plan i program; da navedenim zakonskim odredbama nije utvrđena obveza nadležnim vlastima da odmah ustanove jedinstvene multikulturalne ustanove.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 P 054522 16 Rev od 3. listopada 2017. godine odbijena je tužiteljeva revizija i potvrđen stav nižestupanjskih sudova.
Odluka Ustavnog suda
11. Udruženje je u siječnju 2018. godine podnijelo apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 51 0 P 054522 16 Rev od 3. listopada 2017. godine. Ustavni sud je apelaciju djelomično usvojio, osporenu presudu Vrhovnog suda ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje jer je zaključeno da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi s pravom na obrazovanje iz članka II/3.(l) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i opće zabrane diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Naime, Ustavni sud je zaključio da su sudovi, suprotno standardima propisanim Zakonom o zabrani diskriminacije, izveli proizvoljan zaključak o tome da Udruženje nije učinilo vjerojatnim da je apelant, na način opisan u tužbenom zahtjevu, diskriminirao učenike u osnovnim i srednjim školama na području KSB-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-166/18 od 15. srpnja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U svezi s tim, Ustavni sud je, između ostalog, naveo da iz osporenih presuda proizlazi da su tijekom postupka na okolnosti postojanja prakse „dvije škole pod jednim krovom“, odnosno razdvajanja učenika po etničkom principu dostavljeni dokazi (čitanjem: Izvješća komesara za ljudska prava, sedmog i osmog periodičnog izvješća, Izvješća Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice o primjeni Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, zatim Izvješća specijalnog izvjestitelja u Općoj skupštini UN-a, potom Zaključnih razmatranja Komiteta o eliminaciji rasne diskriminacije itd.) kojim je apelant (Udruženje) učinio vjerojatnim svoje navode o diskriminaciji, te je stoga na tuženom bio teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo, što, kako proizlazi iz činjenica, tuženi nije učinio. Još je navedeno da sudovi nisu negirali činjenicu postojanja prakse „dvije škole pod jednim krovom“, ali su to tumačili isključivo kao administrativno pitanje, a ne kao pitanje razdvajanja djece po etničkom principu u obrazovnom procesu. Ustavni sud je zaključio da tuženi (apelant i apelanti) nisu dokazali da ne postoji razdvajanje djece u školama na području KSB-a, niti su dokazali da za to postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno da se na taj način nastoji postići legitiman cilj (idem, točka 54.).
Osporena odluka Vrhovnog suda
12. Postupajući po Odluci Ustavnog suda broj AP-166/18, Vrhovni sud je donio Presudu broj 51 0 P 054522 21 Rev 2 od 31. kolovoza 2021. godine kojom je usvojio reviziju Udruženja i nižestupanjske presude preinačio jer je utvrdio da je apelant davanjem suglasnosti i organiziranjem škola na etničkom principu, te donošenjem i implementacijom školskih planova i programa utemeljenih na etničkom principu dozvolio segregaciju učenika u osnovnim i srednjim školama na području KSB-a na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je počinio diskriminaciju. Apelantu je tom presudom naloženo da poduzme neophodne korake i radnje usklađene s legitimnim ciljevima obrazovanja, a sve kako bi se segregacija i diskriminacija učenika u KSB-u zaustavila uspostavljanjem jedinstvene integrirane multikulturalne škole s jedinstvenim nastavno-znanstvenim programom, uz puno poštovanje prava djece na obrazovanje na materinskom jeziku.
13. Imajući u vidu činjenično utvrđenje nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud se pozvao na odredbe članka 2. stavak 1. Zakona o zabrani diskriminacije (u daljnjem testu: ZZD) kojima se definira diskriminacija, te na odredbu članka 4. stavak 4. istog Zakona kojom se definira segregacija. Obrazloženo je da je prema zakonskoj definiciji segregacija djelo kojim (fizička ili pravna) osoba odvaja druge osobe na temelju jedne od osnova iz članka 2. stavak 2. ZZD-a, u skladu s definicijom diskriminacije iz članka 2. istog Zakona. Navedeno je da shodno članku 11. stavak 1. ZZD-a svaka osoba ili skupina osoba koja smatra da je diskriminirana može tražiti zaštitu prava u sudskom ili upravnom postupku. Potom je ukazano da je odredbom članka 15. ZZD-a propisano da u slučajevima kada osoba ili skupina osoba navode činjenice iz članka 12. ovog Zakona, potkrepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacija prekršena, navodni prekršitelj je dužan dokazati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Vrhovni sud je imao u vidu i odredbu članka 17. ZZD-a koja Udruženju daje ovlast za podnošenje tužbe protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako postupanje ako učini vjerojatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba. Nadalje, obrazloženo je da se Udruženje u postupku pozvalo na niz izvješća međunarodnih organizacija, prije svega Komiteta za ukidanje rasne diskriminacije, u kojima je koncept „dvije škole pod jednim krovom“ označen kao oblik segregacije u obrazovanju. U tom pravcu navedeno je da je tijekom postupka provedeno i pročitano niz dokumenata o toj temi (Izvješće komesara za ljudska prava, Izvješće Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice o primjeni Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije, potom Izvješće specijalnog izvjestitelja Opće skupštine UN-a, Zaključna razmatranja Komiteta o eliminaciji rasne diskriminacije itd.). Slijedeći stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP-166/18 u svjetlu činjenica koje su nižestupanjski sudovi utvrdili, Vrhovni sud je zaključio da je utemeljen revizijski prigovor da je Udruženje učinilo vjerojatnim navode o diskriminaciji, te da je na apelanta prebačen teret dokazivanja da do diskriminacije nije došlo, što apelant nije učinio vjerojatnim. Vrhovni sud je naglasio da apelant tijekom postupka nije negirao postojanje prakse „dvije škole pod jednim krovom“, „što su nižestupanjski sudovi pogrešno tumačili kao administrativno pitanje, a ne kao pitanje razdvajanja djece po etničkom principu u obrazovnom procesu“. Sud je na kraju zaključio da apelant nije dokazao da ne postoji razdvajanje djece u školama na području KSB-a ili da za to postoji objektivno i razumno opravdanje, odnosno da je postojao legitiman cilj u demokratskom društvu.
IV.Apelacija
14. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Istodobno, apelant se poziva na kršenje Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju, Konvencije o pravima djeteta i Europske povelje o regionalnim jezicima ili jezicima manjina. Apelant navodi da nitko od roditelja ili djece nije imao primjedbi na nastavni plan i program. Upis u škole otvoren je za sve u procesu odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole, a izbor materinskog jezika, kao i izbor nastavnog plana i programa isti je za sve. Prema tome, apelant smatra da nema diskriminacije u svezi s pravom na obrazovanje. U dopuni apelacije apelant se pozabavio pojmom „segregacija“ detaljno obrazlažući zašto u praksi „dvije škole pod jednim krovom“ ne postoji segregacija. Suština apelacijskih navoda se svodi na to da su ranije odluke redovnih sudova, kojima je odbijen tužbeni zahtjev Udruženja, bile zakonite i pravilne za razliku od osporene presude Vrhovnog suda. Apelant navodi da je tijekom postupka pružio dokaze da se ne vrši ni diskriminacija niti segregacija po bilo kojoj osnovi, da se proces nastave obavlja u skladu sa zakonima i Ustavom Bosne i Hercegovine, te da nitko od roditelja nema problem da se nastava odvija po modelu „dvije škole pod jednim krovom“.
15. Apelanti, koji su u postupku imali status umješača na strani apelanta, smatraju da su im osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena ista prava na koja se pozvao i apelant. Smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno „pravo na osnivanje i održavanje posebnih odgojno-obrazovnih ustanova zbog jezičkih razloga u skladu sa željama roditelja i prava na izbor, te pravo na obrazovanje djeteta uz poštovanje djetetovih roditelja, njegovog kulturnog identiteta“ itd. Apelanti su se pozvali na Europsku povelju o regionalnim jezicima i u svezi s tim na pravo na obrazovanje na relevantnom regionalnom jeziku i pravo na organiziranje cjelokupne nastave na regionalnom ili manjinskom jeziku. Apelanti smatraju da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje jer je kratko i paušalno. Tvrde da su tijekom postupka dokazali da škole nisu organizirane po etničkom principu, što smatraju da je potvrđeno i materijalnim dokazima, iz kojih je vidljivo da škole nisu jednonacionalne, osim u nekim mjestima shodno jednonacionalnoj strukturi stanovništva u tom mjestu. Apelanti žele zadržati obrazovni sustav koji imaju, što dokazuje njihovo sudjelovanje u postupku. Smatraju da je obrazovanje u KSB-u organizirano u skladu s propisima. Navode da škole nisu podijeljene po etničkom već po „jezičkom principu“. Navode da u složenim višenacionalnim zajednicama ne može postojati nastavni plan i program na jednom jeziku. Smatraju da nametanje uspostave jedinstvenog nastavnog plana i programa znači ukidanje prava djece da se obrazuju na materinskom jeziku jer su programi vezani za bosanski i hrvatski jezik koji su službeni jezici u BiH. Tvrde da je odluka Vrhovnog suda suprotna članku 2. točka b) Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju i Odluci Ustavnog suda broj U-26/13. Navode da od formiranja obrazovanja po sistemu „dvije škole pod jednim krovom“ do danas, gdje to uvjeti dozvoljavaju, dvije škole više nisu „pod istim krovom“, već su fizički odvojene, ali da se stara praksa „dvije škole pod jednim krovom“ zadržala u nekim mjestima.
Odgovor na apelaciju
16. Iz odgovora Vrhovnog suda proizlazi da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje, pravo na osnivanje odgojno-obrazovnih ustanova zbog jezičnih razloga u skladu sa željama roditelja djece, pravo na izbor i pravo na obrazovanje djeteta uz poštovanje roditelja djece, njihovog kulturnog identiteta, jezika itd., niti je primjena prava u svezi s tim bila proizvoljna. Ovaj odgovor odnosi se i na apelanta. U odnosu na AP-3877/21 Vrhovni sud konstatira da nije jasno na koja prava se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. (Diskriminacija) (1) Diskriminacijom, u smislu ovoga Zakona, smatrat će se svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili skupini osoba i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovi njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, dob, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugoj udruzi, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim područjima života. (2) Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sva javna tijela te na sve fizičke ili pravne osobe i u javnom i u privatnom sektoru, u svim područjima, kakve su naročito: zaposlenje, članstvo u profesionalnim udrugama, obrazovanje, obuka, stanovanje, zdravstvo, socijalna skrb, dobra i usluge namijenjene javnosti i javnim mjestima, obavljanje gospodarskih aktivnosti i javne usluge.
Članak 4. stavak (4) (Ostali oblici diskriminacije) (4) Segregacija je djelo kojim (fizička ili pravna) osoba odvaja druge osobe na temelju jedne od nabrojanih osnova iz članka 2. ovoga Zakona, u skladu s definicijom diskriminacije sadržanom u članku 2. ovoga Zakona.
Članak 12. stavak (1) toč. a) i b) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Osoba ili skupina osoba koje su izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovoga Zakona, ovlaštene su podnijeti tužbu i tražiti:
a) utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);
b) zabranu poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno poduzimanje radnji kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);
Članak 15. st. (1) i (2) (Teret dokazivanja) (1) Kada osoba ili skupina osoba u svim postupcima predviđenim ovim Zakonom, na temelju njima raspoloživih dokaza, učine vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj stranci. (2) U slučajevima kada osoba smatra da je snosila posljedice diskriminacije, kao dokaz za ostvarivanje prava iz stavka (1) ovoga članka mogu se koristiti i statistički podaci ili baze podataka.
Članak 17. (Kolektivna tužba za zaštitu od diskriminacije) (1) Udruge ili druge organizacije osnovane sukladno zakonu, koje se bave zaštitom ljudskih prava odnosno prava određene skupine osoba, mogu podnijeti tužbu protiv osobe koja je povrijedila pravo na jednako postupanje većega broja osoba koje pretežito pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti. (2) U tužbi iz stavka (1) ovoga članka mogu se uložiti zahtjevi za:
a) ustvrđivanje da je tuženik povrijedio pravo na jednako postupanje u odnosu na članove skupine čija prava tužitelj štiti;
b) zabranu poduzimanja radnji kojima se povređuje ili može povrijediti pravo na jednako postupanje, odnosno obavljanje radnji kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice u odnosu na članove skupine;
c) objavu u medijima presude kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje, na trošak tuženika. (3) Procesne odredbe ovoga Zakona na odgovarajući se način primjenjuju na tužbu iz stavka (1) ovoga članka.
18. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 18/03 i 88/07 – Završne odredbe Zakona o Agenciji za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje) u relevantnom dijelu glasi:
I - OPĆE ODREDBE
Članak 1. stavak (1)
Ovim zakonom uređuju se načela predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i odgoja, obrazovanja odraslih i osnivanja i funkcioniranja ustanova za pružanje usluga u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, kao i dopunska nastava za djecu državljana BiH u inozemstvu.
1. Svrha obrazovanja
Članak 2.
Svrha obrazovanja je da, kroz optimalni umni, tjelesni, moralni i društveni razvitak pojedinca, sukladno njegovim mogućnostima i sposobnostima, doprinese stvaranju društva utemeljenog na vladavini zakona i poštivanju ljudskih prava, te doprinese njegovom ekonomskom razvitku koji će osigurati najbolji životni standard za sve građane.
2. Opći ciljevi obrazovanja
Članak 3.
Opći ciljevi obrazovanja proistječu iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sustava utemeljenih na posebnostima nacionalnog, povijesnog, kulturnog i vjerskog naslijeđa naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini.
Opći ciljevi obrazovanja su:
a) omogućavanje pristupa znanju kao temelju za razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi;
b) osiguravanje optimalnog razvitka za svaku osobu, uključujući i one s posebnim potrebama, sukladno njihovom uzrastu, mogućnostima i duševnim i tjelesnim sposobnostima;
c) promidžba poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, i priprava svake osobe za život u društvu koje poštuje načela demokracije i vladavine zakona;
d) razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitoj kulturnoj samosvijesti, jeziku i naslijeđu, na način sukladan civilizacijskim tekovinama, upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, trpeljivost i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu;
e) osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i mogućnost izbora na svim razinama obrazovanja, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i kulturno podrijetlo i status, obiteljski status, vjeroispovijed, duševnotjelesne i druge vlastite osobine;
f) postizanje kvalitetnog obrazovanja za građane;
g) postizanje standarda znanja koji se mogu komparirati na međunarodnoj, odnosno europskoj razini, koji osiguravaju uključivanje i nastavak školovanja u europskom obrazovnom sustavu;
h) poticanje cjeloživotnog učenja;
i) promidžba ekonomskog razvitka;
j) uključivanje u proces europskih integracija.
II - NAČELA U OBRAZOVANJU
1. Pravo djeteta na obrazovanje
Članak 4. Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti sudjelovanja u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.
Jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uvjeta i prilika za sve, za početak i nastavak daljnjeg obrazovanja.
Odgovarajuće obrazovanje podrazumijeva obrazovanje koje, sukladno utvrđenim standardima, osigurava djetetu da na najbolji način razvije svoje urođene i potencijalne umne, tjelesne, i moralne sposobnosti, na svim razinama obrazovanja.
3. Unapređenje poštivanja ljudskih prava
Članak 6.
Škola ima odgovornost da, u vlastitoj i u sredini u kojoj djeluje, doprinese stvaranju takve kulture koja poštuje ljudska prava i temeljne slobode svih građana, kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava, koje je potpisala Bosna i Hercegovina.
Članak 7.
Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine.
Svi će učenici u školama izučavati pisma koja su u službenoj uporabi u Bosni i Hercegovini.
IV - PRAVA I OBVEZE RODITELJA
[...]
Članak 23.
Roditelji imaju pravo i obvezu skrbiti o obrazovanju svoje djece.
Pravo je roditelja, sukladno njihovim uvjerenjima o tome šta je u najboljem interesu njihove djece, koliko je to dostupno, odabrati vrstu obrazovanja koju će njihova djeca stjecati, pod uvjetom da je takvim izborom ostvareno pravo djeteta na odgovarajuće obrazovanje.
VI - ULOGA I OBVEZE ŠKOLE
Članak 34. stavak (2) Škola svoju ulogu i obveze ostvaruje u okruženju koje razvija poticaje za stjecanje znanja, koje poštuje i podržava individualnost svakog učenika, kao i njegov kulturni i nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijed, koje je sigurno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, tjelesnog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja ili štete po zdravlje, uključujući i štetu izazvanu pušenjem ili uporabom drugih opojnih i zakonom zabranjenih sredstava.
Članak 35. stavak (1)
Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece naobrazbi ili njihovom sudjelovanju u obrazovnom procesu, na temelju rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog podrijetla, na temelju toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojem drugom temelju.
VIII - STANDARDI U OBRAZOVANJU
Članak 42.
U svim javnim i privatnim školama u Bosni i Hercegovini uspostavit će se i primjenjivati zajedničko jezgro nastavnih planova i programa.
Članak 43.
Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa sastoji se od nastavnih planova i programa sa što je moguće širom zajedničkom osnovom za sve predmete osnovnog i općeg srednjeg obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa izrađuje posebano ad hoc privremeno tijelo. Članove ovoga tijela imenuju ministri obrazovanja entiteta, kantona i Brčko Distrikta BiH, a jednog člana imenuje ministar civilnih poslova.
Na prijedlog privremenog tijela iz prethodnoga stavka, sporazum o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa usvajaju i potpisuju ministri obrazovanja entiteta, ministri obrazovanja svih kantona iz Federacije Bosne i Hercegovine, te predstavnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Zajedničko jezgro nastavnih programa i planova će:
a) osigurati da se kroz vaspitno-obrazovni proces razvija pozitivan odnos i osjećaj pripadnosti državi Bosni i Hercegovini;
b) jamčiti i osigurati kvalitetno obrazovanje za svu djecu i dostizanje zadovoljavajućeg standarda znanja, vještina i sposobnosti;
c) osigurati dosljednost kvalitete standarda obrazovanja u svim školama i na svim razinama naobrazbe;
d) osigurati zadovoljavajuću usuglašenost nastavnih planova i programa, kao i njihovu prilagodljivost, sukladno posebnim potrebama škole i lokalne zajednice;
e) osigurati primjenu nastavnih planova i programa koji odgovaraju razvojnim potrebama djece na koju se odnose, te njihovom uzrastu i posebnim interesima s akcentom na promidžbu zdravog načina života kao najvećeg interesa učenika, roditelja, nastavnog osoblja i društva;
f) osigurati slobodu kretanja i jednak pristup obrazovanju;
g) jamčiti ekonomičnost i učinkovitost u financiranju i radu škole.
XIII - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 59. st. od (3) do (5)
Svi zakoni u entitetima, kantonima i Brčko Distriktu BiH, kao i drugi odgovarajući propisi iz oblasti obrazovanja usuglasit će se s odredbama ovoga zakona, najkasnije u roku od 6 mjeseci po stupanju na snagu ovog zakona.
Kako bi se postigla odgovarajuća kvaliteta obrazovanja i standarda znanja, te njihove uporedivosti na domaćem i međunarodnom planu, mjerodavne su vlasti dužne osigurati da se do početka 2003./2004. godine nastava u svim školama u Bosni i Hercegovini realizira na temelju zajedničkih jezgara nastavnih planova i programa, kako je to utvrđeno ovim zakonom.
Do donošenja posebnog zakona, načela utvrđena ovim zakonom primjenjivat će se i na škole srednjeg usmjerenog obrazovanja.
19. Zakon o osnovnom školstvu („Službene novine Kantona Središnja Bosna“ br. 11/01, 11/04, 17/04 i Završne odredbe Zakona o obrazovanju odraslih osoba („Službene novine Kantona Središnja Bosna“ broj 5/17)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4. Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine uporabljivat će se u svim školama sukladno članku 7. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/03, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon).
Svi će učenici u školama učiti pisma koja su u službenoj uporabi u Bosni i Hercegovini.
Do kraja trećega razreda osnovne škole svi učenici trebaju naučiti oba službena pisma u službenoj uporabi u Bosni i Hercegovini.
Učitelji moraju uvažavati te objašnjavati razlike između triju službenih jezika Bosne i Hercegovine, kad god je to značajno za predmet koji predaju.
Ne smije biti diskriminacije učenika zbog njihovih vjerskih, rasnih, narodnosnih, spolnih, kulturnih i drugih posebnosti niti zbog služenja bilo kojim jezikom ili pismom konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.
Ne smije biti diskriminacije učitelja ili drugog zaposlenika pri imenovanju, uvjetima zaposlenja, napredovanju ili prilikom donošenja druge odluke koja se na njega odnosi, zbog toga što se, usmeno se ili pisano izražavajući, u školi služi bilo kojim jezikom konstitutivnih naroda.
Članak 4a.
Danom stupanja na snagu ovoga zakona ujedinit će se ravnanje i uprava u svim školama koje se koriste istom školskom zgradom i u područnim školama u kojima ravnanje i uprava nisu jedinstveni s matičnom školom ili gdje se nastava izvodi prema više nastavnih planova i programa.
Škole iz stavka 1. ovoga članka imat će jednog ravnatelja i pomoćnika ravnatelja koji ne mogu biti pripadnici istog konstitutivnog naroda ili ostalih, jedan školski odbor i jedno tajništvo. Ravnanje i upravljanje školom uredit će se i ustrojiti na način koji osigurava ravnopravnost jezika, pisama, akata, školskih isprava i školskih programa.
Članak 15. stavak 1.
Odgojno-obrazovni rad ostvaruje se na osnovi nastavnih planova i programa za osnovne škole, sa zajedničkom jezgrom nastavnih planova i programa. Članak 16. stavak 1.
Nastavne planove i programe za sve vrste škola donosi ministar sukladno zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa kako je utvrdi Agencija za nastavne planove i programe, te objavljuje u odgovarajućem službenom glasilu u Bosni i Hercegovini.
20. Zakon o srednjem školstvu („Službene novine Kantona Središnja Bosna“ br. 11/01, 11/04, 17/04 i Završne odredbe Zakona o obrazovanju odraslih osoba („Službene novine Kantona Središnja Bosna“ broj 5/17)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5.
Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine uporabljivat će se u svim srednjim školama sukladno članku 7. Okvirnoga zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/03 - u daljnjem tekstu: Okvirni zakon).
Nastavnici moraju uvažavati te objašnjavati razlike između triju službenih jezika Bosne i Hercegovine, kad god je to značajno za predmete koje predaju.
Ne smije biti diskriminacije učenika zbog njihovih vjerskih, rasnih, narodnosnih, spolnih, kulturnih i drugih posebnosti niti zbog služenja bilo kojim jezikom ili pismom konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.
Ne smije biti diskriminacije nastavnika ili drugog zaposlenika pri imenovanju, uvjetima zaposlenja, napredovanju ili prilikom donošenja druge odluke koja se na njega odnosi, zbog toga što se u školi, usmeno se ili pisano izražavajući, služi bilo kojim jezikom konstitutivnih naroda.
Članak 9a.
Danom stupanja na snagu ovoga zakona ujedinit će se ravnanje i uprava u svim školama koje se koriste istom školskom zgradom i u područnim školama u kojima ravnanje i uprava nisu jedinstveni s matičnom školom ili gdje se nastava izvodi u više nastavnih planova i programa. Škole iz stavka 1. ovoga članka imat će jednog ravnatelja i pomoćnika ravnatelja koji ne mogu biti pripadnici istog konstitutivnog naroda ili ostalih, jedan školski odbor škole i jedno tajništvo. Ravnanje i upravljanje školom uredit će se i ustrojiti na način koji osigurava ravnopravnost jezika, pisama, akata, školskih isprava i školskih programa.
Članak 26. st. (1) i (2)
Nastavne planove i programe, uključujući i zajedničku jezgru nastavnih planova i programa, Ministarstvo donosi za sve vrste srednjih škola.
Nastavne planove i programe za sve vrste srednjih škola, uključujući i zajedničku jezgru nastavnih planova i programa, Ministarstvo donosi sukladno zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa kako je utvrdi Agencija za nastavne planove i programe, sukladno člancima 42., 43. i 48. Okvirnoga zakona.
Članak 34a.
Srednja škola svoju ulogu i obveze ostvaruje u okruženju poticajnom za stjecanje znanja, koje poštuje i podržava individualnost svakog učenika, kao i njegov kulturni i narodnosni identitet, jezik i vjeru, koje je sigurno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, tjelesnog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja ni štete za zdravlje, uključujući i štetu izazvanu pušenjem ili uporabom drugih opojnih ili nezakonitih tvari.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neutemeljene u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant i apelanti ukazuju da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Apelanti su se pozvali na kršenje prava iz Konvencije o pravima djeteta, Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju te Europske povelje o regionalnim jezicima ili jezicima manjina.
23. Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao sudionici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., dostupna na www.ustavnisud.ba). Primjenjivi standardi su isti. Apelanti (roditeljska vijeća) uživaju zaštitu iz Europske konvencije po članku 6. stavak 1. na koji su se pozvali.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da u skladu s ustaljenom sudskom praksom Europskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja, domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima temelje presude. Obveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnositelja zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Europski sud, Farzaliyev protiv Azerbajdžana, presuda od 28. svibnja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, točka 36.).
26. Vrhovni sud je u osporenoj odluci zaključio da je apelant davanjem suglasnosti i organiziranjem škola po etničkom principu, te donošenjem i implementiranjem školskih planova i programa utemeljenih na etničkom principu dozvolio segregaciju učenika u osnovnim i srednjim školama na području KSB-a na temelju njihove etničke pripadnosti, čime je počinio diskriminaciju. U svezi s takvim zaključkom Vrhovni sud je obrazložio da je Udruženje učinilo vjerojatnim navode o diskriminaciji, te da je u skladu s odredbama ZZD-a na apelanta prebačen teret dokazivanja da to ne predstavlja diskriminaciju po nekoj od zabranjenih osnova odnosno da za razdvajanje učenika prema etničkom podrijetlu postoji objektivno i razumno opravdanje u javnom interesu, te legitiman cilj u demokratskom društvu. Pri tome je Vrhovni sud naglasio da su nižestupanjski sudovi postojanje „dvije škole pod jednim krovom“ pogrešno tumačili kao administrativno pitanje, a ne kao pitanje razdvajanja djece po etničkom principu u obrazovnom procesu.
27. Imajući u vidu apelacijske navode Ustavni sud konstatira da je stav Vrhovnog suda usuglašen s praksom Europskog suda u predmetima koji su pokretali pitanje segregacije učenika u školama prema etničkom podrijetlu (vidi Europski sud, Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije, presuda od 13. prosinca 2022. godine, predstavke br. 11811/20 i 13550/20; X i drugi protiv Albanije, presuda od 31. svibnja 2022. godine, predstavke br. 73548/17 i 45521/19; Oršuš i drugi protiv Hrvatske, (VV), presuda od 16. ožujka 2010. godine, predstavka broj 15766/03; D. H. i drugi protiv Češke Republike [VV], presuda od 13. studenog 2007. godine, predstavka broj 57325/00). Iz prakse Europskog suda proizlazi da pitanje razdvajanja djece u školama bilo po etničkoj, jezičnoj, rasnoj ili nekoj drugoj osnovi ukazuje na moguću diskriminaciju u svezi s pravom na obrazovanje.
28. Vrhovni sud je u konkretnom slučaju naveo i to da su se pitanjem razdvajanja djece prema etničkom podrijetlu u javnim osnovnim i srednjima školama u nekim kantonima u entitetu Federacija BiH bavile, pored Ustavnog suda kroz svoju praksu, i relevantne međunarodne organizacije koje su u svojim izvješćima takvo razdvajanje identificirale kao segregaciju koju treba eliminirati iz školskog sustava javnih škola u kantonima u kojima nadležna tijela organiziraju takve škole, a da je Udruženje dostavilo dokaze kojima je učinilo vjerojatnim postojanje diskriminacije. U takvim okolnostima na apelantu i apelantima je bio teret dokazivanja da odvajanje djece po „jezičkom principu“ kako bi se omogućilo izvođenje nastave na jednom od službenih jezika u FBiH (bosanskom ili hrvatskom jeziku) i na jednom pismu, što je suprotno zakonskom okviru, ne predstavlja diskriminaciju i da za to postoje razumni i opravdani razlozi, te legitiman cilj u demokratskom društvu. Vrhovni sud je zaključio da ni apelant niti apelanti tijekom postupka nisu ponudili takve dokaze, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 15. ZZD-a odlučio uvažiti reviziju Udruženja. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, kao i stavove izražene u Odluci broj AP-166/18, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da iz obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u primjeni odredbi ZZD-a prema čijim pravilima je postupak proveden. Osim toga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz prava na pravično suđenje na apelantovu štetu ili štetu drugih apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, uključujući i članak 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelante.
29. U odnosu na navode o povredi odredbi Konvencije o pravima djeteta, Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju i Europske povelje o regionalnim jezicima ili jezicima manjina , Ustavni sud naglašava da je apelant nositelj javne vlasti i da se navedena prava ne mogu primijeniti u odnosu na državne organe. Slijedeći navedeni stav, ne postoji mogućnost da je Vrhovni sud u odnosu na apelanta prekršio odredbe navedenih akata (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-4984/14 od 18. srpnja 2017. godine, točka 42., dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelante (roditeljska vijeća) koji se pozivaju na navedene međunarodne akte, Ustavni sud, s obzirom na sve naprijed navedeno, ne uočava ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja moglo pokrenuti pitanje kršenja prava apelanata koja su zaštićena tim međunarodnim dokumentima.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud utvrdio da organiziranje škole po etničkom principu predstavlja segregaciju djece po etničkom principu.
31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. U skladu sa člankom 43. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, dopredsjednica Valerija Galić i sudac Marin Vukoja su dali izdvojeno mišljenje suprotno odluci, koje čini sastavni dio ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Zajedničko izdvojeno mišljenje dopredsjednice Valerije Galić i suca Marina Vukoje Na temelju članka 43. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje protivno Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/21 od 26. ožujka 2026. godine iz sljedećih razloga.
1. U ovom predmetu osporava se odluka Vrhovnog suda donesena nakon odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-166/18. U Odluci broj AP-166/18 Ustavni sud je zaključio da je Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“, suprotno stavu Vrhovnog suda, učinilo vjerojatnim navode o diskriminaciji. Međutim, iako su postojali jasni dokazi na koje su se pozivali redovni sudovi, Ustavni sud je bez dostatnog obrazloženja otišao korak dalje, te paušalno zaključio da tuženi (sada apelant Kanton Središnja Bosna, u daljnjem tekstu: KSB), na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da do diskriminacije nije došlo (vidi AP-166/18, točka 54.). Dakle, Ustavni sud u AP-166/18 uopće nije obrazložio na koji način je došao do zaključka da diskriminacija nije dokazana, čime takva odluka postaje proizvoljna i ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje. Slijedom toga, Ustavni sud u toj odluci nije proveo sustavnu analizu činjenica predmeta, niti je uzeo u obzir konkretne okolnosti obrazovanja u KSB-u na koje su apelant i apelanti ukazivali, niti je primijenio opća načela testa diskriminacije (postojanje usporedive situacije, utvrđivanje različitog postupanja, ispitivanje postojanja legitimnog cilja te razmjernosti mjere) koja su relevantna za ocjenu postojanja diskriminacije. Umjesto toga, Ustavni sud se pozvao na odluke u predmetima br. AP-4814/14, AP-4984/14 i AP-4348/14 koje nisu primjenjive u okolnostima konkretnog predmeta. Osim toga, u tim slučajevima uopće nije bila utvrđena podudarnost nastavnih planova i programa kao što je to u ovom slučaju, niti je utvrđeno postojanje ovih mjera u svim školama u Hercegovačko-neretvanskom kantonu koje organiziraju nastavu s dva nastavna plana i programa. Osim toga, izvješća na koja je ukazivano odnosila su se općenito na problem „dvije škole pod jednim krovom“ bez razmatranja bilo kakvih konkretnih činjenica koje su relevantne za KSB.
2. U ponovljenom postupku sustavnu analizu nije proveo ni Vrhovni sud koji je, u biti, samo citirao zaključke Ustavnog suda. Naime, Vrhovni sud i Ustavni sud su se oslonili samo na opća i zastarjela izvješća međunarodnih organizacija kao dokaz „vjerojatnosti“ umjesto da su analizirali konkretne dokaze o diskriminaciji u školama KSB-a. Pri tome uopće nisu uzeti u obzir navodi apelanta (Kanton Središnja Bosna) i apelanata (članovi roditeljskih vijeća) koji su naveli jasne dokaze da škole nisu organizirane na etničkom principu. U takvim okolnostima, oslanjanje na opća i zastarjela izvješća nije moglo zamijeniti obvezu sudova da ocijene konkretne činjenice slučaja, iz kojeg proizlazi da se radi o školama s jedinstvenom upravom, da je 70 % nastavnog plana i programa zajedničko, a 30 % posebno, i tako se odvija nastava, te da nitko od roditelja i djece nije imao primjedbi na takav program i nastavu. Stoga, iako je na apelantu bio teret dokazivanja da diskriminacija ne postoji, Vrhovni sud je, slijedeći odluku u predmetu broj AP-166/18, bez ocjene ključnih činjenica konkretnog slučaja ignorirao sve dokaze na koje su apelant i apelanti ukazivali i bez ikakvog obrazloženja zaključio da apelant nije dokazao da do diskriminacije nije došlo. Sve to upućuje da se ni Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao ni Ustavni sud u ovoj odluci ne bave aktualnim modelom obrazovanja u Kantonu Središnja Bosna, niti analiziraju njegove specifičnosti. Naime, izvješća koja su citirana temelje se na općim zaključcima o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, u kojoj u Federaciji Bosne i Hercegovine ima deset različitih modela obrazovanja, što zajedno s Brčko distriktom Bosne i Hercegovine i Republikom Srpskom čini ukupno dvanaest različitih modela obrazovanja. Odluka većine ignorira zaključke iz Izvješća OSCE-a pod naslovom „Dvije škole pod jednim krovom“ iz 2018. godine. U tom se Izvješću (str. 9.) jasno navodi: „Jedan pozitivan korak naprijed, ostvaren tijekom godina na nekim lokacijama, bilo je administrativno i pravno ujedinjenje 'dviju škola pod jednim krovom'. U praksi to znači da prethodno odvojene škole koje se nalaze na istoj lokaciji postaju jedan pravni subjekt, s jednim imenom škole, jednim proračunom, jednim školskim odborom, jednim ravnateljem škole i jednim zamjenikom (obično je jedna od tih osoba Bošnjak, a druga Hrvat, koji se mogu rotirati na toj dužnosti), jednim nastavničkim vijećem, jednim vijećem roditelja i jednim vijećem učenika, kao i istim administrativnim i pomoćnim osobljem.“
3. Osim toga, ovakva odluka utemeljena je na konceptualnoj pogrešci jer se samo postojanje više jezičnih nastavnih planova i programa izjednačava s diskriminacijom na temelju etničke pripadnosti. Naime, ni Vrhovni sud, a posljedično ni Ustavni sud, osim paušalnih tvrdnji, nisu naveli jasne i dovoljne razloge na temelju kojih bi se moglo zaključiti zašto izbor roditelja da se dijete obrazuje na određenom jeziku predstavlja etničku segregaciju, a ne legitimno ostvarivanje prava na jezik. Pri tome se zanemaruje da je jezik kao osnova razlikovanja vezan uz ostvarivanje kulturnih i obrazovnih prava, dok etnička pripadnost predstavlja osobno svojstvo koje samo po sebi ne može biti osnova za takvo izjednačavanje.
4. Pravo roditelja na izbor zaštićeno je Zakonom o osnovnom školstvu, Zakonom o srednjem školstvu, kao i člankom 23. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Osim toga, to pravo im pripada prema čl. 28., 29. i 30. Konvencije o pravima djeteta iz 1989. godine. U članku 29. stavak 1. točka c) Konvencije o pravima djeteta propisano je: „Države članice su suglasne da obrazovanje djeteta treba da bude usmjereno: […] na razvoj poštovanja roditelja djeteta, njegovoga kulturnog identiteta, jezika i vrijednosti, nacionalnih vrijednosti zemlje u kojoj dijete živi i zemlje iz koje ono potječe te civilizacija koje su različite od njegove.“ Također, u članku 30. Konvencije o pravima djeteta propisano je: „U onim državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine ili osobe autohtonog porijekla, dijete koje pripada takvoj manjini ili je autohtonog porijekla u zajednici s ostalim pripadnicima grupe ne smije biti lišeno prava na svoju kulturu, ispovijedanje svoje vjere i obavljanje vjerskih obreda ili upotrebu svojeg jezika.“ Osim toga, u članku 13. stavak 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima propisano je: „Države članice ovog pakta obvezuju se da poštuju slobodu roditelja i, u danom slučaju, zakonskih staratelja, da izaberu za svoju djecu i druge ustanove koje se mogu propisati ili usvojiti od strane države o pitanju školovanja i da osiguraju vjerski i moralni odgoj svoje djece prema svojim vlastitim uvjerenjima.“ Stoga, uslijed postojanja brojnih odredbi zakona i međunarodnih dokumenata koji propisuju pravo roditelja na izbor obrazovanja, ne može se prihvatiti konstatacija iz točke 29. odluke većine da Ustavni sud „ne uočava ništa što bi u okolnostima konkretnog slučaja moglo pokrenuti pitanje kršenja prava apelanata (članovi roditeljskih vijeća) koja su zaštićena tim međunarodnim dokumentima“.
5. Osim toga, osnivanje škola po jezičnom principu ne smatra se diskriminacijom prema članku 2. točka b) Konvencije protiv diskriminacije u odgoju i obrazovanju. Naime, tom odredbom jasno je propisano da se diskriminacijom ne smatra „osnivanje ili održavanje posebnih odgojno-obrazovnih sustava ili ustanova zbog vjerskih ili jezičnih razloga, u kojima se odgoj i obrazovanje provodi u skladu sa željama učenikovih roditelja ili zakonskih skrbnika, ako se uključivanje u te sustave ili pohađanje tih ustanova temelji na izboru i ako odgoj i obrazovanje koji se u njima provodi odgovara onim standardima koje donose ili odobravaju nadležne vlasti, osobito za odgoj i obrazovanje istog stupnja“. Ignoriranjem ovih odredbi Ustavni sud de facto proglašava međunarodno priznati standard jezične autonomije protupravnim na teritoriju Bosne i Hercegovine. Jezik nije samo sredstvo komunikacije, već nositelj kulture i jezičnog identiteta svake osobe i svako obrazovanje u kojem se neće uvažavati specifičnosti pojedinačnih jezika i njihovih standarda dovodi do provođenja asimilacije u jezičnom smislu i gubljenja mogućnosti da učenici na potpun način saznaju sve osobitosti ili posebnosti jezika koji koriste.
6. Također, smatramo da je odluka većine donesena bez razmatranja pojma segregacije. Apelant KSB je na to posebno ukazivao u apelaciji protiv osporene presude. Međutim, Ustavni sud u obrazloženju ne daje odgovor na njegov navod. Prema članku 4. stavak (4) Zakona o zabrani diskriminacije, segregacija je djelo kojim (fizička ili pravna) osoba odvaja druge osobe na temelju jedne od osnova iz članka 2. stavak 2. ZZD-a, u skladu s definicijom diskriminacije iz članka 2. istog Zakona. Segregacija podrazumijeva postojanje prisile ili djelovanja države koja usmjerava pohađanje škole za različite kategorije stanovništva. Međutim, takve okolnosti u ovom slučaju nisu utvrđene jer roditelji dobrovoljno biraju ponuđeni program. Kada javna vlast nudi mogućnost izbora između više opcija, ona ne vrši segregaciju. Dakle, pristup svim programima otvoren je za svu djecu, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Svaki roditelj ima pravo izabrati obrazovanje djeteta na jeziku na kojem to želi. Dakle, etnička pripadnost roditelja i djece uopće ne predstavlja uvjet za upis djece u programe obrazovanja na određenim jezicima. Sama ova činjenica isključuje mogućnost segregacijskog djelovanja. Ukidanje te mogućnosti izbora samo može predstavljati mjeru prisilne asimilacije u jedan (većinski) jezični model.
7. Odluka većine u točki 27. paušalno konstatira da je stav Vrhovnog suda usuglašen s praksom Europskog suda u predmetima Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije, X i drugi protiv Albanije, Oršuš i drugi protiv Hrvatske te D. H. i drugi protiv Češke Republike, ali pri tome ne provodi bilo kakvu analizu tih predmeta. Naime, svi slučajevi na koje je ukazano odnose se na romsku djecu i njihovu sustavnu segregaciju ili marginalizaciju u obrazovanju. U svim tim slučajevima Europski sud je detaljno analizirao činjenice i utvrdio prisilnu ili de facto izolaciju romskih učenika. S druge strane, u KSB-u nema takvih elemenata, djeca koriste istu školsku infrastrukturu i nastava se odvija prema ravnopravnim programima, a izbor škole je dobrovoljan i proizlazi iz volje roditelja, a ne iz sustavne diskriminacije. Dakle, Europski sud je u svakom od navedenih predmeta proveo detaljnu analizu svih okolnosti predmeta, što Vrhovni sud i Ustavni sud propuštaju učiniti.
8. Osim toga, postoji nepremostiva činjenična i pravna razlika između sustavne marginalizacije romske djece smještanjem u specijalne škole (zbog pretpostavljenih intelektualnih deficita) i afirmacije jezičnog identiteta konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Izolirano citiranje presuda bez analize bitnih razlika u činjenicama dovelo je do pogrešnih zaključaka. Dakle, citiranje tih predmeta nije primjereno okolnostima ovog predmeta zbog sljedećih razloga: •Elmazova i drugi protiv Sjeverne Makedonije: U ovom predmetu Europski sud je utvrdio segregaciju jer su romska djeca bila fizički izolirana u posebnim školama udaljenim nekoliko stotina metara ili u posebnim „romskim“ razredima koji su brojčano bili ispod zakonskog minimuma uslijed otpora neromskih roditelja. Nasuprot tome, u KSB-u ne postoji prisilna getoizacija niti izolacija, već djeca koriste istu školsku infrastrukturu, dok se nastava odvija prema ravnopravnim programima koji su rezultat dobrovoljnog izbora roditelja, a ne pasivnog dopuštanja države da se jedna skupina marginalizira. •D. H. i drugi protiv Češke Republike: U ovom predmetu država je provodila sustavnu politiku smještanja djece u specijalne škole za djecu s poteškoćama na temelju pristranih testova inteligencije. U KSB-u se ne radi o degradaciji obrazovnog standarda niti o sumnji u intelektualne sposobnosti, već o ravnopravnim programima na službenim jezicima. •Oršuš i drugi protiv Hrvatske: Europski sud je utvrdio da nije postojala pravna osnova za odvajanje djece koja ne znaju jezik, te da su mjere bile privremene, ali neefikasne. U KSB-u pravna osnova jasno leži u ustavnom pravu na jezik i članku 23. Okvirnog zakona, a programi su trajni i ravnopravni. •X i drugi protiv Albanije: Ovaj slučaj tretirao je fizičku izolaciju i de facto segregaciju u zgradama koje su postale „getoizirane“ zbog državnih subvencija za hranu. Nasuprot tome, u KSB-u djeca dijele isti fizički prostor, hodnike i izvannastavne aktivnosti, što negira samu bit izolacije.
9. Ne možemo se složiti ni s pristupom većine koja zanemaruje ključne standarde Europskog suda i kroz analizu predmeta isključivo kroz standarde prava na pravično suđenje zanemaruje bitne elemente diskriminacije i prava na obrazovanje. Naime, navodi apelanata (roditeljska vijeća) o kršenju prava na obrazovanje na njihovom jeziku uopće nisu razmotreni, umjesto da ih analizira kroz prizmu članka 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti koji su članovi roditeljskih vijeća jasno su naveli da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na „obrazovanje djeteta uz poštovanje djetetovih roditelja, njegovog kulturnog identiteta itd.“. Dakle, to su navodi kojima se jasno ukazuje na nužnost razmatranja standarda prava na obrazovanje iz članka 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kojim je propisano da „država poštuje pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i nastavu koji su sukladni njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“. Prema tome, takvi navodi, pogotovo kada se uzme obzir izreka presude Vrhovnog suda, morali su, prema načelu iura novit curia, biti razmotreni uz primjenu standarda prava na obrazovanje. Stoga, pristup većine je pogrešan, formalistički i ne odgovara standardima koje primjenjuje Europski sud za ljudska prava u ovim predmetima.
10. Naposljetku, postoji kontradiktornost i u nalogu Vrhovnog suda koja može dovesti do njezine neprovedivosti. Naime, nalaže se uspostava „jedinstvene integrirane nastave“, ali uz „puno poštovanje prava na obrazovanje na materinskom jeziku“. Pri tome se ne provodi detaljnija analiza je li u složenoj državi poput Bosne i Hercegovine jezični pluralitet uopće moguće ostvariti na takav način, jer takva odluka u svojoj biti zadire u temeljna ustavna načela o ravnopravnosti konstitutivnih naroda i njihovih jezika. Stoga, smatramo da je zaštita od diskriminacije u ovom predmetu iskorištena kao alat za nametanje unitarnih modela obrazovanja koje će ovisiti o volji većine, čime se izravno krši pravo roditelja na očuvanje identiteta svoje djece u složenoj državi.
Zaključak
11. Imajući u vidu navedeno, smatramo da odluka većine zanemaruje ključne standarde Europskog suda i kroz analizu predmeta isključivo kroz standarde prava na pravično suđenje zanemaruje bitne elemente diskriminacije i prava na obrazovanje. Odluka Ustavnog suda prihvaća pozivanje na opća izvješća, a ne na konkretne činjenice koje ukazuju da se radi o dobrovoljnom izboru programa od strane roditelja i ravnopravnoj nastavi u školama KSB-a. Postojanje nastavnih planova na različitim jezicima ne može se izjednačiti s etničkom segregacijom. Takav zaključak može dovesti do nametanja unitarnih modela obrazovanja koji ugrožavaju pravo roditelja na očuvanje kulturnog i jezičnog identiteta djece, što u konačnici može dovesti do novog oblika diskriminacije.