Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2908/24 (D. G.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Povjeravanje djeteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2908/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2908/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragan Gudelj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Gudelj protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 208682 23 Gž 2 od 21. maja 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Gudelj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin I. Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 208682 23 Gž 2 od 21. maja 2024. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 208682 22 P od 4. septembra 2023. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, razveden je brak zaključen 12. jula 2008. godine između tužiteljice R. G. i apelanta, te je mldb. sin R. G. povjeren na dalji odgoj, brigu i vaspitanje tužiteljici-majci, dok je obavezan apelant da, na ime mjesečnog doprinosa izdržavanju mldb. sina, plaća mjesečni novčani iznos od 500,00 KM.
3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je tužiteljica podnijela protiv apelanta tužbu za razvod braka, te da je podnošenju tužbe prethodilo posredovanje obavljeno od strane ovlaštenog posrednika. Također, naveo je da je ovlašteni posrednik u izvještaju od 9. decembra 2022. godine naveo da tužiteljica i apelant nisu postigli dogovor oko povjere zajedničkog mldb. djeteta, te da je u izvještaju zaključeno da je u najboljem interesu djeteta da se dijete povjeri na brigu, čuvanje i vaspitanje tužiteljici-majci uz obrazloženje da je djetetu i dalje neophodna svakodnevna pomoć majke. Zatim, naveo je da iz stanja spisa predmeta proizilazi i da je prvostepeni sud pribavio mišljenje nadležnog centra za socijalni rad, koji se u svom mišljenju saglasio sa željom mldb. djeteta, te preporučio da se dijete povjeri apelantu na dalju brigu i odgoj. Međutim, kako je nadležni centar za socijalni rad mišljenje isključivo zasnovao na želji koju je iskazalo trinaestogodišnje dijete, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud odredio i vještačenje posredstvom vještaka psihologa. U vezi s tim, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa proizilazi da je vještak psiholog utvrdio da je dijete više vezano za oca-apelanta, a da se sa tužiteljicom privrženost ispoljava ambivalentno. Također, ukazao je da je vještak u svom nalazu i mišljenju naveo da iskazana želja mldb. djeteta da živi sa apelantom predstavlja lakšu opciju za njega jer apelant mldb. sinu postavlja dosta manje zahtjeva u odnosu na tužiteljicu, ali da to ujedno nije i bolja opcija za djetetov dalji psihofizički razvoj. Naime, ukazao je da je vještak u svom nalazu i mišljenju istakao da bi u slučaju da se dijete povjeri apelantu došlo do daljnjeg otuđenja mldb. djeteta od tužiteljice, kao majke, a da bi onda takav odnos bio u suprotnosti sa najboljim interesom djeteta. Stoga je Kantonalni sud naveo da je vještak psiholog zaključio da bi, u okolnostima konkretnog slučaja, u najboljem interesu djeteta bilo da se povjeri tužiteljici. Osim toga, naveo je da je vještak kod apelanta primijetio i izvjesnu zloupotrebu roditeljskog prava i dužnosti u vidu podržavanja društveno neprihvatljivog djetetovog ponašanja, a koje se ogleda u upućivanju uvreda tužiteljici, tj. majci.
4. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio da je najbolji interes djeteta da se povjeri tužiteljici na dalji odgoj, brigu i vaspitanje, zasnivajući navedenu odluku na nalazu i mišljenju vještaka psihologa. U vezi s tim, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud svoju odluku pogrešno zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka psihologa osporavajući njegovu objektivnost, tj. tvrdeći da je vještak psiholog više cijenio tužiteljičin interes, nego interes mldb. djeteta. Naime, ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa jasno proizilazi da je vještak svoje mišljenje i preporuku zasnovao upravo na interesima mldb. djeteta cijeneći da nije u djetetovom interesu da se u dobi od 13 godina i u situaciji kada je već otuđen od majke zbog narušenih međusobnih odnosa između njegovih roditelja, još više otuđi od majke. Stoga, kako je vještak psiholog detaljno objasnio zbog čega mldb. dijete izražava volju da živi sa apelantom, odnosno zbog čega daje preporuku da se dijete povjeri tužiteljici, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud konkretni nalaz i mišljenje pravilno cijenio kao objektivan, stručan i da je dat u skladu sa pravilima struke.
5. Dalje, u odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana
141. Porodičnog zakona jer je dao prednost tužiteljici i svoju odluku zasnovao na tužiteljičinim navodima, Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizilazi da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka psihologa i preporuci ovlaštenog posrednika, te da je cijeneći sve provedene dokaze donio odluku u smislu odredbe člana
304. Porodičnog zakona. Također, naveo je da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno cijenio kao nepotpunu anamnezu nadležnog centra za socijalni rad, te pogrešno postupio kada odluku o povjeravanju djeteta nije zasnovao na preporuci nadležnog organa starateljstva. Naime, naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada odluku o povjeravanju mldb. djeteta nije zasnovao na navedenoj anamnezi pravilno cijeneći da je anamneza nepotpuna i neobrazložena jer ju je nadležni centar za socijalni rad zasnovao isključivo na želji mldb. djeteta bez davanja obrazloženja zasnovanog i na procjeni oba roditelja. Osim toga, istakao je da je sud u bračnim sporovima obavezan da utvrdi najbolji interes djeteta, ne ograničavajući se samo na anamnezu organa starateljstva, te da ima pravo da u takvim sporovima utvrđuje činjenice i izvodi dokaze kako bi se upravo i utvrdio najbolji interes djeteta shodno odredbi člana 278. stav (4) Porodičnog zakona. Također, naveo je da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio dokazne prijedloge-saslušanje svjedoka, na okolnosti koji roditelj je dolazio na roditeljske sastanke, vodio brigu o uspjehu i vladanju djeteta, odnosno na okolnosti načina i obima izvršavanja roditeljskih obaveza. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud konkretne dokazne prijedloge pravilno odbio, cijeneći da bi njihovo izvođenje bilo u suprotnosti sa načelima ekonomičnosti i hitnosti postupka, budući da je već bilo određeno vještačenje posredstvom vještaka psihologa i saslušanje parničnih stranaka. Pri tome je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio i da dokazivanje navedenih okolnosti nije ni relevantno za konkretni postupak jer činjenica da je određene obaveze obavljao jedan roditelj ne daje prednost tom roditelju, tj. automatski ne dokazuje da drugi roditelj nije izvršavao neke druge roditeljske obaveze.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se redovni sudovi nisu vodili najboljim interesom djeteta, te da je pogrešno cijenjen nalaz i mišljenje vještaka psihologa kao objektivan i stručan, tj. da je prvostepeni sud pogrešno zasnovao odluku na tom nalazu i mišljenju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba Porodičnog zakona. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, koje je Kantonalni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman