Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-668/26 (M. Z.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Državno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-668/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-668/26, rješavajući apelaciju Muhidina Zejnilovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhidin Zejnilović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 041546 25 U 2 od 18. veljače 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhidin Zejnilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 23. veljače 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 041546 25 U 2 od 18. veljače 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje rješenja Kantonalnog suda od 18. veljače 2026. godine i rješenja Općinskog vijeća Općine Novi Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) od 27. studenog 2025. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda od 18. veljače 2026. godine odbačena je apelantova tužba protiv rješenja Općinskog vijeća od 27. studenog 2025. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz rješenja, protiv kojeg je apelant podnio tužbu, proizlazi da je njime utvrđen prestanak državnog vlasništva i pravo raspolaganja ranijeg nositelja prava raspolaganja na građevinskom zemljištu. Također, naveo je da je tim rješenjem određeno je da će zemljišnoknjižni ured na navedenom zemljištu, po pravomoćnosti rješenja, uknjižiti pravo vlasništva u korist H. Z. uz brisanje državnog vlasništva i prava ranijeg nositelja prava raspolaganja. Kantonalni sud je ukazao na odredbu članka 4. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Navedenom odredbom je propisano da se pod pojmom organa podrazumijevaju organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima. Zatim, ukazao je da je odredbom članak 8. ZUS propisano da se upravni spor može pokrenuti samo protiv upravnog akta, te da je to akt kojim organ iz članka 4. navedenog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obvezi pojedinca ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari. U vezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da osporeno rješenje predstavlja opći akt, koji je donesen u svrhu rješavanja pitanja iz nadležnosti Općinskog vijeća i da se njime rješava status zemljišta, a ne prava i obveze građanina ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari niti ju je donio nadležni organ iz članka 4. ZUS. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da osporena odluka ne predstavlja upravni akt i da se stoga protiv nje ne može pokrenuti upravni spor, te je slijedom toga odbacio apelantovu tužbu kao nedopuštenu. Osim toga, u prilog svojim tvrdnjama, ukazao je na rješenje Vrhovnog suda FBiH broj 09 0 U 038414 23 Uvp od 16. studenog 2023. godine, u kojem je istaknuto da općinska vijeća nisu organi uprave, te da se protiv akata općinskih vijeća ne može voditi upravni spor.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno primijenili relevantne propise. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelantova tužba odbačena, Ustavni sud ukazuje da takvo odlučenje pokreće pitanje prava na pristup sudu, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Europskog suda prema kojem je „pravo na sud“ uključeno u članak 6. stavak 1. Europske konvencije, a jedna vrsta tog prava je pravo na pristup sudu tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski sud je naznačio da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Europski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. travnja 2018. godine, predstavka broj 40160/12, točka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Europski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. lipnja 2023. godine, predstavka broj 24492/21, točka 66).
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su relevantnim odredbama ZUS propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem odbaciti tužbu, što je primijenjeno na konkretan slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja načela pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZUS, dao jasne razloge zašto je odbacio apelantovu tužbu, cijeneći da rješenje Općinskog vijeća protiv kojeg je apelant podnio tužbu ne predstavlja upravni akt protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor niti ga je donio upravni organ, odnosno dao jasne razloge za zaključak da, u konkretnom slučaju, nisu ispunjeni uvjeti za pokretanje upravnog spora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljeni, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neutemeljeni (vidi Europski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. svibnja 2008. godine, toč. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. ožujka 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. prosinca 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman