Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4445/25 (B. R.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4445/25

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4445/25, rješavajući apelacije Bobana Railića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Bobana Railića podnesene protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 039331 25 Gž od 2. oktobra 2025. godine i 11 0 K 039331 25 Gž 2 od 2. decembra 2025. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Bobana Railića podnesene protiv rješenjā Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 039331 25 Gž od 2. oktobra 2025. godine i 11 0 K 039331 25 Gž 2 od 2. decembra 2025. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana

7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što su preuranjene.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Boban Railić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. oktobra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 039331 25 Gž od 2. oktobra 2025. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 039331 25 Kv 2 od 25. septembra 2025. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4445/25.

2. Apelant je posredstvom navedenog punomoćnika 5. decembra 2025. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 039331 25 Gž 2 od 2. decembra 2025. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 039331 25 Kv 3 od 25. novembra 2025. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-5248/25. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isti predmet pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija o kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4445/25.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. oktobra i 10. decembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u ostavljenom roku dostavili tražene odgovore, koji su 27. oktobra i 19. decembra 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Apelantov punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Apelantu je pritvor inicijalno određen rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 039331 25 Kpp 4 od 28. avgusta 2025. godine zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) iz razloga predviđenih odredbom člana 197. stav (1) tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), po kojem rješenju pritvor može trajati najduže do 27. septembra 2025. godine do 6:45.

Postupak produženja pritvora tokom istrage (AP-4445/25)

7. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 039331 25 Kv 2 od 25. septembra 2025. godine apelantu je produžen pritvor u istrazi za još dva mjeseca, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ-a iz pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKP-a, koji po tom rješenju može trajati do 27. novembra 2025. godine do 6:45.

8. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da i dalje postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora. Ukazano je da postojanje osnovane sumnje proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni sudu uz raniji prijedlog za određivanje pritvora koje je detaljno naveo, a to su prvenstveno zapisnici o saslušanju svjedoka i brojni materijalni dokazi. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da iz navedenih dokaza proizlazi da je apelant držao i poimenično označenim fizičkim licima neovlašteno prodavao opojnu drogu. Dalje je Okružni sud utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKP-a jer je u daljnjem toku istrage predviđeno saslušanje brojnih poimenično označenih svjedoka. Naime, istaknuto je da su navedeni svjedoci bili u neposrednom kontaktu s apelantom u vrijeme preduzimanja inkriminisanih radnji, te da imaju neposredna saznanja o njegovim aktivnostima, što proizlazi iz materijalnih dokaza. Ukazano je na brojnost inkriminisanih radnji koje se apelantu stavljaju na teret i činjenicu da je apelantu u ovom procesnom momentu poznato za koje se krivično djelo tereti sa aspekta težine zaprijećene kazne. Istaknuto je da su identifikovani neposredni kupci opojne droge, s kojima apelant ima dugogodišnje i bliske kontakte, a čije saslušanje predstoji. Pri tome je ukazano da je apelant opojnu drogu prodavao putem društvene mreže Instagram, što je doveo u vezu sa činjenicom da su od apelanta privremeno oduzeti mobilni telefon, laptop i telefonske kartice, čije je vještačenje u toku. Time će se, kako je obrazloženo, otkriti i druga do sada nepoznata lica sa kojima je apelant ostvario kontakt putem navedene društvene mreže. Sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti, kako je Okružni sud zaključio, ukazuju da bi apelant boravak na slobodi mogao iskoristiti da ostvari naročit i konkretan uticaj na svjedoke i saučesnike. Pored navedenog, prema ocjeni Okružnog suda, i dalje postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a odnosno naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Sud je imao u vidu da se apelantu na teret stavlja izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od pet do petnaest godina, čime je ispunjen objektivni uslov za postojanje tog posebnog pritvorskog razloga. Okružni sud je dalje cijenio trajanje i kontinuitet perioda u kojem je apelant, kako se osnovano sumnja, preduzimao inkriminisane radnje, veliki broj konzumenata kojima je prodavao opojnu drogu te iznos ostvarene protivpravne imovinske koristi. Posebno je cijenjena apelantova izražena opreznost prilikom preduzimanja inkriminisanih radnji, te činjenica da je njihovo preduzimanje prekinuto zato što je apelant lišen slobode. Okružni sud je ukazao da je apelant višestruki povratnik u izvršenju istovrsnog krivičnog djela (osuđivan četrnaest puta). Imajući u vidu navedeno, sud je ocijenio da osude za ranije počinjena krivična djela nisu postigle svrhu specijalne prevencije jer je apelant nastavio s vršenjem novog i težeg krivičnog djela. Posebno je ukazano da je apelant bez stalnog zaposlenja, što ukazuje da bi apelant vođen motivom brzog sticanja imovinske koristi iskoristio da ponovi krivično djelo. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Okružni sud je ukazao da okolnost da je apelantova porodica dobrog imovnog stanja i da apelant obavlja neprijavljene poslove od kojih ostvaruje zaradu ne mogu imati uticaja na drugačiju odluku suda. Takođe je Okružni sud naveo da način izvršenja krivičnog djela, upotrijebljena sredstva i resursi, dovedeni u vezu s ranijom osuđivanošću i apelantovom ličnošću daju pouzdan osnov za zaključak da ne samo da bi apelant nastavio nego da bi intenzivirao aktivnosti s ciljem neovlašćene prodaje opojnih droga, čime se ozbiljno ugrožava život i zdravlje ljudi. Stoga je Okružni sud zaključio da u odnosu na apelanta i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a i da se nekom blažom mjerom ne bi mogla postići ista svrha, odnosno otkloniti realna opasnost od njegove nove kriminalne aktivnosti.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 039331 25 Gž od 2. oktobra 2025. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, pravilno utvrdio postojanje osnovane sumnje, i to na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz navedenih dokaza i prema ocjeni tog suda proizlazi da je apelant poimenično označenim licima u više navrata prodavao opojnu drogu, i to u svojoj kući i u ugostiteljskim objektima, te da su među konzumentima opojne droge bila i maloljetna lica. Pri tome je ukazano da su prilikom pretresa kod apelanta pronađene razne vrste opojnih droga. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi žalbeni prigovori kojima je osporavao pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKP-a. U tom pogledu Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud za postojanje tih posebnih pritvorskih razloga dao detaljno i valjano obrazloženje, koje je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da bi apelant boravak na slobodi mogao iskoristiti da utiče kako na identifikovane svjedoke koji imaju neposredna saznanja o njegovim kriminalnim aktivnostima tako i na one svjedoke i saučesnike čija identifikacija tek predstoji u daljnjem toku istrage. Takođe je ukazano da način izvršenja krivičnog djela, apelantove lične prilike i ranija višestruka osuđivanost predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Vrhovni sud je ukazao da okolnosti koje se odnose na imovinsko stanje apelantove porodice i činjenica da od neregistrovane djelatnosti ostvaruje određenu dobit nemaju značaj kakav im pridaje žalba, te da su bez uticaja na procjenu postojanja posebnih pritvorskih razloga. Vrhovni sud je u konačnici ukazao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti mjere zabrane jer se isključivo mjerom pritvora može postići potrebna svrha, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

Postupak produženja pritvora nakon potvrđivanja optužnice (AP-5248/25)

10. Rješenjem tročlanog vijeća Okružnog suda (u daljnjem tekstu: vijeće) broj 11 0 K 039331 25 Kv 3 od 25. novembra 2025. godine apelantu je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ i postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP. Određeno je da pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju rješenja vijeće je navelo da je povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora održalo ročište radi izjašnjenja apelanta i njegovog branioca na okolnosti zbog kojih se traži produženje pritvora. Ukazano je da je apelantov branilac osporio postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga ukazujući na apelantove lične i imovinske prilike, kao i imovinske prilike njegove porodice, te da je predložio da se apelantu odrede mjere zabrane. Istaknuto je da se apelant saglasio s izjašnjenjem branioca. Vijeće je ukazalo da je protiv apelanta potvrđena optužnica, te je, nezavisno od navedenog, ukazalo na dokaze koji su dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora koje je taksativno navelo. Vijeće je analizom navedenih dokaza, prvenstveno iskaza saslušanih svjedoka koji su detaljno opisali radnje koje je apelant preduzeo, a koji su potvrđeni materijalnim dokazima, zaključilo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja su mu potvrđenom optužnicom stavljena na teret. U kontekstu procjene iteracijske opasnosti, vijeće je imalo u vidu da se za krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret može izreći kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina, te da je stoga ispunjen prvi formalni uslov za produženje pritvora. Vijeće je cijenilo vremenski kontinuitet u kojem je apelant preduzimao inkriminišuće radnje, njihov kontinuitet, brojnost konzumenata opojne droge, kao i iznose ostvarene imovinske koristi. Posebno je cijenjeno da je apelantova aktivnost prekinuta lišenjem slobode, kao i činjenica da je pri činjenju radnji postupao na naročito oprezan način. Dovodeći navedene okolnosti u vezu sa činjenicom da je apelant ranije višestruko osuđivan, da je nezaposlen te da nije registrovan u jedinstvenom sistemu registracije, kontrole i naplate doprinosa, te s motivima izvršenja krivičnog djela, vijeće je zaključilo da postoje naročite okolnosti da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. U konačnici je vijeće ukazalo da imovno stanje apelantove porodice, kao i činjenica da je krivično djelo za koje je pravosnažno osuđen učinio prije šest godina, nemaju onakav značaj kakav im pridaje branilac pri procjeni iteracijske opasnosti.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 039331 25 Gž 2 od 2. decembra 2025. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza koji su prikupljeni tokom istrage, na osnovu kojih je potvrđena optužnica. Vrhovni sud je ukazao da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je apelant u svojoj kući i ugostiteljskim objektima prodavao opojnu drogu. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da su kod apelanta pronađeni veća količina i razne vrste opojnih droga, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak vijeća u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora. Vrhovni sud je prihvatio obrazloženje vijeća u pogledu postojanja okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost, pa je prigovore apelantove odbrane koji se odnose na imovno stanje njegove porodice te perioda kada su učinjena krivična djela za koja je pravosnažno osuđen, u kontekstu procjene iteracijske opasnosti ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je ukazao da se isključivo mjerom pritvora može postići potrebna svrha, te je slijedom toga ocijenio neosnovanim žalbene prigovore da je apelantu umjesto pritvora trebalo izreći neku od mjera zabrane. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant ističe da produženje pritvora nije argumentovano ni obrazloženo, niti je na nivou osnovane sumnje utvrđeno da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Apelant tvrdi da mu je pritvor produžen isključivo zbog njegove ranije osuđivanosti, što nije razlog niti osnov za produženje pritvora tokom istrage i nakon potvrđivanja optužnice. Pri tome apelant tvrdi da je osuđen prije šest godina te da je postignuta svrha kažnjavanja i ostvarena resocijalizacija. S obzirom na to da je Tužilaštvo prijedlog za produženje pritvora zasnivalo na apelantovoj ranijoj osuđivanosti, navodi da je njegov branilac na ročištu ukazivao na to da je apelant osuđen prije šest godina, te na imovinsko stanje njegove porodice u kontekstu osporavanja tužiočevog argumenta da se apelant izdržava od činjenja krivičnih djela. Međutim, kako ističe, sudija izvjestilac vijeća ga je, za razliku od člana i predsjednika vijeća koji su ga pažljivo slušali, prekidao govoreći mu da se ne ponavlja i „zašto nam je to bitno“, te da se izjasni o razlozima za produženje pritvora, kao i da je pitao branioca „je l' to to“ i ima li nešto dodati. Time je, kako navodi, onemogućeno da iznese adekvatnu odbranu. Takođe, apelant ističe da egzistenciju ne ostvaruje od izvršenja krivičnih djela, nego da obavlja povremene poslove od kojih ostvaruje prihode. Osim toga, ističe da su tri člana njegovog domaćinstva zaposlena te da mu pomažu u ostvarivanju egzistencijalnih potreba. Apelant takođe ističe da nema mogućnost da utiče na svjedoke u daljnjem toku istrage, te da se ista mjera može ostvariti i izricanjem mjera zabrane.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je savjesno i detaljno cijenio sve apelantove žalbene navode i da je o njima dao sasvim jasne odgovore. Stoga Vrhovni sud smatra da su apelacije neosnovane, pa je predložio da se odbiju kao neosnovane.

14. Okružni sud je naveo da ostaje pri razlozima koji su dati u obrazloženju osporenih rješenja, te je ukazao da je u pogledu svih žalbenih prigovora, koje je apelant ponovio i u apelacijama, Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge o njihovoj neosnovanosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da su u postupku poštovana sva prava koja apelantu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija i da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelacijama.

15. Tužilaštvo smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelacijama, te je predložilo da se apelacije odbiju kao neosnovane.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Razlozi za pritvor

Član 197. stav (1) tač. b) i v) (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Trajanje pritvora u istrazi

Član 200. st. (1) i (2) (1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora. (2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje. Pritvor nakon potvrđivanja optužnice

Član 202. stav (1) i stav (2) tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna doživotnog zatvora VI.Dopustivost i merituma)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i kažnjavanje samo na osnovu zakona

17. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izolovanog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje o produženju pritvora ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4893/23 od 23. januara 2025. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba).

18. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava garantovanih članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li će apelant biti proglašen krivim za određeno krivično djelo i kakva će mu sankcija biti izrečena, koji će zakon biti primijenjen, te da li je u presudama poštovan princip iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije ne može odgovoriti dok je postupak još u toku, odnosno dok ne bude pravosnažno okončan (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2279/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba).

19. S obzirom na to, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 7. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

b) Pravo na slobodu i bezbjednost

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da su podnesene u roku, kao i da ispunjavaju ostale uslove za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka

c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

24. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana u KZ-u, zbog čega njegovo lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

25. Prema praksi Evropskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije određena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora da bude zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački c), mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama). Dalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).

26. Dovodeći u vezu navedene standarde s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom produžavanja pritvora tokom trajanja istrage jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Takođe, vijeće Okružnog suda je, nezavisno od činjenice da je sudija za prethodno saslušanje analizom priloženih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i potvrdio optužnicu, detaljno prezentovao dokaze iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Odlučujući o apelantovim žalbama protiv prvostepenih rješenja o produženju pritvora, ni Vrhovni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključak prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Analizom obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud uočava da one sadrže razloge koji bi objektivnog posmatrača mogli uvjeriti da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i zasnovano na „razumnoj sumnji“ da je počinio krivično djelo.

27. Budući da apelant nije problematizovao nadležnost redovnih sudova koji su mu produžili pritvor tokom trajanja istrage ni nakon potvrđivanja optužnice, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.

28. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može se pozvati in abstracto, već se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, predstavka broj 9190/03, tačka 59). Rizik od pritiska na svjedoke može se prihvatiti u početnim fazama postupka (vidi Evropski sud, Jarzyński protiv Poljske, stav 43). Međutim, on se ne može zasnivati samo na vjerovatnosti teške kazne, već mora da bude povezan s određenim činjenicama (vidi, loc. cit., presuda Merabishvili, tačka 224). Takođe, Ustavni sud podsjeća da opasnost od uticaja na svjedoke i/ili druge optužene u dužem periodu ne može biti dovoljna da opravda pritvor. Naime, prema redovnom toku stvari, s protekom vremena rizik od mogućeg ometanja postupka u ovom obliku opada kako postupak odmiče, uzimanjem iskaza i sprovođenjem provjera (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Milanković i Bošnjak protiv Hrvatske, presuda od 26. aprila 2016. godine, predstavke br. 37762/12 i 23530/13, tačka 138. s daljnjim referencama). Osim toga, opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).

29. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi u vezi s postojanjem posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a, prilikom produženja pritvora u istrazi te nakon potvrđivanja optužnice, imali u vidu visinu zaprijećene kazne zatvora, te činjenicu da je apelant višestruki povratnik u vršenju krivičnih djela. Redovni sudovi su potom apelantovu prethodnu osuđivanost (četrnaest puta) doveli u vezu s ostalim okolnostima, uključujući i apelantovo imovno stanje i nezaposlenost, te način, kontinuitet vršenja inkriminisanih radnji, što u svojoj ukupnosti opravdava bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja osporenih odluka nisu proizvoljni jer su sudovi ponudili uvjerljiva i jasna obrazloženja, kako za činjenična utvrđenja tako i za primjenu prava, niti je apelantova ranija osuđivanost bila jedina okolnost koja je opredijelila redovni sud da apelantu produži pritvor. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi izjasnili o apelantovim navodima da je osuđen prije šest godina, o imovinskom stanju njegove porodice, kao i o navodima da obavlja povremene poslove od kojih se izdržava, te jasno ukazali da takve okolnosti nisu od odlučnog značaja prilikom procjene postojanja uslova za određivanje odnosno produženja mjere pritvora, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, sudovi su produžavajući pritvor u fazi istrage zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a detaljno obrazložili zašto smatraju da bi apelant mogao da utiče na daljnji tok istrage, te su ukazali da tek predstoji saslušanje identifikovanih svjedoka koji imaju neposredna saznanja o apelantovim aktivnostima, kao i onih koje Tužilaštvo tek treba da identifikuje (vidi tač. 9. i 10. ove odluke). Suprotno apelantovim navodima, jasno je da je Tužilaštvo u fazi istrage još uvijek prikupljalo dokaze, te da su sudovi jasno obrazložili u čemu se ogleda koluziona opasnost. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori da mu je pritvor produžen nezakonito, bez konkretizacije relevantnih razloga. Pri tome, Ustavni sud napominje da je u nadležnosti redovnih sudova da u svakom konkretnom slučaju procijene relevantne okolnosti koje mogu uticati na nesmetano vođenje krivičnog postupka. Takođe, redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, razmotrili da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u smislu prethodno navedenih stavova Evropskog suda, dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora apelantu, pa proizlazi da su apelantovi navodi neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu redovni sudovi imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima s druge strane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.

31. U pogledu apelantovih navoda da je apelantovoj odbrani bilo onemogućeno da argumentima tužioca suprotstavi vlastite argumente jer je sudija izvjestilac apelantovog branioca prekidao u izlaganju, Ustavni sud ukazuje na to da kada se radi o lišavanju slobode, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora, mogućnost da pritvorenik bude saslušan bilo lično ili putem nekog oblika zastupanja spada među osnovne garancije postupka koje se imaju primijeniti u pitanjima lišenja slobode (vidi Evropski sud, Gilanov protiv Moldavije, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavka broj 44719/10, tačka 81). Nadalje, postupci moraju da budu adversarni i uvijek mora da bude obezbijeđena jednakost oružja između stranaka (ibid., Gilanov protiv Moldavije, tačka 82). To praktično znači da osumnjičeni treba da ima priliku da odgovori na tužiočeve argumente (vidi Evropski sud, Rudenko protiv Ukrajine, presuda od 25. novembra 2010. godine, predstavka broj 5797/05, tačka 71). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant na ročištu povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora apelantu imao stručnu pomoć u vidu branioca – profesionalnog advokata. Isto tako, iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da se apelantov branilac izjasnio o osnovanoj sumnji i posebnom pritvorskom razlogu koje je osporio, te da se apelant saglasio i pridružio navodima svog branioca (vidi tačku 10. ove odluke). U kontekstu apelantovih navoda da je sudija izvjestilac vijeća prekidao branioca (vidi tačku 12. ove odluke), Ustavni sud ukazuje da apelantove tvrdnje o prekidanju njegovog branioca u izlaganju nisu konkretizovane na način iz kojeg bi se moglo utvrditi da je odbrani onemogućeno iznošenje određenog relevantnog argumenta, niti je apelant uz apelaciju dostavio dokaze kojim bi takve tvrdnje potkrijepio. Činjenica da je branilac tokom svog izlaganja bio upozoren da se ponavlja, odnosno da se izjasni u odnosu na konkretne razloge za produženje pritvora, sama po sebi ne ukazuje da mu je bila uskraćena stvarna mogućnost da iznese relevantne argumente odbrane. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana tokom postupka isticala apelantove imovinske prilike i imovinske prilike njegove porodice, kao i činjenicu da je djelo za koje je ranije osuđen učinjeno prije šest godina, te da je tokom tog izlaganja, kako tvrdi, prekidana. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je vijeće imalo u vidu upravo pomenute navode apelantovog branioca, te da je dalo, kako je prethodno zaključeno, jasne i argumentovane razloge u pogledu njihove neosnovanosti u kontekstu procjene iteracijske opasnosti. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost da nakon prvostepenog rješenja o produženju pritvora izjavi žalbu u kojoj je imao mogućnost da osporava i proceduralne i materijalne aspekte pritvora pred drugostepenim sudom, koji je nadležan da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu identične apelantove prigovore, koje ponavlja i u apelaciji, te da je dao jasne i adekvatne razloge o njihovoj neosnovanosti, u kojima Ustavni sud, kako je prethodno zaključeno, nije našao proizvoljnost. Ustavni sud stoga smatra neosnovanim apelantove navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav (1) tač. b) i v) ZKP-a zbog kojih je apelantu produžen pritvor u istrazi i nakon potvrđivanja optužnice, uz razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti, pri čemu je apelant imao adekvatnu mogućnost da iznese sopstvenu odbranu.

34. Na osnovu 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4445/25 (B. R.) | Sudska praksa | Aktio