Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4940/22 (M.D.)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Procesna odluka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4940/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-4940/22, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 012068 21 Uvp 2 od 7. aprila 2021. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar“ iz Mostara, podnio je 20. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012068 21 Uvp 2 od 7. aprila 2021. godine.
2. Apelant je i ranije podnosio apelacije, tačnije 14. augusta 2021. godine i 25. jula 2022. godine, protiv odluka donesenih u istom postupku, kao i zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku, o kojima je Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2959/21 od 22. januara 2026. godine.
3. Apelant je prvostepenom organu podnio zahtjev za povrat garaže.
4. Zaključkom prvostepenog organa od 4. februara 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za povrat garaže zbog nenadležnosti.
5. Rješenjem drugostepenog organa od 24. marta 2015. godine usvojena je apelantova žalba i poništen je navedeni zaključak te je predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
6. Apelant je protiv rješenja od 24. marta 2015. godine podnio tužbu.
7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 15. decembra 2020. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. aprila 2021. godine (koja se osporava ovom apelacijom), odbijena je apelantova tužba protiv rješenja od 24. marta 2025. godine kojim je predmet vraćen na ponovni postupak. Kako rješenjem od 24. marta 2015. godine nije konačno odlučeno o apelantovom zahtjevu, već je poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, sud je istakao da je apelant u ponovno vođenom postupku imao priliku da iznese sve svoje prijedloge, primjedbe i druge navode radi utvrđivanja svih bitnih činjenica za rješenje upravne stvari. Zbog toga je zaključio da se ne može smatrati da je rješenjem od 24. marta 2015. godine povrijeđeno neko apelantovo pravo ili neposredni pravni interes zasnovan na zakonu.
8. U ponovnom postupku, rješenjem prvostepenog organa od 14. aprila 2015. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa od 17. jula 2015. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat garaže.
9. Apelant je protiv rješenja od 17. jula 2015. godine podnio tužbu i zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: zahtjev za zaštitu sloboda i prava).
10. Rješenjem Kantonalnog suda od 31. maja 2022. godine odbačen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava koji je apelant podnio istovremeno s tužbom protiv drugostepenog rješenja od 17. jula 2015. godine. Sud je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbe čl. od 60. do 63. Zakona o upravnim sporovima te zaključio da je apelant imao osiguranu drugu sudsku zaštitu u odnosu na rješenje od 17. jula 2015. godine.
11. Presudom Kantonalnog suda od 24. maja 2022. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja drugostepenog organa od 17. jula 2015. godine. Sud je u obrazloženju presude naveo da apelant pravo vlasništva na garaži zasniva na pravnom poslu, tj. ugovoru. Istakao je da je odlučna činjenica za rješavanje konkretnog spora da li je apelant, koji traži povrat garaže koja je proglašena napuštenom, vlasnik te garaže, odnosno da li je ta garaža bila u apelantovom nesmetanom posjedu u vrijeme kada je proglašena napuštenom. Istakao je da apelant u postupku nije predočio nikakav dokaz da je na osnovu ugovora upisan u odgovarajuće javne knjige, niti je dokazao da li je i kada stupio u posjed garaže, u smislu odredaba čl. 20. i 23. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, pa je pravilno odbijen apelantov zahtjev za povrat garaže.
12. Ustavni sud je na sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2959/21 kojom je u relevantnom dijelu djelimično usvojio apelantove apelacije od 14. augusta 2021. godine i od 25. jula 2022. godine i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 012502 21 U2 od 24. maja 2022. godine, te je naložio Gradu Mostaru da apelantu isplati iznos od 1.400,00 KM po tom osnovu. Ustavni sud je odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 012502 21 U2 od 24. maja 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
13. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. aprila 2021. godine (koju osporava u ovoj apelaciji) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također smatra da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Dalje se apelant poziva na kršenje člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi), te člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine (pravo na povratak i na povrat imovine). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni relevantni propisi.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
17. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obavezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ (vidi Ustavni sud, između ostalih, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant ovom apelacijom osporava odluku Vrhovnog suda od 7. aprila 2021. godine donesenu u postupku u kojem je odlučivano samo o procesnoj dopustivosti njegove tužbe protiv rješenja od 24. marta 2015. godine. Naime, ta tužba je odbijena kao neosnovana jer nije podnesena protiv konačne odluke o meritumu apelantovog zahtjeva. Redovni sudovi su istakli da je navedenim rješenjem od 24. marta 2015. godine usvojena apelantova žalba, poništeno prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Vrhovni sud je istakao da je u međuvremenu, u ponovnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 012502 21 U2 od 24. maja 2022. godine, meritorno odlučeno o apelantovom zahtjevu za povrat garaže u posjed, odnosno da se u tom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da se osporenom odlukom Vrhovnog suda od 7. aprila 2021. godine nije raspravljalo o apelantovim „građanskim pravima ili obavezama“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zaključuje da se nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na „imovinu“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već samo o procesnom pitanju, kako je to već navedeno.
18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, pa slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje, kao i navodi u vezi s povredom prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Imajući u vidu takav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja, čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Stoga su i apelantovi navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Konačno, Ustavni sud ukazuje da osporena odluka ne pokreće pitanje povrede člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te su stoga apelantovi navodi izneseni u tom pravcu također ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.
22. U skladu s navedenim te imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman