Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1155/26 (Udruženje „Aarhus centar u BiH“ i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1155/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-1155/26, rješavajući zahtjev Udruženja „Aarhus centar u BiH“ i Ivana Stanića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Udruženja „Aarhus centar u BiH“ i Ivana Stanića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje „Aarhus centar u BiH“ iz Sarajeva i Ivan Stanić iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 27. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 049357 25 Uvp od 12. februara 2026. godine. Istovremeno, apelanti su podnijeli zahtjev za određivanje privremene mjere kojom bi se zabranilo provođenje Rješenja Federalnog ministarstva okoliša i turizma (u daljnjem tekstu: tuženi) broj UPI 05/2-02-19-5-
244/21-3 SM od 26. januara 2022. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Rješenjem tuženog broj UPI 05/2-02-19-5-244/21-3 SM od 26. januara 2022. godine (u daljnjem tekstu: osporeni akt), odlučeno je da za određeni projekat izgradnje vjetroparka nije potrebno dalje provođenje procjene uticaja na okoliš putem izrade studije uticaja na okoliš, po zahtjevu Tomislavgrad-Kupres d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: investitor). Također je određeno da mjere i zaštite okoliša sadržane u Zahtjevu za prethodnu procjenu od novembra 2021. godine, moraju biti ugrađene pri izdavanju drugih potrebnih upravnih akata (dozvola) i čine sastavni dio toga rješenja, te da rješenje prestaje važiti ukoliko se promjene uslovi u skladu sa kojima je izdano rješenje.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 U 049357 25 U od 1. septembra 2025. godine, odbačena je tužba apelanta kao neblagovremena. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da nije sporno da osporeni akt nije dostavljen apelantima, tj. da je dostavljen nakon što je drugoapelant podnio zahtjev u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama (u daljnjem tekstu: ZOSPI). Kantonalni sud je ukazao da je sporno da li rok za podnošenje tužbe iz člana 18. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za apelante može početi teći od momenta dostavljanja rješenja u skladu sa ZOSPI. Kantonalni sud je naveo šta su predmet i cilj ZOSPI-a, te je istakao da svrha tog zakona nije započinjanje računanja rokova za odluke koje su u upravnim postupcima donesene i koje su stekle svojstvo konačnosti, zbog čega ni apelanti nisu mogli sa uspjehom podnijeti tužbu protiv osporenog rješenja. Dalje je istakao da je članom 246. stav (1) tačka 9) Zakonom o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), propisano da će se postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnoviti, između ostalog, ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku, a što je u konkretnom i slučaj. Stoga je Kantonalni sud ocijenio da je nakon dostavljanja rješenja u skladu sa ZOSPI-em, za apelante mogao samo početi teći rok za obnovu postupka, tj. vanredni pravni lijek koji se može koristiti nakon isteka roka za žalbu kao redovnog pravnog lijeka, odnosno nakon okončanja redovnog upravnog postupka.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 049357 25 Uvp od 12. februara 2026. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao „da s obzirom na to da je tužba apelanata podnesena 12. maja 2025. godine, da je pravilnom primjenom zakonskih odredbi ista odbačena kao neblagovremena. Naime, rok za podnošenje tužbe se nije mogao računati od dana kada je apelantima dostavljeno rješenje u postupku po ZOSPI-u, nego rok koji je propisan članom 18. ZUS-a. Vrhovni sud je istakao da iz sadržaja upravnog spisa proizlazi da je investitor zaprimio osporeno rješenje 31. januara 2022. godine, te je sa 2. februarom 2022. godine istekao rok za tužbu kako za tu stranku, tako i za svako treće lice, a time i za apelante. Vrhovni sud je naglasio da s obzirom na to da je nesporno da je redovni upravni postupak u ovoj upravnoj stvari završen, to apelanti osporeno rješenje više nemaju mogućnosti osporavati u redovnom postupku nego eventualno samo vanrednim pravnim lijekom. Također je ukazano da je ovakav stav zauzeo Vrhovni sud na sjednici upravnog odjeljenja održanoj 17. novembra 2025. godine“.
5. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da tumačenje procesnih odredbi u osporenoj odluci predstavlja pretjerano formalistički pristup koji dovodi do uskraćivanja prava na pristup sudu. Apelanti smatraju i da je postupanje Vrhovnog suda u ovom predmetu suprotno standardima koji proizlaze iz Aarhuske konvencije, koja nalaže državama da osiguraju širok i efektivan pristup pravdi u pitanjima okoliša, uključujući i mogućnost osporavanja odluka nadležnih organa od strane zainteresirane javnosti. Apelanti smatraju i da realizacija konkretnog projekta neposredno zadire u pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života.
6. Pored navedenog, apelanti su naveli „premda nije predmet apelacija“ da je osporeni akt donesen na osnovu Ugovora o koncesiji od 19. aprila 2011. godine, koji je po zakonu ništav jer je zasnovan na „Zakonu o koncesijama („Narodne novine Kantona 10“, broj 8/08)“. Naime, navedeni zakon je od 26. septembra 2007. godine pravno neprimjenjiv, jer je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) donio presudu broj U-12/07, kojom je utvrđena neustavnost i nevaženje tog zakona. Apelanti su istakli i da je za potrebe konkretnog projekta izdato rješenje Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Kantona 10 od 11. februara 2021. godine, kojim je dopušteno krčenje i prenamjena šumskog zemljišta, iako za takvu prenamjenu nije postojala zakonom propisana saglasnost nadležnog tijela. Također su naveli da se radi o zemljištu koje je, uglavnom, javno dobro, pa je došlo ne samo do nezakonite prenamjene šumskog zemljišta, već i do nezakonitog raspolaganja šumskim javnim dobrom/državnom imovinom.
7. Vezano za zahtjev za privremenu mjeru, apelant je istakao da s obzirom na navedene apelacione navode predlaže donošenje privremene mjere. Naime, kao što je već navedeno, prethodno pitanje nije riješeno, te se nezakonito provodi projekat uprkos činjenici da je koncesioni ugovor potpisan na osnovu zakona koji je stavljen van snage. Također, nezakonito se raspolaže državnom imovinom, na način da je izvršena prenamjena šumskog zemljišta bez saglasnosti države BiH. Stoga apelanti smatraju nužnim radi sprječavanja veće štete, donijeti privremenu mjeru.
Dodatna napomena
8. Presudom Ustavnog suda FBIH broj U-12/07 od 26. septembra 2007. godine, utvrđeno je da je „Zakonom o koncesijama („Narodne novine HBŽ“, broj: 14/03) povrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu“ (vidi www.ustavnisudfbih.ba/bs/open_page_nw.php?l=bs&pid=154).
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud prvenstveno naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedine raspoložive mjere u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentirati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je za Ustavni sud neprihvatljivo da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom na to da se takvi razlozi ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-5066/22 od 28. januara 2023. godine, tačka 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Apelanti, iako ističu to nije predmet apelacije, ukazuju da je koncesioni ugovor potpisan na osnovu zakona koji je stavljen van snage i da se nezakonito raspolaže državnom imovinom. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedene tvrdnje same po sebi ne mogu biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere, niti zahtjev za privremenu mjeru apelant može zasnivati na navodima koji se odnose na eventualne nepravilnosti u drugim odlukama, koje nisu predmet apelacionog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Presudom Ustavnog suda FBIH broj U-12/07 od 26. septembra 2007. godine, nije odlučivano o Zakonu o koncesijama objavljenom u „Narodne novine Kantona 10“, broj 8/08 kako to navode apelanti, nego o Zakonu o koncesijama objavljenom u „Narodne novine Kanton 10“, broj 14/03. Također, apelanti navode rješenje Ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Kantona 10 od 11. februara 2021. godine, vezano za nezakonito raspolaganje državnom imovinom, a koje niti je osporeno konkretnom apelacijom niti je dostavljeno uz apelaciju. Prema tome, Ustavni sud smatra da argumentacijom koju su apelanti naveli nisu ponuđeni relevantni razlozi i dokazi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno nije dokazao da su ispunjeni uvjeti iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere. Zbog toga Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere smatra neosnovanim, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu podnesene apelacije.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman