Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-883/26 (J. R.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-883/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-883/26, rješavajući zahtjev Jovana Radića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jovana Radića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 10. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 139165 25 Rev od 28. oktobra 2025. godine, presude Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 139165 24 Pž 2 od 24. decembra 2024. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 139165 23 Ps 2 od 6. augusta 2024. godine. Apelant je dostavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenje koje se vodi pred Okružnim privrednim sudom pod brojem 57 0 Ps 139165 26 Ip do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 139165 23 Ps 2 od 6. augusta 2024. godine utvrđeno je da je osnovano osporavanje apelantovog potraživanja, prijavljenog i ispitanog u likvidacijskom postupku broj 57 0 L 137274 21 L u iznosu od 68.097,46 KM koje se sastoji od glavnog duga i zakonskih zateznih kamata (stav 1.). Obavezan je apelant da JU „Institut za urbanizam, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tužitelj) naknadi precizirane troškove postupka (stav 2.). Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je osnovano osporavanje apelantovog potraživanja u iznosu od 45.418,90 KM i zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa (stav 3.). Okružni privredni sud je utvrdio da je rješenjima od 4. i 18. februara 2022. godine otvoren likvidacijski postupak nad tužiteljem. Utvrđeno je da je apelant podnio prijavu potraživanja u ukupnom iznosu od 120.978,86 KM koje se odnosi na glavni dug, kamate i troškove za zastupanje 68 radnika u parničnim i izvršnim postupcima koje su ti radnici vodili protiv tužitelja. Likvidacijski upravnik je priznao potraživani iznos od 7.462,50 KM za troškove zastupanja pred redovnim sudovima dok je preostali iznos osporio te ga je likvidacijski sudija uputio na parnicu radi osporavanja tog dijela apelantovog potraživanja. Okružni privredni sud je naveo da je apelant kao advokat zastupao 68 radnika u radnom sporu protiv tužitelja kao poslodavca za šta su mu oni dali punomoć i zasnovali obligaciono pravni odnos. Utvrđeno je da pojedine punomoći sadrže „izričito ovlaštenje“ da se troškovi postupka isplate na apelantov račun dok su pojedine punomoći date u formi „uopćenog ovlaštenja“ u smislu člana 305. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim Okružni privredni sud je naveo da je apelant morao dostaviti ugovore o cesiji tražbina iz relevantnih presuda za troškove postupka koje treba isplatiti na njegov račun jer punomoći same za sebe to nisu. Taj sud je naveo da ipak, iz podnesenih prijava potraživanja nesumnjivo je da je tome prethodio dogovor da se troškovi postupka isplate direktno apelantu. Okružni sud je naveo da iz likvidacijskog spisa proizlazi da je apelant zastupao 68 radnika tužitelja u radnom sporu. Prema podacima, 26 poimenično navedenih radnika je u prijavama potraživanja izričito navelo da su saglasni da se troškovi postupka (parničnog i izvršnog) isplate apelantu po prijavi koju je on podnio. Okružni privredni sud je naveo da stoga apelant u smislu člana 749. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 305. ZPP-a u odnosu na ova lica ima pravo da u likvidacijskom postupku podnese prijavu potraživanja s ciljem naplate navedenih troškova. Dalje, u odnosu na 23 poimenično navedena radnika je utvrđeno da u spisu nema dokaza o davanju ovlaštenja apelantu na naplatu troškova postupka a da u odnosu na 21 poimenično navedenog radnika apelant nije dokazao osnov i visinu potraživanja pa je osporavanje ovog dijela njegovog potraživanja osnovano.
3. Viši privredni sud je presudom broj 57 0 Ps 139165 24 Pž 2 od 24. decembra 2024. godine uvažio tužiteljevu žalbu i preinačio prvostepenu presudu na način da je utvrdio da je osnovano osporavanje potraživanja i za iznos od 45.418,90 KM. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu 1. presude i u dijelu odluke o troškovima postupka. Viši privredni sud je naveo da prvostepeni sud pogrešno cijeni da punomoći 26 radnika predstavljaju ugovor o cesiji jer to punomoć shodno relevantnim propisima nije kao i da se troškovi postupka mogu isplatiti samo strankama a ne i punomoćnicima.
4. Vrhovni sud je presudom broj 57 0 Ps 139165 25 Rev od 28. oktobra 2025. godine odbio apelantovu reviziju jer punomoć ne predstavlja ugovor o cesiji. Revizija je odbijena i iz razloga što apelant kao punomoćnik zastupanih radnika nema aktivnu legitimaciju da se u likvidacijskom postupku pojavi kao likvidacijski povjeritelj jer nema neposrednog potraživanja prema tužitelju nad kojim se taj postupak provodi.
5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i član 53. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je nesporno da je zastupao radnika u radnom sporu protiv tužitelja koji im određen vremenski period nije isplaćivao plate i naknade. Navodi da su se ti radnici saglasili sa načinom isplate troškova postupka na ovaj način te da je i bez njihove izričite saglasnosti mogao da prenese na svoj račun ukupan iznos potraživanja jer je to u skladu sa članom
166. Zakona o izvršnom postupku. Navodi i da je pogrešan zaključak da Vrhovnog suda da apelant nema aktivnu legitimaciju jer je upravo apelant u skladu sa izvršnim odlukama nositelj prava potraživanja. Smatra da zbog toga Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje koje se vodi pred Okružnim privrednim sudom pod brojem 57 0 Ps 139165 26 Ip vezano za navedene radne sporove iz kojih mu pripadaju troškovi postupka do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji jer bi u suprotnom ukoliko se okonča likvidacijski postupak, u kojem je osporeno njegovo navedeno potraživanje, apelantu bilo uskraćeno mirno uživanje njegove imovine ili bi na neki drugi način taj postupak mogao uticati na prava apelanta utvrđena pravosnažnim i izvršnim presudama.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijetiu interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da bi okončanjem likvidacijskog postupka prije donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji nastala šteta u vidu nemogućnosti mirnog uživanja njegove imovine, bez bilo kakvih drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je zaista neophodno donijeti privremenu mjeru, sami po sebi ne mogu predstavljati dovoljan razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Osim toga, apelant, u suštini, razloge za donošenje privremene mjere vezuje za kršenje ustavnih prava što nije samo po sebi razlog za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri AP-3941/23 od 28. septembra 2023. godine, tačka 12). Prema tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom argumentacijom apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere smatra neosnovanim, zbog čega je odlučeno kao u izreci ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu podnesene apelacije.
11. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman