Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-405/26 (Z. D.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-405/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-405/26, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Dedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Dedić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 005895 23 Uvp od 24. oktobra 2025. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Dedić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Branko Karadeglić advokat iz Čapljine, podnio je 2. februara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 005895 23 Uvp od 24. oktobra 2025. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 005895 23 U od 21. augusta 2023. godine.
2. Rješenjem Policijske uprave Trebinje od 3. oktobra 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) od 15. decembra 2022. godine, odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje putne isprave mldb. kćerci V. D..
3. Presudom Okružnog suda od 21. augusta 2023. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog tuženikovog rješenja.
4. Presudom Vrhovnog suda od 24. oktobra 2025. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude Okružnog suda.
5. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizilazi da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju od 20. oktobra 2021. godine razveden brak između apelanta i G. Ć. D., te da je zajednička mldb. kćerka V. D. povjerena majci na zaštitu i vaspitanje. Također, naveo je da je apelant, kao otac mldb. kćerke V. D. nadležnom prvostepenom organu podnio zahtjev da se mldb. kćerci izda putna dozvola, da je prvostepeni organ zatražio od majke da se izjasni o tom zahtjevu, te da majka nije dala saglasnost za izdavanje putne isprave uz iskazivanje bojazni da bi apelant kćerku mogao odvesti u Sjedinjene Američke Države, budući da apelant i mldb. V. D. imaju pasoše Sjedinjenih Američkih Država.
6. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je nadležni prvostepeni organ pravilno odbio apelantov konkretni zahtjev primjenjujući odredbu člana 18. stav (2) Zakona o putnim ispravama (u daljnjem tekstu: Zakon). Naime, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da za maloljetna lica, zahtjev za izdavanje putnih isprava podnosi jedan od roditelja uz saglasnost drugog roditelja. Također, ukazao je da su odredbom člana 18. stav (3) Zakona propisani izuzeci od navedenog pravila iz stava (2) istog člana, odnosno da je propisano da će se putna isprava ipak izdati ako se jedan od roditelja vodi kao nestalo lice, ako je nepoznatog prebivališta/boravišta, ako je nedostupan organu nadležnom za izdavanje putne isprave ili ako je jednom od roditelja, odlukom suda, dodijeljeno starateljstvo nad djetetom, osim u slučaju da istom tom odlukom suda nije uslovljeno da je za izdavanje putne isprave neophodna saglasnost oba roditelja. Stoga, kako je za izdavanje putne isprave maloljetnom djetetu neophodna saglasnost oba roditelja, te kako, u konkretnom slučaju, jedan roditelj-majka nije dala potrebnu saglasnost, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov konkretni zahtjev. Osim toga, naveo je da su prvostepeni sud i nadležni organi pravilno zaključili da, u konkretnom slučaju, ne postoji niti jedan od propisanih izuzetaka u smislu odredbe člana 18. stav (3) Zakona. Konačno, u odnosu na apelantove navode da su prvostepeni sud i nadležni organi u potpunosti zanemarili primjenu odredbi Porodičnog zakona, Vrhovni sud je ukazao da se postupak izdavanja putnih isprava vodi shodno odredbama Zakona, a ne primjenom odredbi Porodičnog zakona. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelant navodima iznesenim u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost prvostepene presude i odluka nadležnih organa.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi i organi uprave pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe Porodičnog zakona. Naime, apelant navodi da živi u Republici Crnoj Gori, te da bi se izdavanjem putne isprave mldb. dijetetu omogućio boravak sa ocem i ostalim srodnicima u mjestu prebivališta oca, što je u saglasnosti sa odredbama Porodičnog zakona.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, dao jasne razloge za zaključak da je pravilno odbijen apelantov zahtjev za izdavanje putne isprave mldb. kćerci, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman