Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/26 (J. V.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-403/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-403/26, rješavajući apelaciju koju je podnio Jasmin Velagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Velagić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 1169257 25 Mož od 7. novembra 2025. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 1169257 26 Mož 2 od 21. januara 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Velagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 1169257 25 Mož od 7. novembra 2025. godine. Apelant je 8. aprila 2026. godine dopunio apelaciju tako što je osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 1169257 26 Mož 2 od 21. januara 2026. godine, te je 23. aprila 2026. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio navedeno rješenje. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio poduzimanje procesnih radnji u navedenom predmetu do okončanja parničnog postupka“.

2. U postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje Kantonalnog suda od 7. novembra 2025. godine, odbijen je apelantov prijedlog za sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača na strani protivnika osiguranja (Univerzitet u Sarajevu, Organizaciona jedinica Elektrotehnički fakultet). U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant kao dekan Elektrotehničkog fakulteta u prijedlogu naveo da je predlagač osiguranja (E. C.) u prijedlogu iznio optužbe protiv apelanta „kojima se ugrožava njegov integritet i predstavlja da ne postupa u skladu sa zakonskim propisima“. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je apelant u prijedlogu naveo da je Elektrotehničkom fakultetu onemogućeno da se brani pred sudom jer nije upoznat sa sadržajem tužbe i prijedloga mjere osiguranja, budući da je rektor Univerziteta u Sarajevu mimo njegove volje i Ugovora o regulisanju međusobnih prava i obaveza od 12. januara 2022. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) dao punomoć advokatu za zastupanje u ovom postupku. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 369. stav (1) Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 3. stav (3) Ugovora između rektora Univerziteta u Sarajevu i dekana Elektrotehničkog fakulteta kao organizacione jedinice ugovoreno da organizacionu jedinicu zastupa i u pravnom prometu predstavlja dekan, osim u sudskim sporovima za koje ovlaštenje za zastupanje na prijedlog rukovodioca organizacione jedinice daje isključivo rektor Univerziteta. U vezi s tim, ukazao je da dekan Elektrotehničkog fakulteta, koji je organizaciona jedinica Univerziteta u Sarajevu, nije treće lice nego zastupnik organizacione jedinice i tijelo u sastavu protivnika osiguranja. Stoga, Kantonalni sud je zaključio kako se radi o stranci koja je već protivnik osiguranja te da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito.

3. U postupku, u kojem je doneseno osporeno rješenje Kantonalnog suda od 21. januara 2026. godine, odbačena je apelantova žalba na rješenje kojim je određena mjera osiguranja. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da niti jedna od stranaka u postupku nije izjavila žalbu na prvostepeno rješenje. Takođe, utvrđeno je da je prvostepeni sud apelantovu žalbu dostavio punomoćniku protivnika osiguranja koji se izričito usprotivio apelantovoj žalbi. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se protivnik osiguranja jasno očitovao da ne želi pobijati prvostepeno rješenje zbog čega je apelantova žalba nedopuštena jer je suprotna volji i radnjama stranke shodno odredbi člana 371. stav (4) Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak ako nisu u protivnosti s radnjama stranke. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je odbacio apelantovu žalbu shodno odredbi člana 213. stav (1) Zakona o parničnom postupku koja propisuje da će prvostepeni sud bez održavanja ročišta rješenjem odbaciti neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu. Takođe, naveo je da ako sama stranka ne želi pobijati odluku, umješač to ne može činiti samostalno. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da budući da se protivnik osiguranja nije pridružio žalbi apelanta slijedi zaključak da je apelantova žalba suprotna interesima stranke koja isključivo sama odlučuje da li će koristiti svoje pravo na pobijanje odluke žalbom, te apelant kao ni sud nema ovlaštenja da ulazi u razloge zbog kojih stranka ne želi da koristi pravni lijek.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pri čemu ukazuje na povredu prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud donošenjem osporenih odluka potpuno isključio apelanta iz postupka u kojem je stranka organizaciona jedinica čiji je on rukovodilac, te mu je onemogućen uticaj na pravilan ishod spora.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).

8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud odbiti prijedlog za sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača, odnosno odbaciti žalbu kao nedopuštenu, što je primijenjeno na konkretan slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcionisanja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih rješenja jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov prijedlog za sudjelovanje u postupku u svojstvu umješača, odnosno pravilno odbacio apelantovu žalbu kao nedopuštenu, shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-403/26 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio