Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2798/24 (F. C. i drugi)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Društveno vlasništvo
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2798/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-2798/24, rješavajući apelaciju Fadila Cvike i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Fadil Cviko, Armin Cviko, Armina Cviko, Sejo Cviko i Sabina Cviko protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 484395 24 Gž 2 od 27. maja 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Cviko, Armin Cviko, Armina Cviko, Sejo Cviko i Sabina Cviko (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica, četvrtoapelant i petoapelantica ili apelanti), koje zastupa Ahmed Fejzić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 3. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekst: Kantonalni sud) broj 65 0 P 484395 24 Gž 2 od 27. maja 2024. godine. Punomoćnik apelanata je 20. maja 2026. godine dostavio obavijest u kojem je naveo da mu je prvoapelant otkazao punomoć. Također, prvoapelant je 28. septembra 2026. godine dostavio Ustavnom sudu urganciju za postupanje u konkretnom predmetu.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 15. decembra 2023. godine, u ponovnom postupku, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev R. C. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem stekao pravo vlasništva na prizemlju stambenog objekta i podruma na dijelu dupleks stambenog objekta apelanata, pa da apelanti priznaju i trpe da se tužitelj uknjiži u zemljišnoj knjizi sa dijelom 1/1 prava vlasništva. U obrazloženju, Općinski sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanata o neurednosti tužbe. Naime, postupajući po uputama Kantonalnog suda, sud je naložio tužitelju da uredi tužbu, a tužitelj je uredio tužbeni zahtjev kao u izreci. Imajući to u vidu neosnovani su prigovori apelanata istaknuti istaknuti u tom pravcu. Sud je naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva građenjem na tuđem zemljištu jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 59. Zakona o stvarnim pravima pa je ukazao na sadržaj te odredbe.

3. Presudom Kantonalnog suda, u dijelu koji apelanti osporavaju apelacijom, djelimično je uvažena tužiteljeva žalba i prvostepena presuda je preinačena tako da je utvrđeno da je tužitelj po osnovu građenja stekao vanknjižno pravo vlasništva na prizemlju stambenog objekta na dijelu dupleks stambenog objekta apelanata, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda slijedi da je otac tužitelja, prvoapelanta i umrlog A. C. koji je prednik ostalih apelanata (u daljnjem tekstu: prednik stranaka) 1970. godine kupio zemljište na kojem je tužitelj 1976. godine sagradio stan u suterenu u koji se uselio i koji je adaptirao. Dalje, utvrđeno je da je prvoapelant iznad tog stana sagradio sobu u kojoj je živio, nakon čega je prednik stranaka zabranio tužitelju daljnju gradnju, te odobrio prvoapelantu i umrlom predniku drugih apelanata da grade. Zatim, utvrđeno je da su tužitelj i njegova supruga dali odobrenje da prvoapelant i umrli prednik ostalih apelanata prave dupleks što su oni i napravili. Također, utvrđeno je da je prednik stranaka 24. jula 2000. godine cjelokupnu nekretninu poklonio prvoapelantu i umrlom predniku ostalih apelanata te da je rješenjem nadležne općinske službe od 13. augusta 2001. godine prvoapelantu kao investitoru izdato odobrenje za upotrebu individualnog stembenog objekta koja se sastoji od suterena i prizemlja. Zatim, utvrđeno je da se tužitelj nalazi u posjedu dijela suterena koji čini dio nekretnine prvoapelanta i drugih apelanata. Sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj gradio na tuđem zemljištu, da je bio nesavjestan graditelj, odnosno da nesavjesnost proizlazi iz njegovog iskaza.

4. Sud je ukazao da je pogrešan zaključak suda da iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio nesavjestan graditelj jer iz njegovog iskaza proizlazi da je gradio uz saglasnost prednika stranaka, odnosno da se prednik stranaka usprotivio da nastavi gradnju nakon što je tužitelj izgradio stan u suterenu i nakon što je prvoapelant izgradio jednu sobu iznad tog stana. Sud je ukazao da iz dokaza-rješenja od 13. augusta 2001. godine proizlazi da je u vrijeme gradnje objekta navedeno zemljište bilo građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu sa pravom korištenja. Također je ukazao da u periodu gradnje i završetka suterena, odnosno 1976. godine nije bilo moguće sticanje prava vlasništva na zemljištu koje je bilo društvena svojina. Istakao je da je u vrijeme gradnje spornog dijela na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini pa je ukazao na sadržaj odredbe člana 8. stav (1), te sadržaj odredaba čl. 9. stav (1) i 10. stav (1) tog Zakon. Kako je prednik stranaka imao pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta i da je pod određenim uslovima mogao ostvariti prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja, te kako je dao saglasnost tužitelju da na njemu gradi vlastitim sredstvima, sud je zaključio da je osnovan tužiteljev zahtjev da mu se utvrdi vanknjižno pravo vlasništva na dijelu zgrade koji koristi kao stan. Osim toga, sud je ukazao da je prema važećim zakonima u vrijeme gradnje bilo moguće da prednik stranaka svoje pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta prenese na potomka radi građenja, pa kako se nije protivio da tužitelj sagradi stan u suterenu tužitelj je stekao vanknjižno vlasništvo na tom stanu. Pri tome navedeno utvrđenje o vanknjižnom pravu vlasništva tužioca ne utiče na to što su prvoapelant i prednik ostalih apelanata iznad stana u suterenu uz saglasnost prednika stranaka i tužioca sagradili dvije posebne stambene jedinice. U konačnici, sud je istakao da je preuranjen tužiteljev zahtjev kojim traži da apelanti trpe da se on upiše kao vlasnik dijela nekretnine sa 1/1 i da se naloži apelantima da izvrše etažiranje stambenog objekta. Sud je ukazao da će tužitelj tek sa pravosnažnošću ove presude, kojom je utvrđeno njegovo vanknjižno pravo vlasništva na dijelu zgrade, steći aktivnu legitimaciju da traži uspostavu i uknjižbu etažnog vlasništva, za što je preduslov izrada plana posebnih dijelova zgrade koji mora biti izrađen od ovlaštenog projektanta kao i potvrda nadležne općinske službe da je predmet etažiranja samostalna cjelina, kako je regulisano odredbom člana 83. Zakona o stvarnim pravima.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, osporavaju ocjenu dokaza i ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da je Kantonalni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da je sud usvojio nejasan, neuredan i neprovodiv tužbeni zahtjev, posebno jer tužilac nije uredio tužbeni zahtjev u skladu sa uputama drugostepenog suda. Apelanti dalje ističu da je drugostepeni sud prekoračio postavljeni tužbeni zahtjev gdje je utvrdio da je tužilac po osnovu građenja stekao vanknjižno pravo vlasništva, što tužilac nije postavio u tužbenom zahtjevu. Ukazuju da je dispozitiv drugostepene presude pravno nemoguć i nepovodiv jer je drugostepeni sud zanemario da su objekti apelanata kao i zemljište predmetom posebnih zemljišnoknjižnih izvadaka, odnosno predstavljaju zasebna zemljišnoknjižna tijela, te titulari prava vlasništva nisu ista fizička lica. S obzirom na to, ukazuju da je iz dva zemljišnoknjižna izvatka, odnosno iz dva zemljišnoknjižna tijela nemoguće izuzeti po dio iz oba da bi nastao novi zemljišnoknjižni uložak i novo zemljišnoknjižno tijelo. Relevantni propisi

6. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 59. st. (4) i (5) Građenje na tuđem zemljištu

Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.

Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.

7. Zakon o građevinskom zemljištu u društvenoj svojini (Službeni list SR BiH broj 13/74).

Član 8. stav (1)

Raniji vlasnik, odnosno korisnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj, ima pravo da to zemljište koristi do dana određenog rješenjem o izuzimanju tog zemljišta.

Član 9. stav (1)

Raniji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj svojini ima prvenstveno pravo korišćenja tog zemljišta u površini koja je potrebna za izgradnju zgrade na koju po zakonu može imati pravo svojine i za redovnu upotrebu, ako se na osnovu regulacionog plana na tom zemljištu može podići takva zgrada.

Član 10. stav (1)

Raniji vlasnik može svoje pravo korišćenja iz stava 1. člana 8 i ostvareno prvenstveno pravo korišćenja iz člana 9. ovog zakona prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, roditelje i usvojice.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, iz činjeničnog stanja slijedi da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva po osnovu građenja na prizemlju stambenog objekta i podruma na dijelu stambenog objekta apelanata. Dalje slijedi da je Općinski sud odbio navedeni tužbeni zahtjev tužitelja, dok je Kantonalni sud djelimično usvojio tužiteljevu žalbu i utvrdio da je tužitelj po osnovu građenja stekao vanknjižno pravo vlasništva na prizemlju stambenog objekta na dijelu dupleks stambenog objekta apelanata. Naime, drugostepeni sud je detaljno obrazložio zašto je tužitelj bio savjestan (vidi činjenični dio odluke), a kako je prednik stranaka imao pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, te kako je dao saglasnost tužitelju da na njemu gradi vlastitim sredstvima, sud je zaključio da je osnovan tužiteljev zahtjev da mu se utvrdi vanknjižno pravo vlasništva na dijelu zgrade koji koristi kao stan. Apelanti tvrde da je drugostepeni sud prekoračio postavljeni tužbeni zahtjev jer je utvrdio da je tužilac po osnovu građenja stekao vanknjižno pravo vlasništva, a tužitelj je tražio da se utvrdi da je stekao vlasnisništo na stanu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da je preuranjen tužiteljev zahtjev kojim traži da se upiše kao vlasnik, jer će tužitelj tek sa pravosnažnošću ove presude kojom je utvrdio njegovo vanknjižno vlasništvo na stanu steći aktivnu legitimaciju da traži uspostavu i uknjižbu etažnog vlasništva (vidi činjenični dio odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u ovakvom postupanju Kantonalnog suda ne zapaža proizvoljnost. Osim toga Ustavni sud uočava da je detaljno obrazloženo zašto nisu osnovani i ostali prigovori apelanata koje ponavljaju i u apelaciji. Osim toga, apelanti ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2798/24 (F. C. i drugi) | Sudska praksa | Aktio