Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4609/24 (D. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4609/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4609/24, rješavajući apelaciju Dejana Miletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Miletića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 043879 24 Uvp od 11. septembra 2024. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Miletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 043879 24 Uvp od 11. septembra 2024. godine.

2. Rješenjem Grupe za prinudnu naplatu Regionalnog centra Banjaluka od 29. decembra 2020. godine odbijen je apelantov prigovor izjavljen na nalog za prinudnu naplatu od 11. juna 2020. godine radi namirenja duga u iznosu od 481,00 KM, za poreski period-februar 2020. godine.

3. Rješenjem Sektora za poslovne usluge, Odsjek za prinudnu naplatu Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO) od 9. marta 2021. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja. Rješenjem UIO od 30. juna 2022. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv drugostepenog rješenja.

4. Presudom Suda BiH od 16. februara 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja.

5. Presudom Suda BiH od 11. septembra 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz predmeta spisa proizlazi da je apelant kao obveznik poreza na dodatu vrijednost podnio prijavu samooporezivanjem za februar 2020. godine u kojoj je prijavio iznos od 4.971,00 KM, koji je manji u odnosu na ukupan promet dobara i usluga iskazan u fakturama, koji iznosi 5.452,00 KM, koliko je i uplaćeno na ime poreza na dodatu vrijednost u zakonom propisanom roku. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da je na taj način nastao veći iznos poreske obaveze za februar 2020. godine u iznosu od 481,00 KM, koji je knjižen tek 11. juna 2020. godine, kada je apelant podnio izmijenjenu poresku prijavu na iznos od 5.452,00 KM umjesto ranije prijavljenog iznosa od 4.971,00 KM. Pri tome, naveo je da je odredbom člana 34. stav 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da plaćanje duga sa računa poreskog dužnika UIO raspoređuje prema redoslijedu dospjelih poreskih i drugih obaveza. S obzirom na to, ukazao je da je UIO, nasuprot apelantovim navodima, imala zakonskog osnova da višak uplaćenog iznosa od 481,00 KM rasporedi za druge poreske obaveze, te da proizlazi da u vrijeme knjiženja izmijenjene poreske prijave apelant nije imao sredstava na računu. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da upravno vijeće tog suda pravilno zaključilo da naveden iznos predstavlja poreski dug apelanta i da su se ostvarile zakonske pretpostavke za pokretanje postupka prinudne naplate propisane članom 11. Zakona o postupku prinudne naplate indirektnih poreza.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se u pogledu krivičnopravnog aspekta prava na pravično suđenje član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivičnopravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske, presuda od 23. novembra 2006. godine, predstavka broj 73053/01, tačka 38; Steininger protiv Austrije, presuda od 17. aprila 2012. godine, predstavka broj 21539/07, tač. od 34. do 37; Chap Ltd protiv Armenije, presuda od 4. maja 2017. godine, predstavka broj 15485/09, tačka 36, i Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije , presuda od 14. decembra 2021. godine, predstavka broj 11200/19, tačka 25). Odlučujući o primjenjivosti krivičnopravnog aspekta člana 6. Evropske konvencije na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prinudnoj naplati radi namirenja duga, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivičnopravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelacioni navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Imajući u vidu navedeni zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi s pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi s apelantovim pozivanjem na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4609/24 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio