Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3412/21 (RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3412/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3412/21, rješavajući apelaciju RTV BN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija RTV BN d.o.o. Bijeljina.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 279942 19 Gž 2 od 24. februara 2020. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. RTV BN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 30. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 279942 20 Rev od 25. avgusta 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 279942 19 Gž 2 od 24. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1662/20 od 4. juna 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelant izjavio reviziju protiv te presude. Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da apelant, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju, u kojoj je dužan da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navede i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i G. Ć. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 6. i 7. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni i Osnovni sud su 9. i 15. juna 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tužilac nije dostavio odgovor. Odgovori na apelaciju su 30. juna 2023. godine proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 279942 18 P od 8. novembra 2019. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je 8. februara 2018. godine na internet portalu rtvbn.com objavljen članak (u daljnjem tekstu: sporni članak) u kojem je, između ostalog, navedeno da je 14. februara 2018. godine zakazano ročište u drugostepenom postupku protiv tužioca za prouzrokovanje teške saobraćajne nezgode sa smrtnim ishodom. Takođe je navedeno da je „od prve sekunde bilo jasno da je osumnjičeni i najvjerovatniji krivac za nezgodu tužitelj, lokalni banjalučki bandit kojeg je policija i sudstvo privodilo i istraživalo zbog iznude, reketa i zloupotrebe narkotika“. U spornom članku je navedeno i da je tužilac čovjek „iz kriminalnog miljea, sklon vršenju krivičnih djela i uživanju opijata i narkotika, te presuđivan za nelegalno stavljanje narkotika u promet“. Osnovni sud je ukazao da je apelant osporio tužbeni zahtjev i istakao prigovor nedostatka pasivne procesne legitimacije, pri čemu je ukazao da od jula 2014. godine nije vlasnik portala rtvbn.com, već je to fizičko lice. To proizlazi, kako apelant pojašnjava, sa stranice portala gdje je navedeno da autorska prava ima Aleksandar Kamenjašević, dok je apelantov logo, koji je istaknut na stranici, proizvod marketinškog ugovornog odnosa između apelanta i Aleksandra Kamenjaševića. Apelant je takođe naglasio da je na stranici jasno navedeno da se radi o prenošenju teksta iz drugog izvora, te o kojem je izvoru riječ.

7. Osnovni sud je utvrdio da su Drago Stajić kao zakupodavac i Aleksandar Kamenjašević kao zakupoprimac 1. jula 2014. godine zaključili ugovor o zakupu internet adrese rtvbn.com (u daljnjem tekstu: ugovor o zakupu). U ugovoru je navedeno da je Drago Stajić vlasnik internet adrese rtvbn.com najkraće do 15. oktobra 2017. godine, a da će zakupoprimac snositi odgovornost za sav objavljeni sadržaj. Osnovni sud je zatim naveo da su Aleksandar Kamenjašević i apelant zaključili ugovor o poslovnoj saradnji od 10. jula 2014. godine. Tim ugovorom je, kako obrazlaže sud, regulisano da će internet stranica rtvbn.com koristiti apelantove zaštitne znakove radi marketinške promocije i da će se na njoj objavljivati osnovni podaci o apelantovom RTV programu te prenositi vijesti. Takođe je regulisano da će apelant u svom programu marketinški promovisati internet stranicu, a Aleksandar Kamenjašević će snositi svu odgovornost za eventualnu štetu prouzrokovanu trećim licima, izuzev štete prouzrokovane objavljivanjem sadržaja preuzetog od apelanta. Osnovni sud je citirao sadržaj odredbi čl. 1. i 5. st. 1. i 2., te čl. 6. i 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). U vezi s tim je ocijenio da se sporni članak u pretežnom dijelu bavi kritikom pravosudnih institucija u pogledu krivičnog postupka koji je vođen protiv tužioca zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja sa smrtnim ishodom. Tužilac je tvrdio da su u spornom članku iznesene tvrdnje o tužiočevoj kriminalnoj prošlosti i osuđivanosti za teška krivična djela, koje nisu istinite. U prilog tim tvrdnjama tužilac je kao dokaz izveo podatke iz kaznene evidencije o neosuđivanosti. Dalje je navedeno da su mediji i ranije izvještavali o postupcima za teška krivična djela u koja je tužilac bio direktno uključen (članak objavljen na portalu glassrpske.com 25. marta 2013. godine). Osnovni sud je ocijenio da je autor spornog članka, kao novinar koji je dužan da javnost izvještava o pitanjima od javnog interesa, posebno o onim koja se odnose na teška krivična djela, na podlozi prethodno objavljenih informacija o tužiocu imao razloga da donese zaključak o tužiočevom ranijem učešću u kriminalnim aktivnostima. Ukazao je da je, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) iz predmeta Dalban protiv Rumunije, neprihvatljiva ideja da novinari mogu formulisati kritičke sudove samo ukoliko su u mogućnosti da dokažu njihovu istinitost. Kada bi svaki novinarski članak koji ima legitiman cilj (pitanja od javnog interesa) morao biti potkrijepljen nesumnjivim dokazima to bi ozbiljno ugrozilo zagarantovana prava na slobodu izražavanja i slobodu medija. Osnovni sud je ukazao da autor spornog članka nije bio dužan, niti u mogućnosti, da prije objavljivanja pribavi podatke iz evidencije o tužiočevoj ranijoj osuđivanosti, s obzirom na to da se radi o podacima koji su tajni i izdaju se u zakonom određenim slučajevima. Osnovni sud je stoga zaključio da navodi sadržani u spornom članku koji se bavi pitanjima od javnog interesa, a ne tužiočevim privatnim životom, ne predstavljaju klevetničko izražavanje. Prema ocjeni suda, u pitanju je razumno izvještavanje, koje izražava vrijednosni sud autora o tužiocu i učinjeno je u dobroj vjeri imajući u vidu javno dostupne podatke o tužiočevom učešću u teškim krivičnim djelima.

8. Osnovni sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim je pojašnjeno da se iz dokaza koje je apelant u tom pogledu izveo nije moglo nesumnjivo zaključiti ko je bio vlasnik portala u trenutku objavljivanja spornog članka. Osnovni sud je pri tome naveo da treba imati u vidu da portal nosi apelantovo ime i prvenstveno služi za prenošenje njegovog RTV sadržaja. Međutim, s obzirom na to da sadržaj spornog članka ne predstavlja klevetu, navedene činjenice, prema ocjeni suda, nisu od uticaja na drukčiju odluku u ovom postupku.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 279942 19 Gž 2 od 24. februara 2020. godine tužiočeva žalba je djelimično usvojena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete tužiocu isplati iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je članom 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) definisano pravo na slobodu izražavanja, dok je stavom 2. istog člana propisano pod kojim uslovima i okolnostima ta sloboda može biti ograničena. Sud je podsjetio na sadržaj člana 1. stav 1, te člana 5. st. 1. i 2. i člana 6. ZZK-a. Ukazao je da mediji prilikom prenošenja informacija ne smiju prekoračiti određene granice koje ulaze u obim člana 8. Evropske konvencije i da se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje da li je postignut pravičan balans između prava na slobodu izražavanja i prava na privatni život kao vrijednosti zagarantovanih Evropskom konvencijom.

10. Okružni sud je naveo da je „[apelant] na svom portalu rtvbn.com dana [...] objavi[o] sporni članak“ pod nazivom „Da li će pravda stići ubice?“, pri čemu je sud dodao da je u članku iznesen niz primjedbi na rad pojedinih sudija i tužilaca. Okružni sud je naveo da sadržaj spornog članka nije istinit jer apelant „nije dokazao da je tužilac ubica, banjalučki bandit, da konzumira i zloupotrebljava narkotike“. U vezi s tim je pojašnjeno da je tužilac nesporno učestvovao u saobraćajnoj nezgodi u kojoj je jedno lice smrtno stradalo, ali da krivični postupak nije okončan. Dakle, nije utvrđeno da je tužilac pravosnažno osuđen, te je naglašeno da se ne radi o krivičnom djelu ubistva, već o krivičnom djelu ugrožavanja javnog saobraćaja. Okružni sud je naveo da označavanje tužioca „ubicom“ u spornom članku predstavlja klevetu. Takođe je navedeno da je tužilac u spornom članku okarakterisan kao „lokalni banjalučki bandit“, kojeg je „policija i sudstvo privodilo i istraživalo zbog iznude, reketa i zloupotrebe narkotika“, te da je lista njegovih „zanimanja“ veća. U vezi s tim je pojašnjeno da apelant nije dokazao da su ti navodi tačni, naročito kada se ima u vidu da je tužilac dostavio dokaz o neosuđivanosti. Pravilan je stav da je novinar dužan da javnost izvještava o pitanjima od javnog interesa. Međutim, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da se sporni članak ne bavi tužiočevim privatnim životom i da ne predstavlja klevetničko izražavanje, već razumno izvještavanje koje predstavlja vrijednosni sud o tužiocu. Naime, kako je navedeno, tužilac je porodičan čovjek, otac četvoro djece, sportista, bio je vlasnik sportskog kluba, tako da je apelantovo izražavanje u spornom članku dovelo do povrede prava ličnosti – ugleda i časti kod tužioca. Apelant je, prema ocjeni suda, prekoračio granice slobode izražavanja jer je o tužiocu iznio neistine i stoga se ne može osloboditi odgovornosti za štetu koju je tužilac pretrpio. Okružni sud je istakao da prihvata razloge koje je prvostepeni sud dao u vezi s apelantovim prigovorom o nedostatku pasivne legitimacije.

11. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 279942 20 Rev od 25. avgusta 2021. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju pojasnio da revizija ne ispunjava uslove dopuštenosti iz odredbi člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ističe da nije autor spornog izražavanja koje je drugostepeni sud okarakterisao kao klevetu, niti je vlasnik internet portala na kojem je sporni članak objavljen. Navodi da mu ugovorom o poslovnoj saradnji od 10. jula 2014. godine nije data mogućnost da ograničava i zabranjuje da se na tom portalu objavljuju i prenose tekstovi trećih lica i drugih medijskih kuća. Smatra da se iz utvrđenog činjeničnog stanja, tj. ugovora o zakupu i ugovora o poslovnoj saradnji jasno može zaključiti da nije pasivno legitimisan u smislu člana 5. ZZK-a. Ističe da nije objavio niti kontrolisao sadržaj spornog članka s obzirom na to da mu nije data mogućnost uređivanja, ograničavanja, prethodne i naknadne kontrole sadržaja koji se objavljuje na portalu, izuzev sadržaja čiji je on autor. Stoga smatra da ne postoji njegova odgovornost za tekst autora Slobodana Vaskovića koji je objavljen na portalu u vlasništvu Drage Stajića i zakupu Aleksandra Kamenjaševića. Ističe da je potpuno proizvoljan zaključak u pogledu njegove pasivne legitimacije i pokazuje nepoznavanje načina funkcionisanja i registrovanja internet domena. Osim toga, apelant smatra da je osporena presuda suprotna praksi koju je zauzeo Evropski sud u predmetu Dalban protiv Rumunije. Ističe da drugostepeni sud nije pravilno cijenio postojanje klevete, tj. svih elemenata koje neko izražavanje mora sadržavati da bi se moglo smatrati klevetom.

b) Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da apelantova prava u konkretnom slučaju nisu povrijeđena.

14. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz prvostepene presude. Ističe da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

15. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 5. st. 1. i 2.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. VI.Dopustivost i meritum

16. U konkretnom slučaju apelant je u roku, koji je propisan u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, osporio i Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 279942 20 Rev od 28. avgusta 2021. godine. Budući da je navedenim rješenjem apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u konkretnom slučaju osporena presuda Okružnog suda. Tu presudu je apelant osporio apelacijom broj AP-1662/20 (vidi tačku 2. ove odluke), pa će Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzeti u obzir datum kada je podnesena ta apelacija. U odnosu na osporenu presudu Okružnog suda, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/.3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

18. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u predmetima u kojima su se pokretala pitanja nezadovoljstva apelanata stavom redovnih sudova da postoji njihova odgovornost za klevetu zaključivao da se suština takvih zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije. U tom pogledu, Ustavni sud je, slijedeći sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), razmatrao da li je u svakom konkretnom slučaju osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled oštećenih kao segmentu prava na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 534/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 28, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. Međutim, imajući u vidu apelantove navode u kojima se postavlja pitanje da li je on u konkretnom slučaju pasivno legitimisan, Ustavni sud će u okolnostima ovog predmeta prvo ispitati apelantove navode u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u proizvoljnom zaključku redovnih sudova o neosnovanosti istaknutog prigovora pasivne legitimacije, a time i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

23. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, iako su njihove odluke različite, istog stava po pitanju neosnovanosti apelantovog prigovora nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom parničnog postupka, a što čini i u apelaciji, problematizovao pitanje nedostatka pasivne legitimacije, zasnivajući takav prigovor na odredbama ugovora o zakupu i ugovora o poslovnoj saradnji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude ukazao na sadržaj spornih ugovora. Međutim, iako prava i obaveze, te odgovornost za objavljeni sadržaj u odnosu na apelanta i Aleksandra Kamenjaševića eksplicitno proizlaze iz ugovora o poslovnoj saradnji, zaključak o postojanju apelantove pasivne legitimacije Osnovni sud je zasnovao na činjenici da konkretni portal nosi apelantovo ime i služi za prenošenje njegovog RTV signala, te na nemogućnosti utvrđenja ko je vlasnik konkretnog portala. Osnovni sud se pri tome nije posebno bavio obrazlaganjem istaknutog prigovora jer takav prigovor, prema ocjeni suda, svakako nije od uticaja na odluku zato što sporni članak ne predstavlja klevetu (vidi tačku 8. ove odluke). Takvu ocjenu i date razloge je prihvatio i Okružni sud (vidi tačku 10. ove odluke) konstatujući da je apelant „na svom portalu rtvbn.com“ objavio sporni članak. Ustavni sud zapaža da se Okružni sud u ovo pitanje nije detaljnije upuštao, iako je u konačnici zaključio da je apelant odgovoran za klevetu.

24. Ustavni sud podsjeća da je pitanje nedostatka apelantove pasivne legitimacije u vezi s postojanjem navedenih ugovora već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-

770/19 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 42) u kojoj je usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud je na tu odluku, u kontekstu istog prigovora, ukazao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-270/21 od 13. jula 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 30), te je konstatovao da je Okružni sud u postupku izvršenja Odluke broj AP-770/19 „donio novu odluku, o čemu redovni sudovi takođe treba da vode računa prilikom ispitivanja prigovora nedostatka pasivne legitimacije“.

25. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova u odlukama osporenim ovom apelacijom, Ustavni sud smatra da je u nedostatku detaljne analize spornih ugovora proizvoljan i paušalan zaključak o postojanju apelantove pasivne legitimacije u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, prije nego što su donijeli zaključak o apelantovoj pasivnoj legitimaciji, propustili da sadržaj ugovora o zakupu i, naročito, ugovora o poslovnoj saradnji, dovedu u vezu s relevantnim odredbama ZZK-a, prije svega članom 5. tog zakona. Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi, i pored apelantovih prigovora, uopšte nisu bavili tim pitanjem niti obrazložili da li je apelant, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, imao svojstvo autora, urednika ili izdavača izražavanja ili je imao svojstvo lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja. Takvo postupanje redovnih sudova ukazuje da u ovom predmetu nisu ispitane sve relevantne okolnosti koje se odnose na postojanje apelantove pasivne legitimacije kao spornog pitanja, a odgovor na to pitanje se pojavljuje kao neophodan preduslov za odlučivanje o tužiočevom tužbenom zahtjevu, odnosno o obavezivanju apelanta da tužiocu naknadi nematerijalnu štetu za klevetu u skladu sa ZZK-om.

26. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, iako su različito cijenili osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava iz člana 5. ZZK-a kada su zaključili da je apelant pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, te tako povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je presudom Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

28. S obzirom na zaključak o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije, proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe člana 5. ZZK-a, kada su zaključili da je apelant pasivno legitimisan, a da u vezi s tim nisu detaljno analizirali i ispitali sve relevantne okolnosti koje se odnose na konkretno sporno pitanje, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3412/21 (RTV „BN“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio