Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3638/21 (M. B.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građevinsko zemljište
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3638/21

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3638/21, rješavajući apelaciju Milana Bojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Milana Bojića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na obrazloženu odluku.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 062446 20 Rev od 12. maja 2021. godine u dijelu meritornog odlučenja o visini naknade za eksproprirano zemljište.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Bojića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 V 062446 20 Rev od 12. maja 2021. godine u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milan Bojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 V 062446 20 Rev od 12. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP-3288/19 djelimično usvojio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 V 062446 19 Gž od 14. juna 2019. godine u odnosu na suđenje u razumnom roku, a odbio u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-3288/19 od 21. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zakonskog zastupnika protivnika predlagača Republike Srpske (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 21. decembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore u periodu od 27. januara 2022. do 4. januara 2023. godine.

4. Odgovori učesnika u postupku su 21. juna 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 26. juna 2023. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. U ponovnom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 80 0 V 062446 17 V 3 od 15. novembra 2018. godine utvrdio naknadu za eksproprirane nekretnine – objekte i zemljište, te voćne nasade, kako je sve preciznije određeno u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), u ukupnom iznosu od 199.403,50 KM, s pripadajućom kamatom na taj iznos počevši od dana donošenja odluke i s troškovima postupka. Sud je obrazložio da je rješenje o eksproprijaciji doneseno 3. aprila 2014. godine, a sporne nekretnine odnose se na dvije parcele, i to: k. č. 1593/1, zvana „kuća i bašča“ voćnjak II klase površine 2.897 mna kojoj se nalazi kuća površine 76 m , pomoćni objekti, te voćnjak i k. č. 1585 zvana „Meraja“ pašnjak, njiva površine 192 m . Navedeno je da su tokom postupka provedena tri vještačenja vještaka građevinske struke, te da su svi zaključili da zemljište ispod objekata i za redovnu upotrebu objekata čini građevinsko zemljište, osim što nisu bili saglasni oko površine tog zemljišta (800 mili 1000 m ). Iz nalaza vještaka građevinske struke na okolnosti tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina, koji je sačinjen u ponovnom postupku 15. augusta 2018. godine i koji je prezentiran na strani 4. rješenja, proizašlo je da površina od 1000 mčini zemljište za redovnu upotrebu objekata. Da se radilo o objektu koji je legalno izgrađen koji je ispunjavao uvjete za legalizaciju u momentu eksproprijacije sud je utvrdio uvidom u izjašnjenje nadležnog organa Općine Ugljevik od 29. marta 2017. godine i uvidom u rješenje o legalizaciji od 31. januara 2017. godine.

7. Odlučujući o žalbama vanparničnih stranaka, Okružni sud je Rješenjem broj 80 0 V 062446 19 Gž od 14. juna 2019. godine djelimično uvažio žalbu protivnika predlagača tako što je ukinuo osporeno rješenje u dosuđujućem dijelu koji se odnosi na naknadu za eksproprirane objekte u visini od 111.452,00 KM te u dijelu odluke o troškovima postupka. U tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje (stav I izreke). Stavom II izreke žalbe su odbijene, pa je prvostepeno rješenje u preostalom dijelu potvrđeno.

8. Prihvatajući stav prvostepenog suda, sud je naveo „da je potpuno jasno, s obzirom na faktičko stanje ekspropriranih nekretnina (da je eksproprirana okućnica s kućom i pomoćnim objektima seoskog domaćinstva), da se dio zemljišta očito odnosi na zemljište koje je potrebno za korištenje ovih objekata (koji su također eksproprirani), što znači da se ono mora smatrati građevinskim zemljištem“. Navedeno je da „uspostavljanje stanja kao da eksproprijacije nije ni bilo zahtijeva kupovinu približnog zemljišta koje će poslužiti za izgradnju sličnih objekata, a to može biti samo slično građevinsko zemljište. Situacija se ne mijenja i ako bi se kupilo zemljište s već izgrađenim sličnim objektima. Dakle, u vrijeme eksproprijacije faktički status zemljišta s objektima je građevinsko zemljište“. Stoga, „pravičnu naknadu treba odrediti posmatrajući dio ekspropriranog zemljišta kao građevinsko zemljište, a vrijednost takvog zemljišta je određena po cijeni od 30,00 KM/m “, dok je poljoprivredno zemljište vještak procijenio na iznos do 5,5 KM/m . U vezi s usvajajućim dijelom rješenja sud je naveo da je stambeni objekt sagrađen 1985. godine, bez odobrenja za građenje, te da su svi ostali objekti u funkciji glavnog stambenog objekta, pa su te okolnosti morale biti osnov za dosuđivanje pravične naknade za eksproprirane objekte, u smislu člana 53. stav (2) Zakona o eksproprijaciji, što je vještak zanemario budući da vještak nije ovlašten da određuje kako će se odrediti pravična naknada već sud, a zadatak vještaka je da izradi procjenu u skladu s uputama suda. Obrazloženo je da je prvostepeni sud propustio naložiti vještaku da izvrši procjenu u skladu s uputama drugostepenog suda na gore navedene okolnosti, već je dopustio da vještak određuje tržišnu vrijednost objekata, jer je smatrao da je to u skladu sa zakonom jer su, prema njegovoj procjeni, objekti legalno sagrađeni. Iz nalaza vještaka građevinske struke proizašlo je da stambeni objekt ispunjava uvjete za legalizaciju, što, kako je obrazloženo, nije suprotno sadržaju rješenja o eksproprijaciji. Navedeno je da u vrijeme gradnje objekt nije imao odobrenje za gradnju, ali da se protekom vremena odlukom nadležnog organa objekt smatra legaliziranim. Navedeno je da se vještak nije izjasnio o visini ulaganja u te objekte i koliko oni iznose i da li se razlikuju od utvrđene tržišne vrijednosti, pa iz tog razloga nije bilo moguće ni odrediti naknadu u skladu s rješenjem o eksproprijaciji, zbog čega je odluka u tom dijelu ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Okružni sud je odbio apelantovu žalbu u dijelu odluke o „početku toka kamata“ budući da je žalbom osporio samo taj dio prvostepenog rješenja.

9. Apelant je protiv presude Okružnog suda iz prethodne tačke izjavio apelaciju (vidi tačku 2. ove odluke) osporavajući, pored dužine postupka, i dio koji se odnosio na „početak toka dosuđenih kamata“, ali je Ustavni sud te navode ocijenio neosnovanim (op. cit., AP-3288/19, tač. 38. i 39).

10. Odlučujući o revizijama vanparničnih stranaka, Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 V 062446 20 Rev od 12. maja 2021. godine apelantovu reviziju u odnosu na „početak toka kamata“ odbacio, a reviziju protivnika predlagača usvojio i osporeno rješenje kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je određena naknada za eksproprirano zemljište tako što je umjesto iznosa od 41.489,50 KM dosudio iznos od 16.989,50 KM s kamatama počevši od 15. novembra 2018. godine. Istim rješenjem ukinuto je osporeno rješenje u dijelu kojim je određena naknada na ime ekspropriranih stabala voća i zasada hortikulture u ukupnom iznosu od 46.462,00 KM, te je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

11. Obrazloženo je da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenih činjenica zaključili da tržišna vrijednost zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu stambene zgrade iznosi 30.000,00 KM, a da tržišna vrijednost poljoprivrednog zemljišta iznosi 11.489,50 KM. Sud je naveo da je stav nižestepenih sudova pravilan u odnosu na dosuđenu vrijednost poljoprivrednog zemljišta jer je vještak utvrdio vrijednost takvog zemljišta u iznosu od 5,5 KM/m . Međutim, Vrhovni sud nije prihvatio stav nižestepenih sudova da je zemljište od 1000 m , koje je služilo za redovnu upotrebu stambenog objekta, građevinsko zemljište. U vezi s tim, obrazloženo je da to zemljište nikada nije pretvoreno u građevinsko zemljište, kako su to pogrešno utvrdili nižestepeni sudovi, niti je plaćena naknada za pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Iz tog razloga se, prema mišljenju Vrhovnog suda, to zemljište nije moglo tretirati kao građevinsko već kao poljoprivredno. Sud je imao u vidu i odredbu člana 3. stav (2) Zakona o poljoprivrednom zemljištu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda u dijelu kojim je preinačeno drugostepeno rješenje i smanjena naknada za eksproprirano zemljište povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da se pravična naknada određuje prema tržišnoj vrijednosti zemljišta, a da niti jedan zakon ne propisuje da se različito vrednuje građevinsko od poljoprivrednog zemljišta, već da to zavisi od brojnih faktora. Tako je moguće da je poljoprivredno zemljište vrednije od građevinskog u zavisnosti od lokacije, blizine magistralnog puta i sl. Prema shvatanju Vrhovnog suda, jedini kriterij za procjenu vrijednosti zemljišta bio je kako se zemljište vodi u javnim evidencijama. Pri tome je sud, kako dalje navodi, odbio nalaze vještaka, koji su „u tome najpozvaniji“. Apelant se pozvao na praksu Vrhovnog suda, te je u vezi s tim na uvid dostavio dva rješenja. Iz Rješenja broj 80 0 V 073319 20 Rev od 10. februara 2021. godine vidljivo je da se Vrhovni sud u tom predmetu bavio revizionim navodima kojima je doveden u pitanje stav vještaka da se zemljište ispod objekata i za redovnu upotrebu objekata smatra građevinskim iako se u službenim evidencijama vodi kao poljoprivredno. Vrhovni sud je uzeo u obzir da su objekti izgrađeni 1958. godine, te da se shodno članu 151. stav 4. Zakona o uređenju prostora i građenja smatraju legalno izgrađenim, pa za izgradnju nije bila potrebna građevinska dozvola. Zaključeno je da je zemljište privedeno namjeni građenjem i da se stoga ne radi o poljoprivrednom već o građevinskom zemljištu jer je u vrijeme eksproprijacije postojao stambeni objekt. Apelant tvrdi da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije slijedio takav stav. Nadalje, navodi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju sudio bez dokaza, odnosno da nije cijenio dokaze jer nije prihvatio procjenu vještaka građevinske struke. Apelant smatra da je lišen imovine u iznosu od 24.500,00 KM, a diskriminaciju vidi u tome što je drugim licima, njegovim komšijama, za eksproprirano zemljište isplaćivana cijena od 30,00 KM/m . Apelant također ukazuje i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer postupak traje od 2014. godine, a neizvjesno je kada će se pravomoćno okončati, „a nije svejedno da li će naknadu dobiti 2014. godine ili 2022. godine ili kasnije, posebno u sadašnje vrijeme kada su cijene građevinskih materijala i radne snage porasle“. Apelant traži naknadu troškova postupka nastalih podnošenjem apelacije u iznosu od 2.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje

13. Osnovni sud i Okružni sud su naveli da ostaju pri razlozima koje su dali u odlukama. Također, Osnovni sud je informirao Sud da su vanparnične stranke 23. decembra 2022. godine zaključile sudsko poravnanje broj 80 0 B 062446 21 B 5, koje nije dostavljeno na uvid.

14. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, te da prema tome nema ni kršenja apelantovih prava na koja se pozvao.

15. Protivnik predlagača je naveo da je spor pravomoćno okončan 23. decembra 2022. godine sudskim poravnanjem, pa je shodno tome predložio da Ustavni sud odbaci apelaciju ukoliko je apelant ne povuče. Sudsko poravnanje nije dostavljeno na uvid.

16. Iz izjašnjenja apelantovog punomoćnika proizlazi da je tačno da su vanparnične stranke zaključile sudsko poravnanje 23. decembra 2022. godine, ali da poravnanjem nije obuhvaćen dio koji se odnosi na eksproprirano zemljište jer je o tome pravomoćnu odluku donio Vrhovni sud, koju je apelant osporio apelacijom. Obrazloženo je da je u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja pitanje naknade za zemljište bilo riješeno odlukom Okružnog suda od 14. juna 2019. godine „i da mu je naknada po toj odluci isplaćena“, što govori u prilog tvrdnji da naknada za zemljište, koja je pravomoćno utvrđena osporenom odlukom Vrhovnog suda, nije bila predmet sudskog poravnanja. Apelantov punomoćnik nije dostavio sudsko poravnanje na uvid, ali je predložio da se apelacija uvaži.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/06, 86/07, 14/10, 5/12, 58/19, „Službeni glasnik BiH“ broj 16/20 – odluka USBiH, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 119/21, 104/22 – rješenje Vijeća za zaštitu vitalnog interesa USRS, 105/22 – ispravka rješenja USRS i 106/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Poljoprivredno zemljište

Član 3. stav (2) (2) Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske, (u daljem tekstu: Republike) općina i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.

18. Zakon o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 2/15

– odluka USRS, 106/15, 3/16 – ispravka, 104/18 – odluka USRS i 84/19)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o uređenju prostora i građenju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/13, 2/15 – odluka USRS, 106/15 i 3/16 – ispravka) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Postupak legalizacije

1.1. Pojam legalizacije i podnošenje zahtjeva za legalizaciju

Član 151. stav (4) (4) Objekti izgrađeni do kraja 1980. godine smatraju se legalno izgrađenim, o čemu nadležni organ donosi rješenje kojim se utvrđuje legalnost objekta, a na osnovu nekog od sljedećih dokaza:

a) aerofotogrametrijskog snimka, ako je izvršeno za područje jedinice lokalne samouprave do kraja 1980. godine,

b) evidencija nadležnih organa, ukoliko je objekat evidentiran,

v) kupoprodajnog ugovora zaključenog do tog perioda,

g) ugovora o građenju zaključenog do tog perioda i

d) drugih dokaza na osnovu kojih se može utvrditi da je objekat izgrađen do kraja 1980. godine.

19. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

1. Visina naknade

Član 53. st. (1) i (2) (1) Naknada za eksproprisanu nepokretnost određuje se, po pravilu, davanjem druge odgovarajuće nepokretnosti koja odgovara vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u istoj općini ili gradu, kojom se vlasniku nepokretnosti koja se ekspropriše omogućavaju približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nepokretnost. (2) Za bespravno izgrađene objekte graditelju pripada pravo na naknadu u visini njegovih ulaganja, ako je u vrijeme izgradnje objekta ispunjavao uvjete za legalizaciju istog.

Član 60.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

Član 61. (1) Visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje se prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. (2) Ako je korisniku eksproprijacije predata nepokretnost u posjed prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo birati da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi.

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka USRS, 27/24 i 29/26)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 240. stav (2)

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 241. stav (1)

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Član 250. stav (1)

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u odnosu na osporeni dio rješenja Vrhovnog suda ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.a)U odnosu na osporenu odluku

25. Apelant smatra da obrazloženje Vrhovnog suda u dijelu odlučenja o visini naknade za eksproprirano zemljište ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku te da nije usklađeno s praksom tog suda koja je zauzeta u predmetima iz istog činjeničnog i pravnog osnova.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant ukazuje na različitu sudsku praksu tvrdeći da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odstupio od ustaljene prakse u kontekstu procjene karaktera zemljišta u situaciji kada se radi o izgrađenom zemljištu koje je privedeno namjeni, za koje je vještak utvrdio da se radi o građevinskom zemljištu. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da je apelant dostavio dvije odluke Vrhovnog suda tvrdeći da je sud u tim predmetima zauzeo jasan stav da se izgrađeno zemljište smatra građevinskim bez obzira na upis u službenim evidencijama. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da samo postojanje dvaju (kao u konkretnom slučaju) ili pak nekoliko protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu sličnog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3279/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 27. s referiranjem na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, budući da apelant ukazuje na proizvoljnost obrazloženja Vrhovnog suda, Ustavni sud će osnovanost tih navoda ispitati u kontekstu osporenog obrazloženja Vrhovnog suda.

27. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

28. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud, prema procesnim pravilima, vezan za činjenično stanje nižestepenih sudova (član 241. stav (2) ZPP-a). U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke da dio ekspropriranog zemljišta ispod objekata i za redovnu upotrebu objekata u površini od 1000 mpredstavlja građevinsko zemljište. Dakle, nižestepeni sudovi su utvrdili da je u vrijeme eksproprijacije faktički status zemljišta s objektima bio građevinsko zemljište, pa je shodno tome i pravična naknada za taj dio zemljišta određena prema visini naknade za građevinsko zemljišta. U tom dijelu činjenično stanje je nesporno. Međutim, ono što je bilo sporno je okolnost da je objekt izgrađen 1985. godine, bez odobrenja za građenje, te se u vezi s tim postavilo pitanje legalizacije i vremena legalizacije, zbog čega je predmet vraćen na ponovno odlučivanje kako bi se razjasnila sporna pitanja u odnosu na visinu naknade za eksproprirane objekte, u smislu člana 53. stav (2) Zakona o eksproprijaciji. Dakle, iz obrazloženja nižestepenih sudova proizlazi da su navedene okolnosti bile važne isključivo za utvrđivanje visine naknade za eksproprirane objekte, ali ne i za karakter zemljišta ispod objekata i za redovnu upotrebu objekata.

29. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud nije prihvatio stav nižestepenih sudove da se radi o građevinskom zemljištu, već polazi od toga da je riječ o poljoprivrednom, uz obrazloženje da drugostepeni sud prilikom procjene zemljišta nije uzeo u obzir član 3. stav (2) Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Naime, prema navedenoj odredbi „poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske, (u daljem tekstu: Republike) općina i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom“. Dakle, nije sporno da Vrhovni sud može preinačiti drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava (član 250. stav (1) ZPP-a), kako je to učinio Vrhovni sud u konkretnom slučaju. Međutim, Vrhovni sud u tom slučaju ima obavezu da jasno i argumentirano obrazloži odluku i iznese razloge za svoj stav u kontekstu činjeničnog utvrđenja kojim je bio vezan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud nije osvrnuo na činjenično utvrđenje iz kojeg proizlazi da se u vrijeme eksproprijacije radilo o zemljištu s objektima, odnosno o izgrađenom građevinskom zemljištu, kako je to tokom postupka utvrdilo više vještaka građevinske struke. Stoga je Vrhovni sud propustio obrazložiti zašto mišljenja vještaka građevinske struke u vezi s karakterom zemljišta ispod objekata i za redovnu upotrebu nisu relevantna. Ustavni sud zapaža da je apelant na uvid dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 80 0 V 073319 20 Rev od 10. februara 2021. godine iz istog pravnog osnova u kojem je iznesen stav da je građenjem zemljište privedeno namjeni i da se stoga ne radi o poljoprivrednom već o građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je u navedenom rješenju imao u vidu godinu izgradnje objekata (1958. godina) i odredbu člana 151. stav 4. Zakona o uređenju prostora i građenja na osnovu koje je zaključio da objekti ne podliježu obavezi legalizacije odnosno da se radi o legalno izgrađenim objektima. U tom predmetu Vrhovni sud se nije pozvao na član 3. stav (2) Zakona o poljoprivrednom zemljištu. U konkretnom slučaju, s obzirom na godinu izgradnje objekata koji su bespravno izgrađeni, postavilo se pitanje njihove legalizacije, ali je u postupku utvrđeno da su objekti naknadno, ipak, legalizirani. Vrhovni sud je u rješenju, na koje se apelant pozvao, naveo da je građenjem zemljište privedeno namjeni i da se stoga radi o građevinskom, a ne o poljoprivrednom zemljištu, pri čemu se nije pozvao na promjenu namjene plaćanjem naknade u smislu člana 3. stav (2) Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Budući da u konkretnom slučaju iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da se radilo o građevinskom zemljištu, bez obzira na stanje u javnim evidencijama, izostalo je jasno obrazloženje Vrhovnog suda zašto je u konkretnom slučaju samo stanje u javnoj evidenciji bilo relevantno. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda ne zadovoljava mjerilo relevantnosti jer je dato bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja odnosno činjeničnog utvrđenja drugostepenog suda.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem u dijelu kojim je odlučeno o visini naknade za eksproprirano zemljište povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku.b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

31. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku navodeći da postupak traje od 2014. godine i da je neizvjesno kada će biti okončan. Prije svega, Ustavni sud podsjeća na član 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda koji obavezuje apelante da o svakoj promjeni činjeničnog stanja u vezi s apelacijom obavijeste Ustavni sud. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Osnovnog suda i protivnika predlagača proizlazi da je postupak okončan 23. decembra 2022. godine jer su stranke sklopile sudsko poravnanje, što je u izjašnjenju potvrdio i apelantov punomoćnik. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud u ovom predmetu, s aspekta dužine trajanja postupka, već intervenirao i utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku, te naložio nadležnom sudu da preduzme sve kako bi se postupak okončao u što kraćem roku (op. cit., AP-

3288/19, tač. 44–49). Također, apelantu je odlukom zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku dosuđena pravična naknada. Shodno tome, polazeći od načela res iudicata, Ustavni sud će dužinu postupka ispitati počevši od 21. aprila 2021. godine, odnosno od donošenja odluke Ustavnog suda.

32. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

33. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud o reviziji odlučio rješenjem od 12. maja 2021. godine u odnosu na dio odluke Okružnog suda koji je bio podoban za osporavanje revizijom budući da je u odnosu na naknadu za eksproprirane objekte Okružni sud vratio predmet na ponovno odlučivanje. Navedeno ukazuje da s donošenjem rješenja Vrhovnog suda predmetni postupak nije bio u cijelosti okončan. Međutim, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su vanparnične stranke 23. decembra 2022. godine zaključile sudsko poravnanje kojim su, kako je apelant naveo u svom izjašnjenju, obuhvaćena sva ostala sporna potraživanja. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može izvesti zaključak da je od donošenja odluke Ustavnog suda pa do sklapanja sudskog poravnanja došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku smatra neosnovanim. Ostali navodi

34. S obzirom na prethodno navedeni zaključak o povredi prava na pravično suđenje u segmentu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koji se dovode u vezu s obrazloženjem Vrhovnog suda.

Troškovi postupka

35. U vezi s navodima kojima apelant traži da mu se naknade troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije snose isključivo apelanti.

VII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud preinačio drugostepeno rješenje bez relevantnog obrazloženja i bez uvažavanja relevantnih okolnosti konkretnog slučaja kojim je bio vezan.

37. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da je postupak okončan sklapanjem sudske nagodbe kojom su riješena sva ostala sporna pitanja u vezi s visinom naknada za eksproprirane nekretnine, odnosno da je postupak od donošenja odluke Ustavnog suda do sklapanja sudske nagodbe okončan u razumnom roku, zbog čega nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku.

38. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3638/21 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio