Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2530/22 (Bosana i Hercegovina)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2530/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-2530/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mals 610420 20 Pž od 11. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 6. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mals 610420 20 Pž od 11. maja 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, Odjeljenje za sporove male vrijednosti (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mals 610420 16 Mals od 12. aprila 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda od 12. aprila 2020. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantici, na ime duga, isplati novčani iznos naveden u izreci presude.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je presudom Općinskog suda u Visokom od 4. jula 2013. godine odbijen tužbeni zahtjeva tužitelja M. P. i drugih kojim su tražili da se obavežu apelantica i tužena, da tužiteljima, na ime naknade nematerijalne štete, isplate određene novčane iznose. Također, utvrđeno je da je presudom Kantonalnog suda u Zenici od 27. januara 2014. godine djelimično uvažena žalba tužitelja i preinačena navedena prvostepena presuda tako što su apelantica i tužena obavezani da solidarno, na ime naknade nematerijalne štete, tužiteljima isplate određene novčane iznose. Zatim, utvrđeno je da je tužitelj M. P., na osnovu navedene presude Kantonalnog suda u Zenici, pokrenuo izvršni postupak protiv apelantice, kao izvršenika, da je rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 30. aprila 2014. godine određeno predloženo izvršenje tražioca izvršenja M. P., te da je apelantica postupila po navedenom rješenju o izvršenju, tj. da je apelantica tražiocu izvršenja M. P. uplatila potraživani novčani iznos. Međutim, utvrđeno je da je, nakon što je apelantica tražiocu izvršenja uplatila potraživani iznos, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) presudom od 13. oktobra 2016. godine preinačio presudu Kantonalnog suda u Zenici, te u cijelosti odbio tužbeni zahtjeva tužitelja M. P. i drugih. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je apelantica pokrenula konkretni postupak protiv tužene cijeneći da na strani tužene postoji regresni dug u smislu odredbe člana 208. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Međutim, Općinski sud je, cijeneći navedene okolnosti slučaja, zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu regresnog duga. Naime, najprije je ukazao da je donošenjem presude Vrhovnog suda otpao pravni osnov na temelju kojeg je apelantica tražitelju izvršenja M. P. isplatila iznos nematerijalne štete. U vezi s tim, ukazao je na odredbu člana 210. stav (1) ZOO kojom je propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignutih koristi. Također, Općinski sud je ukazao i na odredbu člana 210. stav (4) ZOO kojom je propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Stoga, kako je, u konkretnom slučaju, odlukom Vrhovnog suda preinačena presuda Kantonalnog suda u Zenici, na osnovu koje je apelantica isplatila licu M. P. potraživani iznos, tj. kako je otpao pravni osnov na osnovu kojeg je apelantica izvršila uplatu, Općinski sud je naveo da se time i tužena oslobodila svih obaveza prema licu M. P., odnosno da se samim tim tužena oslobodila i obaveze isplate regresnog duga prema apelantici. Slijedom svega navedenog, Općinski sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev.

5. Presudom Kantonalnog suda od 11. maja 2022. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je, nasuprot apelantičinim navodima, prvostepeni sud pravilno cijeneći sve okolnosti slučaja, pravilno odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Naime, ukazao je da je odredbom člana 208. stav (1) ZOO propisano pravo solidarnog dužnika koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti, da traži od svakog od ostalih dužnika da mu nadoknadi ono što je platio za njega-regres isplatioca. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je presudom Vrhovnog suda nestala obaveza apelantice i tužene, kao solidarnih dužnika, na isplatu nematerijalne štete, zbog čega je onda nestala i obaveza tužene na plaćanje regresnog duga prema apelantici u smislu odredbe člana 208. stav (1) ZOO. Osim toga, istakao je da je za postojanje regresa isplatioca neophodno postojanje osnova bilo u zakonu ili ugovoru, odnosno pravosnažnoj presudi. Stoga, kako tog osnova više nema, tj. kako je osnov otpao donošenjem presude Vrhovnog suda, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ukoliko nema osnova nema ni obaveze plaćanja. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenom relevantnih odredbi ZOO pravilno zaključio da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev.

7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Također, ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je neosnovan tužbeni zahtjev, pogrešno cijeneći da otpadanjem osnova na temelju kojeg je apelantica izvršila uplatu nematerijalne štete tražiocu izvršenja M. P. je prestala i obaveze tužene na isplatu regresnog duga, budući da je apelantica postupala savjesno ispunivši svoju obavezu. Osim toga, apelantica ukazuje da su redovni sudovi odstupili od stava zauzetog u ranijim istovrsnim postupcima, tj. u presudama br. 65 0 Mals 556003 od 4. oktobra 2019. godine i 65 0 Ps 521831 15 Ps od 23. novembra 2016. godine (apelantica uz apelaciju nije dostavila navedene odluke).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dali jasne razloge za zaključak da, u okolnostima konkretnog slučaja, ne postoji obaveza tužene da apelantici, na ime regresnog duga, isplati potraživani novčani iznos, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U odnosu na apelantičine navode kojima suštinski pokreće pitanje pravne sigurnosti, tj. kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju odstupljeno od stava zauzetog u ranijim istovrsnim postupcima (vidi, tačka 7. ove odluke), Ustavni sud zapaža da apelantica navedene odluke nije dostavila uz apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantičine navode u tom pravcu. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantičinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2530/22 (Bosana i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio