Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-824/25 (RMU "Banovići" d.d Banovići)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Materijalna šteta
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Naknada štete
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-824/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-824/25, rješavajući apelacije koje je podnio RMU „Banovići“ d.d. Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23),donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio RMU "Banovići" d.d. Banovići protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 077619 23 Gž od 10. decembra 2024. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 P 077409 23 Gž od 10. decembra 2024. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-824/25
1. RMU "Banovići" d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Anes Mehić, apelantov zaposlenik, podnio je 25. februara 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 P 077619 23 Gž od 10. decembra 2024. godine.
2. Apelant je 9. maja 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 20. marta 2025. godine kojim je odbačena njegova revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.
3. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužiteljici (R. Š.) naknadi materijalnu štetu na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene presude u iznosu od 22.957,00 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužiteljičin zahtjev za naknadu štete uzrokovane apelantovim rudarskim radovima. Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka, na osnovu geološkog vještačenja, utvrđeno da su apelantovi rudarski radovi, koji predstavljaju opasnu djelatnost, uzrok štete na tužiteljičinim nekretninama. U vezi s tim, naveo je da su nastala oštećenja posljedica izvođenja radova na Površinskom kopu Turija od strane apelanta, kada je apelant izvršio zasijecanje padine na kojoj se nalaze tužiteljičine nekretnine, što je za posljedicu imalo nastanak erozionih procesa. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov prijedlog za vještačenje po vještaku rudarske struke, jer je za istu vrstu vještačenja određen vještak geološke struke, budući da nema izuzetaka od pravila da vještačenje obavlja jedan vještak (član 149. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku). U vezi s tim, naveo je da se vještak geološke struke na glavnoj raspravi izjasnio da na osnovu radnog iskustva u podzemnoj i površinskoj eksploataciji u rudniku više od 20 godina, može sa sigurnošću zaključiti da se oštećenja na nekretninama mogu dovesti u direktnu uzročno-posljedičnu vezu sa rudarskim i postrudarskim procesima. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je vještak geološke struke dostavio jasan i potpun nalaz i mišljenje koji je obrazložio na glavnoj raspravi, pa je prvostepeni sud imao uporište za zaključak da su apelantovi radovi uzrok nastanka štete. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da njegova opasna djelatnost nije bila uzrok nastanka štete, a na apelantu je bio teret dokazivanja. Zatim, naveo je da je visina materijalne štete utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud primjenom odredaba čl. 154. stav (2), 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (kojim je propisano da, između ostalog, za štetu od opasne djelatnosti od koje potiče povećana opasnost štete za okolinu se odgovara bez obzira na krivnju, te da se za štetu nastalu u vezi sa opasnom djelatnošću smatra da potiče od te djelatnosti izuzev ako se dokaže da ona nije uzrok te štete i da za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi) pravilno donio prvostepenu presudu.
2. AP-826/25
5. Apelant je 25. februara 2025. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj 127 0 P 077409 23 Gž od 10. decembra 2024. godine.
6. Apelant je 27. marta 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda od 25. februara 2025. godine kojim je odbačena njegova revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku.
7. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (I. H.) naknadi materijalnu štetu na nekretninama pobliže označenim u izreci prvostepene presude u iznosu od 15.670,00 KM.
8. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev za naknadu štete uzrokovane apelantovim rudarskim radovima. Zatim, naveo je da je u toku postupka, na osnovu vještačenja vještaka geološke i rudarske struke, utvrđeno da je apelantova rudarska djelatnost uzrok nastanka štete na tužiteljevoj nekretnini. Takođe, naveo je da je zadatak vještaka rudarske struke bio da nakon uvida u apelantovu dokumentaciju, a posebno u projekte izvedenih rudarskih radova, utvrdi da li su se na spornoj parceli izvodili radovi i kada su se izvodili, te uzrok eventualnog oštećenja, uzimajući u obzir razlike u nadmorskoj visini sporne parcele i vještačke akumulacije sa ciljem utvrđivanja mogućeg plavljenja. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant odgovoran za devastacije sporne parcele jer ni jednim rudarskim projektom nije predvidio odvodnjavanje oborinskih voda iz jezera koje je formirao apelant formiranjem odlagališta jalovine. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da i ukoliko bi se zanemario nalaz vještaka rudarske struke, prvostepeni sud je imao dovoljno uporišta u nalazu vještaka geološke struke za zaključak da je rudarska djelatnost apelanta uzrok nastanka štete. S druge strane, naveo je da apelant u toku postupka nije dokazao da njegova opasna djelatnost nije bila uzrok nastanka štete, a na apelantu je bio teret dokazivanja. Zatim, naveo je da je visina štete zbog izgubljene vrijednosti poljoprivrednog zemljišta, štete na voćnim stablima i sadnicama, te izgubljene dobiti utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud primjenom odredaba čl. 154. stav (2), 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima pravilno donio prvostepenu presudu. Spajanje predmeta
9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-824/25. Apelacioni navodi
10. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava došlo do nezakonitog zaključka o njegovoj odgovornosti za naknadu štete. Osim toga, apelant u predmetu broj AP-826/25 se poziva i da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na konkretne situacije, kao i o neosnovanosti žalbenih navoda apelanta, koje apelant ponavlja u apelacijama, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
16. Pored toga, apelant se u predmetu broj AP-826/25 pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, odnosno u vezi uživanja prava utvrđenih zakonom, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman