Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4723/25 (S.Ž.B.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Krivični postupak
  • Nije krivična optužba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4723/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4723/25, rješavajući apelaciju S. Ž. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. Ž. B. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 225270 25 Kž 9 od 11. avgusta 2025. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz čl. II/3.a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. Ž. B. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 225270 25 Kž 9 od 11. avgusta 2025. godine, u odnosu na kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. S. Ž. B. (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 28. oktobra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 225270 25 Kž 9 od 11. avgusta 2025. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 225270 25 Kv 12 od 9. juna 2025. godine. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru „kojom bi se nadležnom Općinskom sudu u Tuzli naložilo privremeno odobravanje prekida izdržavanja kazne zatvora, u cilju žaštite osnovnih ljudskih prva apelanta i njegove porodice“.

2. Presudom Općinskog suda od 3. oktobra 2024. godine apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i 11 mjeseci, zbog krivičnog djela prevara u privrednom poslovanju.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 K 225270 25 Kv 12 od 9. juna 2025. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova molba za prekid izdržavanja kazne zatvora od 5. maja 2025. godine. U obrazloženju je sud, između ostalog, istakao da je cijenio nalaz i mišljenje stručnog lica (vještaka medicinske struke), temeljem kojeg je konstatovano da apelant ne boluje od akutne, već hronične precizirane bolesti kralježnice, te da se radi o bolesti koja ne iziskuje hitan operativni tretman. Zbog toga je zaključeno da u apelantovom slučaju nije neophodno izvršiti prekid kazne zatvora. Dalje je navedeno da apelantova supruga L. B. Ž. boluje od precizirane bolesti kralježnice, koja bolest prema nalazu vještačenja nije ni teško niti iznenadno oboljenje, koje bi prije svega iziskivalo neophodnu brigu od strane drugih lica. Isto tako je navedeno da je kod apelantove kćerke I. Ž. u aprilu 2025. godine postavljena dijagnoza sumnje na preciziranu bolest koljena, koja ne utječe bitnije na kretanje takve osobe, a svakako ne iziskuje ni neophodnu brigu od strane drugih lica. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelant nije dokazao da boluje od teže akutne bolesti, niti da članovi njegove porodice boluju od iznenadne i teške bolesti, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Rješenjem Kantonalnog suda 32 0 K 225270 25 Kž 9 od 11. avgusta 2025. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava iz čl. II/3.a), b), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je ukazao i na kršenje prava iz člana 13. Evropska konvencije i člana

3. Konvencije o pravima djeteta. Apelant ističe da su osporenim odluka odbijeni „po sedmi put“ njegovi zahtjevi za prekid izvršenja kazne zatvora. Dalje navodi istovremeno izdržavanje kazne zatvora bračnih partnera-roditelja mldb. djeteta (kćerke od 13 godina i tri mjeseca). U vezi s tim apelant ukazuje na narušeno svoje zdravstveno stanje i zdravstveno stanje svoje supruge, te mldb. kćerke kojoj je nužna roditeljska briga i prisustvo. Zatim navodi da se njegova supruga, odnosno majka njihove mldb. kćerke nalazi lišena slobode u kućnom zatvoru pod elektronskim nadzorom, zbog čega je mogućnost brige o djetetu ograničena. Također navodi da on i supruga nemaju živih roditelja, niti bližih srodnika koji bi mogli preuzeti brigu o mldb. djetetu. U svjetlu navedenog, apelant smatra da osporene odluke se sadrže adekvatne razloge i ne pokazuju da su redovni sudovi razmotrili apelantovo zdravstveno stanje i najbolji interes mldb. djeteta. Isto tako ukazuje na „trajanje postupka od preko pet godina“ uz činjenicu da se apelant nalazio u pritvoru 22 mjeseca i kasnije na izdržavanju kazne zatvora po drugom osnovu. Konačno, zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je tražio da Ustavni sud naloži Općinskom sudu da udovolji apelantovom zahtjevu za prekid izdržavanja kazne zatvora (vidi, tačka 1. ove odluke).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

8. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

9. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud prvenstveno ističe da se u postupku donošenja osporenih rješenja nije radilo o utvrđivanju bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, budući da je to pitanje odlučeno pravosnažnom presudom Općinskog suda od 3. oktobra 2024. godine (vidi, tačka 2. ove odluke). S obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj krivičnoj optužbi, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2567/08 od 14. septembra 2010. godine, tačka 6.). Budući da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava iz čl. II/3.a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U konkretnom slučaju, apelant je ukazao da su redovni sudovi u osporenim rješenjima proizvoljno utvrdili činjenično stanje i cijenili dokaze, što je za posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na život, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, kao i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, uključujući i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa navedenim pravima. Naime, Ustavni sud prije svega zapaža da su redovni sudovi u postupku odlučivanja o apelantovom prijedlogu za prekid izdržavanja kazne zatvora proveli medicinsko vještačenje kako na okolnosti apelantovog zdravstvenog stanja, tako i zdravstvenog stanja njegove supruge i njihove mldb. kćerke. U vezi s tim je zaključeno da apelant ne boluje od teže akutne bolesti koja predstavlja jedan od osnova za prekid izdržavanja kazne zatvora u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS). Također je zaključeno i da apelantovo zdravstveno stanje ne iziskuje hitan operativni tretman. Ustavni sud smatra pije svega da redovni sudovi nisu propustili ispuniti svoju pozitivu obavezu u svjetlu garancija iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvenciju, odnosno revnosno ispitati apelantovo zdravstveno stanje u kontekstu izdržavanja kazne zatvora i neophodnosti njenog prekida. Dakle, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da u konkretnom slučaju postoji objektivizirana opasnost po apelantov život, odnosno da javne vlasti nemaju kapacitet pružiti apelantu efektivnu zdravstvenu zaštitu. Pri tome, u svjetlu prakse Evropskog suda i pozitivnih obaveza domaćih javnih vlasti, Ustavni sud napominje da osim zdravlja zatvorenika, njihova dobrobit također mora biti na odgovarajući način osigurana s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru (vidi, Dzieciak protiv Poljske, presuda od 9. decembra 2008. godine, tačka 91., s daljnjim referencama).

14. U kontekstu drugog pravnog osnova za prekid kazne izdržavanja kazne zatvora (briga o drugim licima), redovni sudovi su shodno medicinskom vještačenju konstatovali u odnosu na ta „druga lica“ da se ne radi ni o teškim, niti iznenadnim oboljenjima u svjetlu relevantnih odredbi ZIKS-a. Pri tome, u svjetlu navoda o kršenju navoda o pravu na porodični život, Ustavni sud ima u vidu apelantove navode da se njegova supruga nalazi na izdržavanju kućnog zatvora pod elektronskim nadzorom. Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja u kontekstu zdravstvenog stanja apelantove supruge, navedena činjenica nije dovoljna sama po sebi da uputi na zaključak neadekvatne brige o mldb. djetetu-kćerke u konkretnom slučaju i kršenju prava djeteta kako to tvrdi apelant. Ovo iz razloga što izvršavanje elektronskog nadzora ne jamči samo osuđenom licu poštivanje ljudskih dostojanstva i osnovnih ljudskih prava, već i njegovoj/njenoj porodici (član 2. Pravilnika o provođenju elektronskog nadzora u FBiH; „Službene novine FBiH“, broj 11/12). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja propustili razmotriti apelantovo zdravstveno stanje i najbolji interes mldb. djeteta. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant imao na raspolaganju redovan pravni lijek kojeg je i koristio, a činjenica da je on bio u apelantovom slučaju neuspješan nije od utjecaja na njegovu efektivnost. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava iz člana II/3.a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3. i 8. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 13. Evropske konvencije.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4723/25 (S.Ž.B.) | Sudska praksa | Aktio