Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-741/26 (M. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-741/26
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-741/26, rješavajući apelaciju Miše Kuprešaka, na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miše Kuprešaka podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 008734 26 Kž 3 od 18. februara 2026. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miše Kuprešakapodnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 008734 26 Kž 3 od 18. februara 2026. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mišo Kuprešak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Draženko Lukić, advokat iz Doboja, podnio je 26. februara 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 008734 26 Kž 3 od 18. februara 2026. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 008734 26 Kv 11 od 23. januara 2026. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 6. i 9. marta 2026. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u ostavljenom roku dostavili tražene odgovore, koji su 7. aprila 2026. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje je dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Protiv apelanta i 13 poimenično označenih lica (u daljnjem tekstu: ostali optuženi) Okružni sud je 15. novembra 2025. godine potvrdio optužnicu. Optužnica protiv apelanta je potvrđena zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav (3) u vezi sa st. (1) i (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ).
5. Okružni sud je Rješenjem broj 13 0 K 008734 25 Kv 9 od 20. novembra 2025. godine apelantu produžio pritvor nakon potvrđivanja optužnice, koji može trajati najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, s tim da će se svaka dva mjeseca vršiti kontrola opravdanosti te mjere. Pritvor je apelantu produžen iz razloga propisanih odredbom člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 008734 26 Kv 11 od 23. januara 2026. godine u postupku redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora utvrđeno je da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju primjenu mjere pritvora prema apelantu iz posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKP-a. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da utvrđeni stepen osnovane sumnje koji je postojao u momentu određivanja pritvora, kao i prilikom njegovog kasnijeg produžavanja nakon potvrđivanja optužnice, nije doveden u pitanje do donošenja konkretnog rješenja. Pri tome je sud ukazao da se do kontrole opravdanosti pritvora nisu pojavile nove okolnosti niti dokazi koji bi kompromitovali utvrđenu osnovanu sumnju da su optuženi počinili krivična djela koja im se optužnicom stavljaju na teret. Naime, Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz rezultata primjene posebnih istražnih radnji, i to nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234. stav (2) tačka a) ZKP-a i tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima iz člana 234. stav (2) tačka g) ZKP-a, koje su sprovedene po taksativno navedenim naredbama tog suda. U vezi s tim Okružni sud je naveo da je sadržaj monitorisanih razgovora već analiziran i obrazložen za svakog optuženog, uključujući i apelanta, pojedinačno u rješenju o produženju pritvora od 18. septembra 2025. godine na str. od 7. do 26. tog rješenja. U tom kontekstu Okružni sud je istakao da sadržaj navedenih razgovora ukazuje na međusobne kontakte, način komunikacije, postupanja i ponašanje optuženih, što u svojoj ukupnosti potvrđuje osnovanu sumnju da su optuženi bili uključeni u izvršenje krivičnih djela koja su predmet optužnice. Okružni sud je sadržaj njihove komunikacije doveo u vezu s rezultatima pretresa njihovih stambenih objekata, što je, kako je istaknuto, dodatno konkretizovalo i potvrdilo postojanje osnovane sumnje. Pri tome je Okružni sud ukazao da količine opojne droge, sredstava za njihovo miješanje, aparatura za precizno mjerenje i pakovanje, kao i pronalazak većih novčanih iznosa kod optuženih opravdano ukazuju da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja im se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret.
7. U pogledu postojanja posebnih uslova za produženje pritvora propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKP-a, Okružni sud je istakao da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo za koje se tereti optužnicom, a za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da iz sadržaja presretnutih razgovora proizlazi da je apelant, radi dalje prodaje, kupio kilogram opojne droge marihuanaod drugog optuženog i još jednog osumnjičenog. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da nabavljena količina opojne droge, kontinuitet u preduzimanju inkriminisanih radnji, kao i međusobna povezanost optuženih ukazuju na visok stepen kriminalne upornosti i jasno izraženu sklonost ka vršenju krivičnih djela koja im se optužnicom stavljaju na teret. Pri tome je ukazao da okolnost da je tokom postupka apelant dostavio rješenje kojim mu je iz kaznene evidencije brisana osuda za isto krivično djelo, imajući u vidu prethodno navedene okolnosti, nema odlučujući značaj prilikom ocjene postojanja iteracijske opasnosti u odnosu na njega. Sve navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, ukazuje na opravdanu bojazan da bi boravkom na slobodi apelant nastavio s činjenjem istih ili sličnih krivičnih djela.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 008734 26 Kž 3 od 18. februara 2026. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, postojanje osnovane sumnje utvrdio sveobuhvatnom i detaljnom analizom dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, a koju je prvostepeni sud potvrdio. Pri tome je ukazano da je prvostepeni sud postojanje osnovane sumnje za svakog optuženog utvrdio na osnovu analize dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, iz kojih proizlaze međusobne komunikacije optuženih, te uloga svakog od njih u preduzimanju pojedinih radnji izvršenja djela. Navedene dokaze je, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud doveo u vezu s materijalnim dokazima o oduzetoj materiji, sredstvima za mjerenje i predmetima na kojima su pronađeni tragovi opojne droge. Svi navedeni dokazi su, kako je istakao Vrhovni sud, dali prvostepenom sudu čvrstu podlogu za zaključak da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov za produženje pritvora, što je utvrđeno i potvrđenom optužnicom. Vrhovni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant specijalni povratnik u izvršenju krivičnog djela, te je ukazao na broj preduzetih radnji izvršenja, brojnost međusobno povezanih lica koja su učestvovala u njihovom preduzimanju, motiv i način izvršenja djela, što u svojoj ukupnosti ukazuje na visok stepen kriminalne opasnosti u slučaju puštanja na slobodu. Vrhovni sud je ukazao da je odlukom o produženju pritvora kao nužnoj mjeri i razlozima koji su dati u vezi s tim opredijelio i svoj stav prema blažim mjerama, uključujući i mjere zabrane.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant ukazuje na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ističe da ne postoje dokazi koji ukazuju na osnovanu sumnju da je krivično djelo koje mu je stavljeno na teret počinio u okviru grupe i da nijedan dokaz ne potvrđuje da je prodavao marihuanu. S obzirom na to, smatra da nije ispunjen opšti uslov za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Apelant je dalje istakao da redovni sudovi nisu obrazložili naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi on puštanjem na slobodu mogao ponoviti krivično djelo. Pri tome apelant ističe da redovni sudovi nisu mogli uzeti u obzir njegovu raniju osuđivanost jer je osuda za istovrsno krivično djelo brisana po sili zakona. U konačnici apelant tvrdi da organizatoru grupe nije produžen pritvor, te da su u međuvremenu i drugi optuženi pušteni da se brane sa slobode. Stoga smatra da je time što mu je produžen pritvor stavljen u diskriminatorski položaj.
b) Odgovori na apelaciju i izjašnjenje
10. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao dovoljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantovih prigovora u odnosu na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga. S obzirom na to da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Okružni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao odgovarajuće obrazloženje kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja iteracijske opasnosti na apelantovoj strani. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prilikom donošenja osporenog rješenja obrazložio način na koji je cijenio brisanje apelantove osude iz kaznene evidencije. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužilaštvo smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Apelant je u izjašnjenju naveo da su odgovori na apelaciju paušalni i neargumentovani, te da ostaje pri argumentovanim navodima iznesenim u apelaciji.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i […]
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
Član 202. stav (1) i stav (2) tačka v) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna doživotnog zatvora i […]
VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
15. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske (VV), presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izolovanog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.
16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da osporeno rješenje o produženju pritvora ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4893/23 od 23. januara 2025. godine, tačka 31, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i bezbjednost i zabranu diskriminacije
17. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
20. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
21. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu nakon potvrđivanja optužnice produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje je propisano u KZ-u, zbog čega njegovo lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
22. Prema praksi Evropskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije uslovljena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“ – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama). Nadalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144. s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Başer i Özçelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187. s daljnjim referencama). Produženi pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203. s daljnjim referencama).
23. Dovodeći naprijed navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju potvrđena optužnica protiv apelanta i ostalih optuženih. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da potvrđivanje optužnice podrazumijeva da je sudija za prethodno saslušanje utvrdio postojanje dovoljno dokaza koji ukazuju da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo za koje se optužuje. Nezavisno od navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom produženja pritvora detaljno i dovoljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud naveo da se u konkretnom slučaju radi o kontroli opravdanosti pritvora, te da je u obrazloženju rješenja o produženju pritvora u fazi istrage interpretirao sadržaj monitorisanih razgovora iz kojih proizlaze međusobni kontakti optuženih, način njihovog komuniciranja i uloga svakog optuženog, uključujući i apelanta, u preduzimanju pojedinih radnji izvršenja krivičnog djela. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, povodom identičnih apelantovih prigovora, prihvatio argumentaciju i zaključke Okružnog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje (vidi tač. 6. i 8. ove odluke). Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo. Dakle, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije.
24. Budući da apelant nije problematizovao nadležnost redovnih sudova koji su mu produžili pritvor, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.
25. U odnosu na postojanje iteracijske opasnosti, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187). U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelant smatra da nisu navedeni razlozi koji predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on ponoviti krivično djelo, da je njegova ranija osuda brisana iz kaznene evidencije te da nije ni mogla biti cijenjena prilikom utvrđivanja iteracijske opasnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali konkretne i argumentovane razloge za zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Naime, redovni sudovi su ukazali na način izvršenja djela, količinu opojne droge koja je apelantu oduzeta, kao i na brojnost i povezanost lica koja su učestvovala u preduzimanju inkriminisanih radnji, te njihov kontinuitet i motiv preduzimanja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud cijenio da je apelantova ranija osuda za isto krivično djelo brisana iz kaznene evidencije, te da je detaljno obrazložio da, imajući u vidu prethodno navedene okolnosti, ta okolnost nema uticaj na procjenu iteracijske opasnosti na apelantovoj strani (vidi tačku 7. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi u prilog pravilnosti zaključka Okružnog suda o postojanju iteracijske opasnosti naveo da je apelant povratnik u činjenju krivičnog djela, koju okolnost, istina, nije mogao cijeniti s obzirom na to da je tokom postupka osuda za ranije krivično djelo brisana. Međutim, imajući u vidu da je Okružni sud jasno ukazao da nije cijenio navedenu okolnost, odnosno da je naveo koje okolnosti je uzeo u obzir prilikom procjene iteracijske opasnosti, a koje razloge je podržao i Vrhovni sud, Ustavni sud ne može zaključiti da je to bila jedina i odlučujuća okolnost koja je Vrhovni sud opredijelila da podrži zaključak prvostepenog suda o postojanju iteracijske opasnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-517/20 od 26. marta 2020. godine, tačka 58, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, okolnosti koje su naveli redovni sudovi, prema ocjeni Ustavnog suda, u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje predstavljaju visok stepen iteracijske opasnosti u slučaju apelantovog boravka na slobodi.
26. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom donošenja osporenih odluka nisu proizvoljni jer su sudovi ponudili uvjerljiva i jasna obrazloženja kako za činjenična utvrđenja tako i za primjenu prava. Takođe, redovni sudovi su razmotrili da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom, blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, dali dovoljne i relevantne razloge za produženje pritvora apelantu, pa proizlazi da su apelantovi navodi neosnovani.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri ocjeni opravdanosti produženja mjere pritvora apelantu, imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost, s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima, s druge strane. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da su u okolnostima apelantovog slučaja, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, sudovi u smislu garancija člana 5. stav 3. Evropske konvencije preispitali sva pitanja u vezi s produženjem pritvora apelantu, te da su odluku o pritvoru donijeli pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
29. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizovao navode da se nalazi „u diskriminatorskom položaju“ u odnosu na druga osumnjičena/optužena lica u konkretnom postupku, niti je dostavio dokaze o tome. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da sama činjenica da redovni sud donosi drugačije odluke o pritvoru u odnosu na druge optužene koji su, takođe, učestvovali u istom događaju ne znači da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu. Naime, shodno pozitivnom zakonodavstvu, postojanje osnova za pritvor ocjenjuje se u svakom konkretnom slučaju, odnosno za svakog osumnjičenog/optuženog posebno. Dakle, donošenje različitih odluka povodom kontrole opravdanosti mjere pritvora u odnosu na druge optužene u konkretnom postupku, samo po sebi, ne predstavlja diskriminaciju prema nekom zabranjenom osnovu, dok bi suprotno tumačenje vodilo ka obavezi suda da u istom postupku u odnosu na sve optužene donosi istovjetne odluke nezavisno od individualnih okolnosti na strani svakog optuženog. Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni te navode neće posebno razmatrati.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada je produženje apelantovog pritvora bilo „zakonito“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“, pri čemu je redovni sud u osporenom rješenju dao jasne i argumentovane razloge od javnog interesa za produženje pritvora, koji pretežu nad apelantovim pravom na slobodu.
31. Na osnovu 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman