Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4039/21 (S. S.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • COVID-19
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4039/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4039/21, rješavajući apelaciju Slaviše Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Spasojevića podnesena protiv zaključaka o sprovođenju mjera za reagiranje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj br. 103-1/21 od 16. novembra 2021. godine i 53-1/20 od 31. avgusta 2020. godine, koje je donio Republički štab za vanredne situacije Vlade Republike Srpske, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slaviše Spasojevića zbog kršenja „prava na rad“ zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Modriče, podnio je 24. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv zaključaka o sprovođenju mjera za reagiranje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj br. 103-1/21 od 16. novembra 2021. godine i 53-1/20 od 31. avgusta 2020. godine, koje je donio Republički štab za vanredne situacije Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republički štab). Uvodne napomene

2. Odlukom o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske broj 04/1-012-2-

792/20 od 16. marta 2020. godine Vlada RS je, na prijedlog Republičkog štaba, proglasila vanrednu situaciju zbog epidemiološke situacije u Republici Srpskoj uslijed koronavirusa. Republički štab je nakon toga kontinuirano donosio zaključke o sprovođenju mjera za reagiranje na pojavu bolesti izazvane virusom korona.

Činjenice konkretnog predmeta

3. S ciljem sprečavanja širenja koronavirusa (SARS-CoV-2) i zarazne bolesti prouzrokovane njime (COVID-19) na teritoriji Republike Srpske u periodu od 31. avgusta do 14. septembra 2020. godine Republički štab je donio zaključak o sprovođenju mjera za reagiranje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj broj 53-1/20 od 31. avgusta 2020. godine (na sadržaj zaključka je detaljnije ukazano u tački 8. ove odluke).

4. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant u vrijeme podnošenja apelacije bio zaposlen kao nastavnik u preciziranoj osnovnoj školi (u daljnjem tekstu: OŠ). Zbog odbijanja da nosi zaštitnu masku na radnom mjestu apelant je 1. septembra 2020. godine pa nadalje bio udaljen s radnog mjesta, te je protiv njega bio pokrenut disciplinski postupak zbog učinjene teže povrede radne obaveze (neprimjereno ponašanje prema učenicima). Nakon okončanog disciplinskog postupka, OŠ je 2. marta 2021. godine donijela rješenje kojim je apelantu otkazala ugovor o radu. To rješenje je 23. aprila 2021. godine potvrđeno drugostepenim rješenjem školskog odbora. U pouci o pravnom lijeku navedenog drugostepenog rješenja je navedeno da radnik (apelant) nema pravo žalbe, ali da može, ukoliko smatra da su mu odlukom poslodavca povrijeđena prava iz radnog odnosa, pokrenuti radni spor u roku od šest mjeseci pred nadležnim sudom. Iz stanja spisa predmeta Ustavni sud ne može utvrditi da li je apelant koristio navedeni pravni lijek, niti je u vezi s tim apelant naknadno dostavio Ustavnom sudu bilo kakvu informaciju.

5. S ciljem sprečavanja širenja koronavirusa (SARS-CoV-2) i zarazne bolesti prouzrokovane njime (COVID-19) na teritoriji Republike Srpske u periodu od 16. novembra 2021. godine do 1. decembra 2021. godine Republički štab je donio zaključak istog naziva broj 103-1/21 od 16. novembra 2021. godine. Tim zaključkom su građani, između ostalog, kako je to propisano tačkom 9, obavezani da u zatvorenom prostoru nose zaštitnu masku (prekriveni usta, nos i brada). Također su osporenim zaključkom propisani i izuzeci od navedene obaveze nošenja zaštitne maske, te obaveze prodajnih objekata u vezi sa sprovođenjem navedene mjere, kao i nadzor nad sprovođenjem osporenog zaključka i sankcije u slučaju nepoštovanja mjera zabrane i ograničenja propisanih osporenim zaključkom (na sadržaj zaključka je detaljnije ukazano u tački 9. ove odluke)

Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da su mu osporenim zaključcima Republičkog štaba od 31. avgusta 2020. godine i 16. novembra 2021. godine prekršena prava iz čl. II/3.a), b), c), d), f), g), h) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2., 3., 4., 5., 8., 9. i 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ukazao i na kršenje čl. 11. i 12. te člana 23. tačka 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant smatra da osporeni zaključci nisu bazirani na zakonu.

7. Naime, apelant ukazuje da su osporeni zaključci prekoračili odredbe zakona, Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega on svakodnevno trpi „nenadoknadivu štetu“. U vezi s tim navodi da mu je uskraćeno i pravo na rad, te ugroženo fizičko održavanje „biološkog života, kao i psihičko zdravlje“. Također navodi i da je zbog odbijanja da nosi masku na licu na radnom mjestu dobio otkaz od poslodavca. Pritom apelant ističe da osporenim zaključkom od 31. avgusta 2020. godine nije bila propisana obaveza nošenja zaštitne maske. Dalje se problematizira sama priroda osporenih zaključaka kao pravnog akta, odnosno da se ne radi o zakonu već o općem aktu kojim se krše navedena ljudska prava. U prilog svojoj argumentaciji apelant se referirao na zaključke iz prakse Ustavnog suda u predmetima br. AP-3683/20 od 22. decembra 2020. godine i AP-

1239/21 od 16. novembra 2021. godine u dijelovima koji se odnose kako na izostanak aktivnog učešća zakonodavne vlasti u donošenju i preispitivanju mjera tako i u odnosu na to da ih je donio uski segment izvršne vlasti. Konačno, apelant je u nastavku na opširan način argumentirao i nepostojanje opravdanosti i korisnosti nošenja maski za lice kada je u pitanju suzbijanje virusnih zaraza, ukazujući na njihovu štetnost.

Relevantni propisi

8. Zaključak o sprovođenju mjera za reagiranje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj broj 53-1/20 od 31. avgusta 2020. godine

Cjelokupan sadržaj navedenog zaključka je dostupan na službenoj internetskoj stranici Vlade RS https://vladars.rs/sr-SP-Cyrl/Documents/Zaklju%C4%8Dak%20o%20obaveznom%20sprovo %C4%91enju%20mjera%20za%20reagovanje%20na%20pojavu%20bolesti%20izazvane%20novim %20virusom%20korona.pdf Tim zaključkom su, s ciljem prevencije širenja koronavirusa, do preciziranog datuma zabranjena sva javna precizirana okupljanja, ograničeno radno vrijeme u ugostiteljstvu, regulirane aktivnosti sportskih organizacija, nadzor nad sprovođenjem zaključka, te pravni status drugih preciziranih naredbi i prethodnog zaključka.

9. Zaključak o sprovođenju mjera za reagiranje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj broj 103-1/21 od 16. novembra 2021. godine u relevantnom dijelu glasi:

Na osnovu člana 45. t. b), g) i z) Zakona o zaštiti i spasavanju u vanrednim situacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 121/12 i 46/17), člana 43. Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 90/17, 42/20 i 98/20), Odluke o proglašenju vanredne situacije za teritoriju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 25/20) na prijedlog Ministarstva trgovine i turizma, Republički štab za vanredne situacije na 103. sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine, donosi

ZAKLJUČAK

o sprovođenju mjera za reagovanje na pojavu bolesti izazvane novim virusom korona (COVID-19) u Republici Srpskoj

U cilju sprečavanja širenja virusa korona SARS-CoV-2 i COVID-19 bolesti na teritoriji Republike Srpske i zaštite i spasavanja stanovništva od 16.11.2021. do 1.12.2021. godine zabranjuju se: […]

9. Obavezuju se građani da u zatvorenom prostoru nose zaštitnu masku (prekrivena usta, nos i brada), da se pridržavaju zaštitne mjere fizičkog rastojanja od dva metra, kako u zatvorenom tako i na otvorenom prostoru, te da se pridržavaju uputstava JZU „Institut za javno zdravstvo Republike Srpske“ za boravak u zatvorenom prostoru u zavisnosti od djelatnosti koja se obavlja. […]

Dopustivost apelacije

10. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Međutim, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na navode o povredi prava na rad

11. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud zapaža da je apelant, između ostalog, ukazao i da mu je prekršeno pravo na rad. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine. Tim paktom je u članu 6. garantirano pravo na rad. Kada je u pitanju pravilo „iscrpljivanje pravnih lijekova“, Ustavni sud ističe da su apelanti dužni iscrpiti samo one pravne lijekove koji su dostupni i efektivni. Smisao navedenog pravila je da pruži javnim vlastima, prije svega sudovima, mogućnost da spriječe ili isprave navodne povrede Evropske konvencije. To je zasnovano na pretpostavci, koja se odražava u članu 13. Evropske konvencije, da će domaći pravni sistem osigurati efektivan pravni lijek za kršenje konvencijskih prava. To je važan aspekt supsidijarnog karaktera sistema Evropske konvencije kako je ukazao Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi, između ostalih, Selmouni protiv Francuske [VV], broj aplikacije 25803/94, ECHR 1999-V, stav 74, i Kudła protiv Poljske [VV], broj aplikacije 30210/96, ECHR 2000-XI, stav 152).

14. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantu radni odnos prestao odlukom poslodavca (OŠ) od 2. marta 2021. godine, koja je potvrđena 23. aprila 2021. godine drugostepenom odlukom školskog odbora. U navedenoj drugostepenoj odluci apelant je poučen da radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa može pokrenuti radni spor pred nadležnim sudom. Međutim, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je apelant koristio navedeni pravni lijek (vidi tačku 7. ove odluke). Apelant pritom nije doveo u sumnju efektivnost pravnog lijeka, niti ima objektivnih i opravdanih indicija da pokretanje radnog spora u konkretnom slučaju ne bi ispunjavalo kriterij efektivnog kontrolnog mehanizma u relevantno vrijeme (mutatis mutandis, vidi Odluka o dopustivosti broj AP-1383/20 od 6. maja 2020. godine, tač. 41. i 42. i Odluka o dopustivosti broj AP-

1484/20 od 20. maja 2020. godine, tač. 41., 42. i 43.; - predmeti su odnosili na zakonitost određivanja mjere karantena temeljem rješenja Federalnog ministra zdravstva za vrijeme trajanja COVID-19 pandemije). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant propustivši da postupi na način na koji je poučen u odluci poslodavca od 23. aprila 2021. godine sebe lišio mogućnosti ostvarivanja sudske zaštite svojih prava u vezi sa zakonitošću prestanka njegovog radnog odnosa.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u odnosu na te apelantove navode odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na osporene zaključke Republičkog štaba

16. Ustavni sud prije svega ukazuje da je apelant u svjetlu osporenih zaključaka Republičkog štaba ukazao na kršenje mnogobrojnih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Međutim, kršenje navedenih prava apelant suštinski dovodi u vezu sa obavezom nošenja maske, te će stoga ovi apelantovi navodi biti razmotreni u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

Zaključak Republičkog štaba broj 53-1/20 od 31. avgusta 2020. godine

21. Uvidom u sadržaj osporenog zaključka od 31. avgusta 2020. godine, Ustavni sud zapaža da on ne sadrži bilo kakvu obavezu nošenja zaštitne maske. Tim osporenim zaključkom su uspostavljena neka druga ograničenja i obaveze na teritoriji Republike Srpske, te regulirano pitanje nadzora nad izvršenjem tog osporenog zaključka i pravnog statusa drugih odluka javne vlasti (vidi tačku 8. ove odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se osporenim zaključkom od 31. avgusta 2020. godine u kontekstu apelantovih navoda nije odlučivalo o apelantovom pravu na „privatni život“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u odnosu na osporeni zaključak od 31. avgusta 2020. godine očigledno (prima facie) neosnovani.

Zaključak Republičkog štaba 103-1/21 od 16. novembra 2021. godine

22. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao pitanje da li su epidemiološke mjere i način donošenja odluka kojima se one propisuju kompatibilne s garancijama obuhvaćenim preciziranim pravima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3683/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, s obzirom na vremensku distancu i činjenicu da takve mjere više nisu na snazi, a epidemiološki i pravni kontekst je promijenjen, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu postoji potreba za razvijanjem prakse (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, predstavka broj 36815/03, presuda od 14. januara 2010. godine, tačka 38. s daljnjim referencama, i Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06, tačka 81). Naime, Ustavni sud je u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP-1145/21 (Odluka o dopustivosti od 19. februara 2026. godine) ukazao da je u međuvremenu - kada je riječ o epidemiološkim mjerama u kontekstu a priori prava na privatni i porodični život - došlo do daljnjeg razvoja prakse Evropskog suda u vezi s procjenom miješanja u prava iz člana 8. Evropske konvencije (tačka 11. citirane odluke). U citiranoj odluci Ustavnog suda je također ukazano i na relevantnu praksu Evropskog suda u svjetlu sagledavanja konkretnih predmeta koji su se ticali epidemioloških mjera, odnosno ispitivanja da li je riječ o actio popularis zahtjevima i jesu li podnosioci predstavki u tim predmetima pružili Evropskom sudu dokaze o svojoj ličnoj situaciji u kontekstu postojanja „žrtve“ u konvencijskom smislu (ibid, tač. 12-14. s daljnjim referencama).

23. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelant osim općenitog iskazivanja nezadovoljstva epidemiološkim mjerama - posebice obavezom nošenja maske - koje su u relevantnom periodu bile na snazi, nije ukazao/dokazao na koji konkretno način je zapravo bio pogođen navedenim mjerama (izuzimajući činjenicu otkaza na poslu u OŠ o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio, tač. 14.-16. ove odluke). Prema tome, apelant nije predočio Ustavnom sudu nikakve podatke koji bi ukazivali na to da su njegove specifične okolnosti kao što su zdravstveno stanje, starosna dob ili druge lične karakteristike dovele do neproporcionalnog ograničavanja njihovih prava i da su iziskivale poseban pristup prilikom primjene osporenih mjera. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelant zbog provođenja epidemioloških mjera trpio značajnija ograničenja u ostvarivanju svojih prava, odnosno da je bio „žrtva“ kršenja prava u smislu navedenih standarda Evropskog suda. Prema tome, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da je apelant „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zaštićenih prava u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4039/21 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio