Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1757/26 (B.S.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1757/26
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-1757/26, rješavajući apelaciju B. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. S. protiv rješenjâ Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 041593 26 Kv od 29. aprila 2026. godine i 11 0 K 041593 26 Kpp11-p od 24. aprila 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Dragan Tanasić advokat iz Doboja, podnio je 8. maja 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Banjaluci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 11 0 K 041593 26 Kv od 29. aprila 2026. godine i 11 0 K 041593 26 Kpp11-p od 24. aprila 2026. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se „apelant odmah pusti na slobodu uz eventualno određivanje mjera zabrane.“
2. Rješenjem Okružnog suda - sudije za prethodni postupak broj 11 0 K 041593 26 Kpp11-p od 24. aprila 2026. godine, apelantu je određen pritvor u trajanju od najduže jednog mjeseca, računajući od lišenja slobode, tako da pritvor po tom rješenju može trajati do 22. maja 2026. godine do 11:15 sati. Pritvor je određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo trgovine uticajem iz člana 321. stav (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osnova iz člana 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), odnosno koluzijske opasnosti.
3. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, na osnovu relevantnih dokaza, utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant u navedenom periodu, kao branilac po službenoj dužnosti optuženog M. S. u predmetu Okružnog suda u Doboju koji se vodi zbog krivičnih djela razbojništva i nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija, zahtijevao od svog branjenika i njegovog oca da mu daju 60.000,00 KM. Novac je tražio kako bi, koristeći svoj položaj ili pretpostavljeni uticaj koji ima kao advokat, posredovao kod vještaka neuropsihijatra da sačini nalaz i mišljenje prema kojem optuženi M. S. nije procesno sposoban za učestvovanje u krivičnom postupku. Od traženog iznosa, 40.000,00 KM je trebao dati vještaku dok bi 20.000,00 KM zadržao za sebe. Prema prethodnom dogovoru o isplatama u ratama, apelant je 19. aprila 2026. godine od A. S. primio 5.000,00 KM uz obrazloženje da je riječ o „garanciji“ do prodaje traktora, na šta je odgovorio da će vještak nastojati da odugovlači proces. Apelant je 22. aprila 2026. godine u svojoj advokatskoj kancelariji od A. S. primio i drugi dio traženog novca u iznosu od 10.000,000 KM, nakon čega su ga policijski službenici lišili slobode.
4. Postojanje osnovane sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, sudija za prethodni postupak utvrdio je na osnovu materijalnih dokaza navedenih pod br. 1. – 49. u prijedlogu za određivanje pritvora, a posebno iz iskaza svjedoka M. S. i A. S. Ovi svjedoci su potvrdili da je apelant poduzimao radnje činjenično opisane u naredbi o sprovođenju istrage. Svjedok M. S. je izjavio je da mu je za branioca po službenoj dužnosti postavljen apelant. Naveo da je sudu dostavio medicinsku dokumentaciju radi pomoći, zbog teškog zdravstvenog stanja i nepokretnosti, nakon čega je sud 3. aprila 2026. godine donio naredbu o neuropsihijatrijskom vještačenju njegove procesne sposobnosti. Prema iskazu svjedoka, apelant ga je potom kontaktirao putem Vibera, a 6. aprila 2026. godine njegov otac A. S. sastao se s apelantom u advokatskoj kancelariji. Tom prilikom apelant je, pozivajući se na naredbu o vještačenju, predložio da se „porazgovara“ s vještakom kako bi se „naštimalo“ da M. S. bude proglašen procesno nesposobnim. Naveo je da to „nije jeftino“ i da bi za takav nalaz trebalo platiti 60.000,00 KM što je napisao na papiru, pojašnjavajući da je 20.000,00 KM namijenjeno njemu, a 40.000,00 KM vještaku. Također je ukazivao na težinu kazne koja prijeti M. S. i tvrdio da bi mu takav nalaz pomogao u postupku. M. S. je dalje izjavio da ga je apelant nakon toga učestalo kontaktirao i tražio da novac bude predat što prije, odnosno da se odmah isplati 30.000,00 KM, a ostatak po završetku „posla“. Svjedoka A. S. je u bitnim dijelovima potvrdio navode M. S. i njegov iskaz je interpretiran u rješenju. U pogledu razgovora, kao i prijema i predaje novca apelantu, svjedok A. S. dao je detaljan iskaz. Dovodeći njegov iskaz u vezu s ostalim materijalnim dokazima, sudija za prethodni postupak utvrdio je postojanje osnovane sumnje kao općeg uslova za određivanje pritvora.
5. Dalje, sudija za prethodni postupak je utvrdio da je ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKPRS odnosno koluzijska opasnost. U prilog tome, navedeno je da je apelant preuzeo prethodno obilježeni novac od svjedoka A. S. kako bi, prema navodima istrage, posredovao kod vještaka neuropsihijatra da sačini nalaz o procesnoj nesposobnosti M. S. Sud je imao u vidu da je prilikom predaje novca u advokatskoj kancelariji bio prisutan svjedok R. S., kojeg je potrebno saslušati, kao i vještaka neuropsihijatra, radi utvrđivanja da li je apelant s njim ostvario kontakt ili pokušao uticati na sadržaj nalaza i mišljenja. Također je potrebno saslušati i svjedoka K. S., koji ima neposredna saznanja o apelantovim radnjama, te M. S.1 u vezi s pronalaskom novca u njegovom stanu. Sud je naveo da je apelant u srodstvu sa svjedocima K. S., koji mu je brat i M. S.1, koji mu je otac, kao i da je advokat sa dugogodišnjim iskustvom, te je zaključio da postoji bojazan da bi boravkom na slobodi mogao uticati na svjedoke i vještaka, posebno na način da ih navede da izmijene iskaze ili ih zastraši. Pri tome je sud uzeo u obzir i iskaz A. S. o teškoj finansijskoj i psihičkoj situaciji porodice S., navodeći da su pod stresom i pritiskom zbog cijelog događaja.
6. Sud nije prihvatio prigovore branioca da nisu konkretizovane naročite okolnosti za određivanje pritvora. Ocijenjeno je da činjenica da je apelant u bliskom srodstvu sa svjedocima K. S. i M. S.1, kao i da je riječ o advokatu sa dugogodišnjim iskustvom, ukazuje na mogućnost uticaja na još uvijek nesaslušane svjedoke, zbog čega je pritvor ocijenjen kao jedina mjera kojom se može osigurati nesmetano vođenje istrage. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi odbrane da su dokazi već obezbijeđeni, te da su svjedoci pod kontrolom organa gonjenja, zbog čega navodno više ne postoji opasnost od uticaja na njih. Sud je zaključio da, uprkos tome, i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju pritvor kao jedinu odgovarajuću mjeru radi sprečavanja mogućeg uticaja na svjedoke koji još nisu saslušani.
7. Sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se apelantu odrede mjere zabrane, jer je ocijenio da se njima ne bi otklonila opasnost od uticaja na svjedoke. Pri tome je, posebno cijenjen način izvršenja krivičnog djela, činjenica da su svjedoci K. S. i M. S.1 u bliskom srodstvu sa apelantom, kao i okolnost da bi apelant, kao iskusan advokat sa dugogodišnjim iskustvom, boravkom na slobodi, bio u mogućnosti da na neki od načina ostvari kontakt sa svjedocima koji još uvijek nisu saslušani. Zbog toga je sudija za prethodni postupak zaključio da se jedino mjerom pritvora može osigurati nesmetano vođenje krivičnog postupka.
8. Rješenjem broj 11 0 K 041593 26 Kv od 29. aprila 2026. godine, vijeće Okružnog suda (u daljnjem tekstu: Vijeće) je odbilo žalbu apelantovog branitelja i potvrdilo prvostepeno rešenje.
9. U obrazloženju rješenja, Vijeće je navelo da apelant žalbom nije osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao općeg zakonskog uvjeta za određivanje pritvora iz člana 197. stav 1. ZKPRS. Neovisno o toga, Vijeće je ocijenilo da je prvostepenim rješenjem argumentovano obrazloženo postojanje tog uvjeta za određivanje pritvora.
10. Dalje, Vijeće je istaklo da žalbeni navodi apelantovog branioca ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog rješenja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197. stav 1 tačka b) ZKPRS, odnosno koluzijske opasnosti. Prema ocjeni Vijeća, sudija za prethodni postupak je dao konkretne i dovoljne razloge za određivanje pritvora apelantu po osnovu člana 197. stav 1 tačka b) ZKPRS. Vijeće je prihvatilo zaključak da je pritvor nužan te ocijenilo da su pravilno odbijeni prijedlozi odbrane za izricanje mjera zabrane. Istaknuto je da mjere zabrane ne bi predstavljale dovoljnu garanciju da apelant ne bi pokušao uticati na svjedoke, neposredno ili preko trećih lica, zbog čega su žalbeni navodi da bi se ista svrha mogla postići blažim mjerama ocijenjeni neosnovanim.
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U prilog tome, apelant ističe da osporene odluke ne sadrže relevantne i dovoljne razloge koji bi opravdali njegovo lišenje slobode. Zatim, apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga - koluzione opasnosti, jer smatra da nema dokaza da će boravkom na slobodi ometati krivični postupak i uticati na svjedoke. Apelant ističe da sud koristi formulacije poput „mogao bi uticati“ i „postoji bojazan“, bez navođenja konkretne radnje kojom bi apelant pokušao uticati na svjedoke ili ometati istragu. Smatra da je pritvor određen isključivo na osnovu pretpostavke mogućeg budućeg ponašanja, suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojoj pritvor ne može biti zasnovan na apstraktnim pretpostavkama, već na konkretnim činjenicama koje ukazuju na stvarnu opasnost. Posebno je, prema apelantu, neprihvatljivo što sud mogućnost uticaja izvodi iz činjenice da je apelant advokat sa dugogodišnjim iskustvom, iako za to nije ponudio nijedan konkretan dokaz. Time je apelant faktički stavljen u nepovoljniji položaj zbog svoje profesije. Apelant ukazuje da su u konkretnom predmetu posebne istražne radnje provedene, primopredaja novca dokumentovana, ključni svjedoci saslušani, a materijalni dokazi obezbijeđeni. Apelant smatra i da je sud „formalistički“ odbio i mogućnost primjene blažih mjera, bez ozbiljne analize zabrane kontakata, mjera nadzora ili kućnog pritvora, ograničavajući se na tvrdnju da „ne bi bile dovoljne“. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, ukine osporena rješenja, te odredi njegovo puštanje na slobodu uz primjenu odgovarajućih mjera zabrane.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. U konkretnom slučaju je apelant problematizirao zakonitost određivanja njegovog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opće principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama), Moldoveanu protiv Moldavije (presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51. sa daljnjim referencama), te Bigović protiv Crne Gore (presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost i opravdanje određivanja pritvora, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom.
17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantu, u osporenim rješenjima obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Ustavni sud prvenstveno smatra da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo. Ovakav zaključak Ustavnog suda ni u kom slučaju ne prejudicira pitanje apelantove krivice, budući da se u konvencijskom smislu radi o inicijalno utvrđenim činjenicama za produženje pritvora. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen zbog koluzione opasnosti iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Naime, Ustavni sud smatra da osporeno prvostepeno rješenje sudije za prethodni postupak Okružnog suda, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vijeća, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, utjecati na svjedoke koje je neophodno saslušati. Ove okolnosti u početnoj fazi krivičnog postupka dovoljne su da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge. Dakle, u apelantovom slučaju su navedene konkretne okolnosti postojanja koluzione opasnosti (vidi tač. 5. i 6. ove odluke). Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane kao i da koluziona opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pritom je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman