Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/26 (S.S.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-1148/26, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. S. protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 009397 26 Kv od 18. marta 2026. godine i 13 0 K 009397 26 Kpp od 14. marta 2026. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je je podnio S. S. protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 009397 26 Kv od 18. marta 2026. godine i 13 0 K 009397 26 Kpp od 14. marta 2026. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Siniša Mikić advokat iz Doboja, podnio je 26. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 009397 26 Kv od 18. marta 2026. godine i 13 0 K 009397 26 Kpp od 14. marta 2026. godine. Također, apelant je postavio zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Rješenjem Okružnog suda - sudije za prethodni postupak, broj 13 0 K 009397 26 Kpp od 14. marta 2026. godine, apelantu je određen pritvor, u trajanju od najduže jednog mjeseca, računajući od lišenja slobode, tako da pritvor po tom rješenju može trajati do 13. aprila 2026. godine do 16:45 sati. Pritvor je određen zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 227. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) kao i postojanja posebnog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), odnosno iteracijske opasnosti.

3. U obrazloženju je navedeno da je apelant osumnjičen da je, 13. marta 2026. godine oko 04:00 časa, maskiran crnom tkaninom preko lica došao do objekta automat kluba i uz prijetnju pištoljem naredio radniku I. K. legne na pod i kaže gdje se nalazi novac. Nakon što mu je I. M. to pokazao apelant je uzeo i prisvojio 9.045,00 KM te napustio lice mjesta.

4. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz iskaza svjedoka I. M., G. K., V. S., D. S. i D. S.1, policijskih službenika M. K., B. Đ., D. S.2 i A. Đ., kao i iz zapisnika o uviđaju i snimaka video - nadzora automat kluba. U prilog tome, Okružni sud je interpretirao iskaz svjedoka I. M., koji je u inkriminiranom vremenu radio noćnu smjenu u automat klubu i opisao radnje nepoznatog muškarca obučenog u crno sa fantomkom i kapuljačom. Svjedok je, nakon odlaska tog lica, utvrdio iznos otuđenog novca i pozvao V. S. i policiju. Njegov iskaz potvrđen je snimcima video - nadzora i operativnim radom policijskih službenika, na osnovu kojeg je apelant doveden u vezu sa izvršenjem krivičnog djela. Također, policijski službenici su prikupili informacije da apelant 13. marta 2026. godine poslije 3:00 sati nije boravio u porodičnoj kući, već se udaljio vozilom „Golf 4“ bijele boje. Navedeno je i da je po naredbi Okružnog suda izvršen pretres objekata i vozila „Golf 4“ koje apelant koristi, kojom prilikom su pronađeni i privremeno oduzeti predmeti koji se mogu dovesti u vezu za izvršenjem krivičnog djela.

5. Dovodeći u vezu iskaze svjedoka, snimke video - nadzora i predmete pronađene prilikom pretresa porodične kuće i vozila koje apelant koristi, među kojima su cipele i pantalone koje odgovaraju odjeći izvršioca, Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo razbojništva. Pri tome je sud je posebno cijenio iskaz svjedoka D. S.1 o priznanju apelanta kao neposredno saznanje relevantno za ovu fazu postupka, te ocijenio da je ispunjen opći zakonski uvjet za određivanje pritvora, odnosno osnovana sumnja.

6. Dalje, Okružni sud je utvrdio da je ispunjen i posebni uvjet za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka

v) ZKPRS, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi, mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo. Okružni sud je ukazao da je za krivično djelo razbojništva zaprijećena kazna zatvora od pet do 15 godina, čime je ispunjen objektivan uvjet za određivanje pritvora po ovom osnovu. U pogledu subjektivnog uvjeta, Okružni sud je ukazao da iz izvoda iz kaznene evidencije proizilazi da je apelant ranije dva puta osuđivan, opisanim presudama Osnovnog suda u Derventi. Sud je ocijenio da te presude ukazuju na kontinuitet apelantovog protivpravnog ponašanja i njegovu sklonost ka vršenju krivičnih djela. Pored toga, istaknuto je da se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela koje po svoj prirodi predstavlja teško krivično djelo protiv imovine koje je izvršeno uz upotrebu prijetnje pištoljem, što ukazuje na povećan stepen društvene opasnosti. Stoga je zaključeno da je ispunjen poseban pritvorski osnov iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

7. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor odbrane da je iskaz policijskog službenika nezakonit dokaz, samo zato što je prethodno postupao u predmetu, navodeći da ne postoji prepreka da policijski službenik svjedoči o činjenicama koje je neposredno zapazio tokom službenog postupanja. Sud je odbio i prigovor da pištolj nije bio pravi, ističući da je apelant njegovom upotrebom izazvao strah kod svjedoka I. M. i prinudio ga na predaju novca, bez obzira na to da li se radilo o pravom ili lažnom oružju. Sud je dodatno ukazao da svjedok I. M. nije stručno lice koje bi moglo razlikovati pravo od lažnog oružja, te da je apelant upotrebom pištolja ostvario cilj.

8. Slijedom svega navedenog, suprotno prijedlogu odbrane za izricanje mjere zabrane, Okružni sud je ocijenio da je pritvor jedina mjera kojom se može otkloniti (iteracijska) opasnost od ponavljanja krivičnog djela i obezbijedti nesmetano vođenje ovog krivičnog postupka, koje opasnost se ne može spriječiti blažim mjerama.

9. Rješenjem vijeća Okružnog suda broj 13 0 K 009397 Kv od 18. marta 2026. godine žalba apelantovog branitelja je odbijena i prvostepeno rešenje potvrđeno.

10. Vijeće je u obrazloženju ponovilo razloge prvostepenog rješenja u pogledu postojanja osnovane sumnje i pritvorskog osnova iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS. Pri tome je ukazalo da su osnovani žalbeni navodi da se iskazi policijskih službenika o apelantovom priznanju, datom bez prethodnih upozorenja iz člana 143. ZKPRS, ne mogu koristiti kao osnov za utvrđivanje osnovane sumnje, bez obzira na to da li su evidentirani službenom zabilješkom ili dati kroz svjedočenje policijskih službenika. Međutim, Vijeće je ocijenilo da preostali dijelovi iskaza policijskih službenika nisu nezakoniti, niti postoji prepreka da oni budu saslušani kao svjedoci o okolnostima predmetnog događaja. U tom smislu, Vijeće je posebno cijenilo iskaze policijskih službenika D. S.2, A. Đ. i D. S.1, koji apelanta poznaju duži niz godina i koji su, pregledom video-snimaka, prepoznali karakterističan hod i tjelesnu konstituciju maskiranog izvršioca kao apelantove, što je potvrdio i svjedok G. K. opisujući hod osobe koju je vidio prilikom izlaska iz objekta. Vijeće je te iskaze dovelo u vezu sa materijalnim dokazima pronađenim u apelantovoj kući, odnosno obućom i garderobom koje odgovaraju odjeći izvršioca sa video - snimka, operativnim saznanjima da apelant u vrijeme izvršenja djela nije bio u kući, kao i iskazom svjedoka D. S. da je apelantu iste noći posudio novac koji mu je apelant narednog jutra vratio, ostavljajući i višak novca. Na osnovu navedenog, Vijeće je zaključilo da u ovoj fazi postupka postoji osnovana sumnja da je apelant izvršilac predmetnog krivičnog djela, što predstavlja neophodan uslov za određivanje pritvora prema članu 197. stav (1) ZKPRS.

11. Vijeće je ocijenilo da žalbeni navodi ne dovode u pitanje ni postojanje pritvorskog osnova iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS. Iako je prihvaćen prigovor da se opasnost od ponavljanja krivičnog djela ne može zasnivati na okolnostima koje predstavljaju obilježja djela za koje se apelant tereti, Vijeće je zaključilo da i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju pritvor. Vijeće je posebno ukazalo da je apelant ranije više puta osuđivan, te da je krivično djelo izazivanja opće opasnosti, za koje je ranije bio osuđen, izvršeno na sličan način kao i predmetno razbojništvo – maskiranjem i prijetnjom pištoljem prema radniku pravnog lica, uz postojanje imovinske komponente. I prema ocjeni Vijeća, te okolnosti ukazuju na kontinuitet apelantovog kriminalnog ponašanja i opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo. Vijeće je također prihvatilo zaključak prvostepenog suda da su razmatrane blaže mjere zabrane iz čl. 184. i 185. ZKPRS, ali da one u ovoj fazi postupka ne mogu obezbjediti nesmetano vođenje istrage, zbog čega je pritvor ocijenjen kao jedina adekvatna mjera.

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo razbojništva, navodeći da se ona zasniva uglavnom na iskazima policijskih službenika koji su sa njim obavili neformalni razgovor, bez postojanja drugih relevantnih materijalnih dokaza. Pri tome ukazuje na kontradiktornosti u iskazima policajaca i svjedoka G. K. u pogledu opisa maskiranog lica, posebno izgleda njegovih nogu, kao i na nelogičnost zaključka prvostepenog suda da su policijski službenici prepoznali apelanta na osnovu video - snimka. Smatra da ni iskazi policijskih službenika i službene zabilješke ne mogu biti zakonit dokaz, posebno jer se branio ćutanjem, bez formalnog saslušanja i upozorenja iz ZKPRS. Apelant dalje navodi da ne postoje naročite okolnosti koje bi opravdale bojazan od ponavljanja krivičnog djela, jer ranije nije osuđivan za razbojništvo, razbojničku krađu niti druga imovinska krivična djela. Također ističe da oružje nije bilo pravo, već kopija, pa smatra da nisu ispunjena obilježja krivičnog djela iz člana 227. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZRS, niti nadležnost Okružnog suda. Apelant ističe da bi se svrha vođenja krivičnog postupka mogla postići primjenom blažih mjera, bez potrebe za daljim lišenjem slobode, te ističe da redovni sudovi nisu razmatrali niti obrazložili mogućnost njihove primjene.

13. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i naloži njegovo puštanje na slobodu, do donošenja konačne odluke po apelaciji. U prilog tome, apelant je naveo da mu je pritvor određen bez postojanja osnovane sumnje, što je detaljno obrazložio u apelaciji, te da njegovo zadržavanje u pritvoru predstavlja tešku i nenadoknadivu štetu, zbog povrede prava na slobodu. U apelaciji je njegov punomoćnik dostavio i troškovnik za sastav apelacije.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena; (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na pravo na pravično suđenje

17. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Član 6. Evropske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti krivičnog postupka, posmatranog u cijelosti (vidi Evropski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. maja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, tačka 113). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na osnovu izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Evropski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. septembra 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, tačka 251). S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.

18. Ustavni sud zapaža da osporena rješenja o određivanju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan.

19. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

b) U odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

20. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

21. U konkretnom slučaju je apelant problematizirao zakonitost određivanja njegovog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opće principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama), Moldoveanu protiv Moldavije (presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51. sa daljnjim referencama), te Bigović protiv Crne Gore (presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost i opravdanje određivanja pritvora, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom.

22. Imajući u vidu apelantove navode i obrazloženja sadržana u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, prilikom određivanja mjere pritvora apelantu, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti (vidi tačku 4. ove odluke). Drugostepeni sud, također, nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje pri čemu je jasno naveo koje dokaze iz prvostepene odluke nije mogao prihvatiti. Ustavni sud prvenstveno smatra da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo (vidi Evropski sud, Selahattin Demirtaš protiv Turske (broj 2), presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 314. sa referiranjem na drugu relevantnu praksu Evropskog suda). Ovakav zaključak Ustavnog suda ni u kom slučaju ne prejudicira pitanje apelantove krivice, budući da se u konvencijskom smislu radi o inicijalno utvrđenim činjenicama za određivanje pritvora.

23. Što se tiče apelantovih prigovora u odnosu na primjenu odredbe člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS (iteracijska opasnost), Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantu detaljno obrazložili postojanje naročitih okolnosti koje ukazuje da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela (vidi, tačku 6. ove odluke). Naime, Ustavni sud smatra da osporeno prvostepeno rješenje sudije za prethodni postupak Okružnog suda, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vijeća, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, ponoviti krivično djelo. Ove okolnosti u početnoj fazi krivičnog postupka dovoljne su da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge. Također, redovni sud je ispitao i jasno zaključio da, u konkretnom slučaju, pritvor ne može biti zamijenjen mjerama zabrane, o čemu je dao jasne razloge (vidi, tačku 8. ove odluke).

24. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U odnosu na apelantov zahtjev za troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud napominje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.

27. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/26 (S.S.) | Sudska praksa | Aktio