Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4934/22 (J. G. i drugi)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Suvlasništvo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4934/22

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4934/22, rješavajući apelaciju Jasminka Grosmilera i Ljiljane Grosmiler, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminka Grosmilera i Ljiljane Grosmiler podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 053211 22 Rev 2 od 22. septembra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasminko Grosmiler i Ljiljana Grosmiler (u daljnjem tekstu: apelant i apelantkinja ili zajedno: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 20. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 053211 22 Rev 2 od 22. septembra 2022. godine. Apelanti su 19. avgusta 2024. godine i 24. februara 2025. godine zatražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi odgodio postupak diobe nepokretnosti upisanih u List nepokretnosti broj 1269 k.o. Nova Topola i List nepokretnosti broj 337 k.o. Nova Topola, koji se vodi pred Osnovnim sudom u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 72 0 V 041841 23, do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene M. Z. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. januara 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su 23. januara i 3. februara 2025. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju su 2. aprila 2025. godine dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Uvodne napomene

6. Tužena je pokrenula vanparnični postupak protiv apelanta radi fizičke diobe nepokretnosti upisanih u PL broj 330 k.o. Nova Topola, na kojima su tužena i apelant upisani kao suvlasnici sa po ½ dijela. Navedenim nepokretnostima odgovaraju zemljišnoknjižne oznake iz novog premjera za k.o. Nova Topola k.č. br. 1055/1 i 1055/2, odnosno upisane su u List nepokretnosti broj 364/0 k.o. Nova Topola. Rješenjem broj 72 0 V 041841 14 V od 24. avgusta 2015. godine prekinut je postupak diobe nepokretnosti i apelant je upućen da pokrene parnični postupak radi osporavanja visine suvlasničkog dijela tužene na nepokretnostima iz PL broj 330 k.o. Nova Topola.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. Apelanti su 9. oktobra 2015. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv tužene radi utvrđenja prava svojine. U tužbi su naveli da su na nepokretnostima na koje se odnosi tužbeni zahtjev apelant i tužena „upisani sa ½ dijela“, da je apelant u vanparničnom postupku osporio suvlasnički dio tužene. Dalje je navedeno da su apelantovi roditelji kupili zemljište sa starom kućom 1976. godine i da su te nepokretnosti kupili isključivo za apelanta. Istakli su da je apelant 1977. godine zaključio brak s apelantkinjom, a da su 1979. godine na tom zemljištu počeli izgradnju nove kuće, koju su izgradili „svojim radom i podizanjem kredita“.

8. Iz činjenica predmeta proizlazi da je tužena 29. novembra 2016. godine dala odgovor na tužbu, da je sud održao glavnu raspravu u dva navrata, 5. oktobra i 20. novembra 2017. godine, da su provedeni brojni materijalni dokazi, uviđaj na licu mjesta kao i dva vještačenja (geodetsko i građevinsko) i saslušani brojni svjedoci.

9. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 053211 15 P od 29. decembra 2017. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata utvrdivši da su stekli suvlasništvo sa po 1/5 dijela na označenim nepokretnostima. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 8. avgusta 2018. godine uvažene su žalbe stranaka, ukinuta je prvostepena presuda i predmet je vraćen na ponovni postupak. Okružni sud je obrazložio da je došlo do povrede odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP) jer je odlučeno mimo postavljenog tužbenog zahtjeva.

10. U ponovnom postupku apelanti su po nalogu suda podneskom od 19. marta 2019. godine uredili tužbeni zahtjev. Zahtjev su zasnovali na tvrdnji da su, isključivo svojim radom i sredstvima, izgradili spornu kuću na zemljištu koje su kupili apelantovi roditelji, te da je dogovor u porodici bio da se kuća gradi za apelante, a da se objekat na susjednoj parceli gradi za apelantovog polubrata T. R. (u daljnjem tekstu: prednik tužene ili apelantov polubrat).

11. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila navode apelanata, te je istakla da je sporna kuća stečena radom i sredstvima apelantovih prednika (roditelja) koji su živjeli i radili u Njemačkoj. Navela da je sa svojim prednikom zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, koji apelant nije osporavao, te je nakon upisa u zk. evidencije pokrenula vanparnični postupak za razvrgnuće zajednice nepokretnosti u kojem je apelant osporio njen suvlasnički dio.

12. Sud je u ponovnom postupku (3. jula, 3. septembra i 12. novembra 2019. godine) održao glavnu raspravu na kojoj je izveo predložene dokaze stranaka (materijalne dokaze, vještačenja i saslušao predložene svjedoke).

13. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 053211 18 P 2 od 25. decembra 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, te je utvrđeno „da su apelanti stekli pravo suvlasništva sa po 1/5 dijela na parceli k.č. broj 1055/1 zvanoj Potkućnica – stambena zgrada u površini od 147 m², dvorište u površini od 927 m², uključujući i dograđeni aneks površine 12 m² upisane u List nepokretnosti broj 364 k.o. Nova Topola koja odgovara nepokretnostima iz PL broj 330 k.o. Nova Topola, i to k.č. broj 116 površine 1105 m²“ (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti), što je tužena dužna trpjeti i priznati upis apelantkinje u javne evidencije. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev „preko utvrđenog suvlasničkog dijela [na spornim nepokretnostima], za upisom prava suvlasništva [apelanta] s utvrđenim suvlasničkim dijelom od ½ te upis prava suvlasništva [apelantkinje] preko dosuđenog suvlasničkog dijela“, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

14. U obrazloženju je navedeno da su apelantovi prednici – roditelji (Josip i Smilja) bili vlasnici nepokretnosti označenih kao k.č. br. 114/5, 115, 116. i 117. upisanih u PL br. 330. k.o. Nova Topola. Ugovorima o poklonu zaključenim 1990. godine, koji nisu bili sudski ovjereni, apelantov otac je na suprugu prenio svoj suvlasnički dio na k.č. br. 1055/2, dok je apelantova majka istu nepokretnost poklonila predniku tužene, svom sinu iz prvog braka. Dalje, nakon smrti apelantovog prednika 2005. godine sproveden je ostavinski postupak u kojem su apelant i njegova majka naslijedili nepokretnosti upisane u pl. br. 330. k.o. Nova Topola. Nakon toga, apelantova majka je ugovorom o poklonu 2006. godine poklonila predniku tužene ¼ svog suvlasničkog dijela na nepokretnostima k.č. br. 116. i 117. iz tog posjedovnog lista. U ostavinskom postupku koji je sproveden nakon njene smrti (2010. godine) za nasljednike na njenoj zaostavštini su proglašeni apelant i prednik tužene. Takođe, utvrđeno je da su prednik tužene i njegova supruga 2009. godine s tuženom zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju kojim su na tuženu prenijeli ½ dijela na nepokretnostima označenim kao k.č. br. 116. i 117. upisanim u PL br. 330. k.o. Nova Topola. Sud je utvrdio da su u Listu nepokretnosti broj 364/0 Nova Topola, kao i u PL br. 330. k.o. Nova Topola, apelant i tužena upisani kao suposjednici sa po ½ dijela na k.č. br. 1055/1 i 1055/2 odnosno na k.č. br. 116. i 117. Na osnovu nalaza vještaka geodetske struke sud je izvršio identifikaciju spornih nepokretnosti, te je utvrdio da se radi o k.č. broj 1055/1 na kojoj se nalaze sporne nepokretnosti (kuća i dvorište), a njihovu vrijednost je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke.

15. Ocjenom iskaza parničnih stranaka, brojnih svjedoka i uvidom u materijalne isprave, sud je zaključio da između članova porodice nije postignut izričit dogovor o gradnji sporne kuće isključivo za apelante. Naime, sud je utvrdio da se radi o usmenom ugovoru o gradnji spornog objekta, odnosno da svakom od učesnika pripada suvlasnički dio adekvatan njegovom doprinosu i učešću u gradnji. Obrazložio je da učesnici u izgradnji stambene zgrade, na osnovu usmenog sporazuma, stiču u odgovarajućem dijelu pravo svojine na zgradi iako ne postoji sporazum o izgradnji niti sporazum o ortakluku. Dalje, sud je istakao da apelanti nisu dokazali da je njihov doprinos gradnji spornog objekta bio znatno veći od doprinosa njihovih prednika. S obzirom na navedeno, sud je primjenom odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), kao i odredbi čl. 17, 25. i

52. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) odlučio kao u izreci presude.

16. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 053211 20 Gž 3 od 15. decembra 2020. godine, nakon održane sjednice vijeća, usvojena je žalba apelanata i preinačena je prvostepena presuda tako što je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev apelanata. Presudom je odbijena kao neosnovana žalba tužene, dok je tužena obavezana da apelantima nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.

17. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 053211 21 Rev od 19. avgusta 2021. godine usvojena je revizija tužene, ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Obrazloženo je da drugostepeni sud nije mogao na sjednici vijeća, bez otvaranja rasprave, drugačije od prvostepenog suda cijeniti neposredno izvedene dokaze, čime je počinio povredu postupka koja je od uticaja na zakonitost odluke.

18. Okružni sud je u ponovnom postupku, nakon održane rasprave, donio Presudu broj 72 0 P 053211 20 Gž 4 od 25. novembra 2021. godine. Presudom je usvojio žalbu apelanata i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanata, uz obavezu tužene da apelantima nadoknadi troškove postupka. Odbijena je žalba tužene i potvrđena je prvostepena presuda u osporenom dijelu.

19. U obrazloženju presude sud je naveo da je u ponovnom postupku, postupajući po uputama iz rješenja Vrhovnog suda, u smislu člana 217. stav 2. ZPP-a otvorio raspravu radi pravilne ocjene izvedenih dokaza i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, te da je na toj raspravi izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka, vještaka i svjedoka. Okružni sud je zatim ponovio konačno postavljeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su građenjem stekli pravo suvlasništva na spornim nepokretnostima, te je ukazao na definiciju i sadržaj tužbenog zahtjeva. Dalje, ponovio je da ukoliko postoji dogovor između članova porodične zajednice oko gradnje za pojedine članove zajednice, to predstavlja odlučnu činjenicu u pogledu sticanja prava svojine gradnjom. U vezi s tim, sud je naveo da kod odnosa između bliskih srodnika i na osnovu usmenog dogovora nastaje pravno priznato suvlasništvo u srazmjeri tog sporazuma. Ukazao je da iz iskaza apelanata, koje su potvrdili iskazi većine svjedoka, proizlazi da su spornu kuću izgradili isključivo apelanti, dok su apelantovi roditelji samo kupili plac. Sud je naveo da iz iskaza pojedinih svjedoka proizlazi da su u gradnji sporne kuće učestvovali i apelantovi roditelji, ali je zaključio da iskazi tih svjedoka nisu u bitnom suprotni tvrdnjama apelanata. Takođe, sud nije prihvatio iskaz tužene i ostalih svjedoka jer su u suprotnosti sa činjenicama koje su utvrđene na osnovu iskaza drugih svjedoka. Pored toga, Okružni sud je naveo da materijalni dokazi idu u prilog tvrdnji apelanata da je predmetni stambeni objekat izgrađen na parceli koju su kupili apelantovi roditelji, odnosno ukazuju na slijed događaja da je postojao dogovor u porodičnoj zajednici da sporna parcela s kućom pripadne apelantu, a druga parcela predniku tužene. Ocijenio je da za razrješenje tog spora nije relevantan zaključak prvostepenog suda, prema kojem se visina udjela svakog od članova određuje prema obimu njegovog doprinosa u izgradnji. Istakao je da se građenjem stiče svojina na originaran način, dok sporazum učesnika izgradnje predstavlja neposredan osnov i način sticanja prava svojine i bez upisa u zemljišnu knjigu. Naime, činjenica upisa svojine u zemljišnim knjigama je samo pretpostavka svojine koja otpada ako drugi, čije sticanje nije upisano u zemljišnim knjigama, dokaže da ima valjan naslov i istinit način sticanja tog prava (član 33. ZOSPO-a). Sud je istakao da su prednici apelanta bili upisani kao suvlasnici sporne nepokretnosti koja je ušla u njihovu zaostavštinu, koju su u konačnici naslijedili apelant i prednik tužene u jednakim dijelovima (po ½ dijela). Takođe, navedeno je da pravni osnov tužbenog zahtjeva apelanata nije u nasljeđivanju iza pravnih prednika apelanta na osnovu pravosnažnih rješenja o nasljeđivanju, zbog čega je neosnovan žalbeni navod tužene o navodnoj povredi odredbe člana

159. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON). Ocijenio je neosnovanim i prigovor tužene da se o pravu svojine ne može odlučivati samo na osnovu iskaza svjedoka, te je zaključio da na ostvarivanje prava apelanata ne utiče činjenica da je prednik tužene raspolagao svojim suvlasničkim dijelom na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, primjenom člana 229. stav 1. tač. 1. i. 4. ZPP-a, uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 053211 22 Rev 2 od 22. septembra 2022. godine usvojena je revizija i preinačena je drugostepena presuda na način da je usvojena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Apelanti su obavezani da tuženoj nadoknade troškove postupka u preciziranom iznosu.

21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je tužena reviziju izjavila zbog povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložila da sud reviziju uvaži i preinači drugostepenu odluku. Apelanti su u odgovoru predložili da sud odbije reviziju tužene. Vrhovni sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda koje, kako je obrazložio, s obzirom na izričitu zabranu iz člana 240. stav 2. ZPP-a, „ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizionom postupku“, te ukazao da je drugostepeni sud nakon održane rasprave usvojio žalbu apelanta i udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti. U vezi s tim, ponovio je da iz utvrđenih činjenica proizlazi da su apelantovi roditelji proveli radni vijek u Njemačkoj, da su finansijski dobro stajali, da su kupili zemljište na kojem je bila stara kuća, te da je apelantovom ocu izdata građevinska dozvola i da su apelantovi roditelji bili upisani kao suvlasnici sporne nepokretnosti, da se apelant nakon smrti oca prihvatio svog nasljednog dijela zajedno sa svojom majkom i da u tom postupku nije istakao zahtjev za izdvajanjem iz zaostavštine u smislu člana 35. tada važećeg ZON-a. Dalje je ukazao da je apelantova majka nakon toga svom sinu iz prvog braka, apelantovom polubratu, poklonila ¼ dijela suvlasništva na spornim nepokretnostima. Takođe je ponovio da se apelant zajedno s polubratom prihvatio nasljednog dijela zaostavštine iza njihove umrle majke, što je obuhvatalo i sporne nepokretnosti, i da ni u tom postupku nije istakao zahtjev za izdvajanje iz zaostavštine. Osim toga, ponovio je činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da je apelantov polubrat ugovorom o doživotnom izdržavanju iz 2009. godine na tuženu prenio svoj suvlasnički dio spornih nepokretnosti. U vezi s tim je istakao da apelanti nisu dokazali tvrdnje da su sami kreditima finansirali gradnju sporne kuće, odnosno nisu predočili materijalne dokaze za svoje tvrdnje. Ukazao je da apelant ni ranije niti u ovoj parnici nije osporio ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim je njegov polubrat prenio suvlasnički dio spornih nepokretnosti na tuženu, zbog čega njegov zahtjev za upis svakako ne bi mogao biti usvojen. Ocijenio je da nižestepeni sudovi na osnovu izvedenih dokaza nisu imali osnova za djelimično ili potpuno usvajanje njihovog tužbenog zahtjeva. Smatra da iz izvedenih dokaza ne proizlazi dovoljno osnova za zaključak u vezi s doprinosom apelanata u gradnji sporne kuće i pripadajućem suvlasničkom dijelu. Takođe, apelanti nisu učinili vjerovatnim da je prije gradnje postignut dogovor unutar porodične zajednice da se sporna kuća gradi za apelanta. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da apelant, u skladu s ranije važećom odredbom člana 35. ZON-a, nikada nije tražio izdvajanje dijela zaostavštine iza roditelja na osnovu njegovog doprinosa u povećanju vrijednosti imovine ostavioca. Takođe nije osporio ni pravo svog polubrata, tj. prednika tužene da naslijedi dio u ostavini iza njihove majke, iako je bio svjestan da se ostavština odnosi i na spornu nepokretnost (kuću). Pored toga, iako mu je bilo poznato da je na spornoj nepokretnosti upisan kao suvlasnik sa ½ dijela kao i njegov polubrat, apelant u periodu nakon smrti majke 2006. godine i smrti njegovog polubrata 2011. godine nije pokrenuo sudski postupak radi dokazivanja svog vlasništva na spornim nepokretnostima. U vezi s tim je obrazloženo da je apelant takav zahtjev prvi put istakao u ovoj parnici, i to nakon što je tužena pokrenula vanparnični postupak diobe nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da iskaz apelanata i njihovih svjedoka nije dovoljan da se usvoji njihov tužbeni zahtjev, zbog čega je u skladu s odredbom člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

22. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem je donesena osporena odluka. U opširnoj apelaciji uglavnom iznose činjenice u vezi s dogovorom u porodici koje se odnose na spornu kuću i parcelu koja je trebala da pripadne apelantu i njegovoj porodici. Smatraju da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je drugostepeni sud u svojoj posljednjoj odluci dao objektivno obrazloženje zašto je usvojio njihov tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističu da je osporena presuda Vrhovnog suda nerazumljiva, nepravična i nezakonita, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, navode da je Vrhovni sud cijenio pravilnost i potpunost činjeničnog stanja, odnosno proizvoljno primijenio odredbu člana 250. stav 1. ZPP-a bez adekvatnog obrazloženja i navođenja razloga zbog kojih je preinačio drugostepenu presudu. Navode da se Vrhovni sud pogrešno pozvao na odredbu člana 35. ZON-a kojem odgovara odredba člana 37. važećeg ZON-a s obzirom na to da apelanti nisu živjeli u zajednici s apelantovim roditeljima. Takođe smatraju pogrešnim zaključak Vrhovnog suda da nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjev, te suvišnom konstataciju u vezi s finansijskim statusom apelantovih roditelja. Pored toga, smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, dok je zbog izostanka obrazloženja u odnosu na apelantkinju (apelantovu suprugu) povrijeđeno njeno pravo na pristup sudu. Istakli su da je postupak trajao predugo i zatražili su naknadu nematerijalne štete, kao i naknadu na ime troškova za sastavljanje apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelacioni navodi, odnosno da je za svoju odluku dao jasne, logične i argumentovane razloge koji isključuju pogrešnu primjenu materijalnog prava.

24. Tužena je u odgovoru osporila apelacione navode, te je navela da je pravilna i zakonita osporena odluka Vrhovnog suda. Istakla je da apelanti u postupku nisu dokazali svoje tvrdnje iz tužbenog zahtjeva.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24) u relevantnom dijelu glasi:

Član 240. Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom; 2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 250.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.

26. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

2. Sticanje prava svojine

Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

27. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Izdvajanje imovine u korist potomaka koji su privređivali sa ostaviocem (1)Potomci i usvojenici ostaviočevi iz člana 21. stav 2. ovog zakona koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomogli u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. (2)Tako izdvojeni dio ne spada u zaostavštinu i ne uzima se u obzir pri izračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio.

VI.Dopustivost i meritum

28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelanti navode da je osporenom odlukom prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporenu odluku

32. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni prava i nedostatku obrazloženja odluke, kao i u segmentu prava na pristup sudu u odnosu na apelantkinju.

33. U odnosu na navode o povredi prava na pristup sudu Ustavni sud podsjeća da pravo na pristup sudu ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka već i pravo na „rješavanje“ spora. Najvažnije je da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42. s referiranjem na drugu relevantnu praksu).

34. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pristup sudu apelantkinja obrazlaže navodima da Vrhovni sud nije dao obrazloženje zbog čega je odbijen njen tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su tužbu, žalbu i odgovor na reviziju podnijeli apelanti kao supružnici, te da su tokom postupka, s obzirom na tvrdnje apelanta da su oni sagradili spornu kuću, utvrđivana prava apelanta i apelantkinje u pogledu njihovog udjela u spornim nepokretnostima. Pri tome, iz osporene presude proizlazi da je u konačnici meritorno u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata, iz čega proizlazi da je odlučeno i o dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Dakle, proizlazi da su apelanti zajednički na istim tvrdnjama zasnivali svoj tužbeni zahtjev, kao i da je apelantkinja tokom postupka saslušana kao parnična stranka, odnosno da je i njen iskaz cijenjen prilikom odlučivanja o njihovom tužbenom zahtjevu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da osporena presuda Vrhovnog suda eksplicitno u izreci navodi da se „žalba [apelanata] odbija“, dok se u obrazloženju presude koristi termin tužioci [apelanti] i daje obrazloženje u vezi s tužbenim zahtjevom koji je podnesen od apelanata kao supružnika, bez posebnog pojedinačnog obrazlaganja zašto se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta i apelantkinju. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelantkinji nije uskraćeno pravo na pristup sudu budući da je, u smislu prethodno navedenih stavova Evropskog suda, osporenom presudom kojom je odlučeno o meritumu tužbenog zahtjeva stvarno ispitana suština spora između apelanta i tužene.

35. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava i nedostatku obrazloženja odluke, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

36. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

37. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO-a, ZSP-a, ZON-a i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova kojima je vezan tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda koji je osporenu presudu donio u skladu sa svojim ovlašćenjem iz člana 250. stav 1. ZPP-a, dakle usvojio reviziju i preinačio drugostepenu presudu, jer je u smislu navedene odredbe „utvrdio da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno“ (vidi tač. 21. i 25. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno obrazložio da je tužena reviziju podnijela zbog povrede odredbi parničnog postupka i primjene materijalnog prava te da je prilikom donošenja odluke pošao od činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova. U tom kontekstu Vrhovni sud je obrazložio da apelanti nisu dokazali svoj doprinos u gradnji sporne kuće, odnosno da je postojao dogovor u porodici da se sporna kuća gradi za apelanta, a navedeno se pokazuje kao neophodan preduslov za udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom člana 33. ZOSPO-a udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je razmotrio pitanja koja su ključna za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud razmotrio sva ključna pitanja i da je o njima dao odgovarajuće obrazloženje, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno navodima apelanata, ne može reći da u osporenoj odluci ima bilo kakve proizvoljnosti ili da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje. Stoga Ustavni sud smatra da u dijelu koji se odnosi na osporenu odluku nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

39. Ustavni sud ukazuje da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

40. U vezi sa procjenom dužine predmetnog postupka Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda koja predviđa da se prilikom ocjene dužine trajanja postupka u obzir uzima postupak u cjelini i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se cijene u odlučivanju o tome da li je taj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Tu praksu slijedi Ustavni sud u svojim odlukama (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2531/23 od 16. aprila 2026. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).

41. Dalje, Ustavni sud ukazuje da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6965/18 od 15. jula 2020. godine, tačka 49, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći prethodno navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli parnični postupak podnošenjem tužbe 9. oktobra 2015. godine i da je on okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 22. septembra 2022. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jest šest godina, jedanaest mjeseci i trinaest dana. Ustavni sud primjećuje da su u tom periodu redovni sudovi na tri instance donijeli sedam odluka – pet presuda i dva rješenja. Dalje, imajući u vidu predmet spora i veliki broj izvedenih dokaza i sprovedenih vještačenja, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. Osim toga Ustavni sud zapaža da predmetni parnični postupak ne spada u kategoriju hitnih postupaka.

42. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u dva navrata donosio svoje odluke, budući da je drugostepeni sud jednom vratio predmet na ponovni postupak. Naime, prvostepeni sud je svoju prvu odluku donio nakon dvije godine i dva mjeseca, dok je u ponovnom postupku odlučio u roku od devet mjeseci nakon što su apelanti uredili svoj tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da postupak pred prvostepenim sudom, koji utvrđuje činjenice konkretnog slučaja i izvodi dokaze i vještačenja, može trajati nešto duže (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2286/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba) . Takođe, drugostepeni sud je dva puta meritorno odlučivao o žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, s obzirom na to da mu je Vrhovni sud jednom vratio predmet na ponovno odlučivanje. Drugostepeni sud je u predmetu postupao u tri navrata te je svoje odluke (rješenje i dvije presude) donio u roku od osam mjeseci, nepunih godinu dana i nakon tri mjeseca. Najzad, Vrhovni sud, koji je postupao u dva navrata, svoje odluke (rješenje i presudu) donio je u roku od osam mjeseci, odnosno deset mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda, korišćenje raspoloživih procesnih mehanizama od stranaka u postupku, uključujući i korišćenje svih ili većine pravnih lijekova, predstavlja objektivne okolnosti koje utiču na dužinu trajanja određenog postupka koje se kao takve ne mogu staviti na teret državi (vidi Evropski sud, Eckle protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 15. jula 1982. godine, predstavka broj 31029/15, stav 82, Cesarini protiv Italije, presuda od 12. oktobra 1992. godine, predstavka broj 11892/85, st. 19−20, O’Neill i Lauchlan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavke br. 41516/10 i 75702/13, presuda od 28. juna 2016. godine, stav 92. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3949/20 od 6. aprila 2022. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, i pored činjenice da je postupak trajao skoro sedam godina, uključujući okolnost da je predmet vraćan prvostepenom i drugostepenom sudu na ponovni postupak, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi kontinuirano preduzimali radnje u postupku, odnosno da nije bilo dužih perioda neaktivnosti sudova niti njihove namjere da odugovlače postupak na štetu apelanata (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2299/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 59, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno i sagledavajući postupak u cjelini (vidi Evropski sud Borodin protiv Rusije, presuda od 6. novembra 2012. godine, predstavka broj 41867/04, stav 152), te činjenicu da su apelanti došli do konačne odluke prije podnošenja apelacije u postupku u kojem su redovni sudovi kontinuirano preduzimali procesne radnje i postupali u predmetu (mutatis mutandis, AP-6965/18 od 15. jula 2020. godine, tačka 50), Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Troškovi postupka pred Ustavnim sudom

44. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.

Pravo na imovinu

45. Apelanti smatraju da im je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tog prava u suštini zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno obrazloženje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim su tražili utvrđenje njihovog suvlasništva na spornim nepokretnostima, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe zaključuje da, sagledavajući postupak u cjelini, koji je trajao skoro sedam godina, ne postoji ni kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4934/22 (J. G. i drugi) | Sudska praksa | Aktio