Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-539/24 (Z. P.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-539/24
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-539/24, rješavajući zahtjev Zikrije Pašalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zikrije Pašalića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zikrija Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 7. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 172042 22 Rev od 17. oktobra 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 172042 21 Gž od 24. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 172042 19 P od 11. juna 2021. godine. Apelant je 15. oktobra 2024. godine i 14. januara 2025. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 22. maja 2026. godine podnio prijedlog Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere kojom bi se odmah prekinuo parnični postupak u predmetu 43 0 P 273190 26 P pokrenut po tužbi Grada Zenice i Mjesne zajednice Klopče (u daljnjem tekstu: tužitelj, tužiteljica ili zajedno tužitelji) protiv apelanta radi utvrđenja jačeg prava na suposjed i uknjižbe u katastarskom operatu na nekretninama, do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
3. Tužitelji su 3. juna 2019. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv apelanta, radi utvrđenja i uknjižbe.
4. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 172042 19 P od 11. juna 2021. godine utvrđeno je da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva na preciziranim nekretninama (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) i da je apelant dužan trpiti da se tužitelji u zemljišnim knjigama zk. ureda upišu sa ½ dijela. U obrazloženju, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da su tužiteljica kao kupac i apelantov otac i ostali suvlasnici kao prodavci zaključili 1981. godine Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti (zemljište – dvije parcele). Dalje, sud je utvrdio da je tužiteljica temeljem kupoprodajnog ugovora zatražila upis prava, te da je rješenjem Općinskog suda od 30. septembra 1982. godine na tim parcelama u zk. ulošku upisana državna svojina sa dijelom 1/1, dok je tužiteljica upisana sa pravom korištenja i raspolaganja. Nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, na parcelama je započeta izgradnja društvenog doma koja je finansirana radom i doprinosima građana mjesne zajednice, a tužitelj (tada Opština Zenica) je donirao građevinski materijal. Općinski sud je ukazao da je gradnja društvenog doma završena 1984. godine, te da je njegovu adaptaciju 2015. godine finansirao tužitelj. Pri tome, sud je naveo da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je apelant učestvovao u izgradnji društvenog doma i da je ikada bio u njegovom posjedu. Općinski sud je citirao sadržaj odredaba čl. 58. i 59. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te u vezi s tim ukazao da su tužitelji u nesmetanom, kontinuiranom i mirnom posjedu nekretnina duže od 20 godina, a da taj posjed nije pribavljen silom, potajno ili zloupotrebom povjerenja. Osim toga, Općinski sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor presuđene stvari istaknut u vezi s rješenjem zk. ureda Općinskog suda od 9. oktobra 2018. godine. Tim rješenjem je, na osnovu apelantovog zahtjeva od 3. avgusta 2017. godine, primjenom člana 343. ZSP-a dozvoljeno brisanje upisa državne imovine na spornim nekretninama i dozvoljena uknjižba prava vlasništva u apelantovu korist sa 1/1 dijela. Kako je sud ukazao, postupak harmonizacije je postupak usklađenja katastarskog i gruntovnog stanja, dok je tužbenim zahtjevom traženo utvrđenje prava vlasništva. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nedostaje jedan od uslova da bi se radilo o presuđenoj stvari, a to je identitet zahtjeva.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 172042 21 Gž od 24. novembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je u periodu od 1981. do 1984. godine na kupljenim parcelama izgrađen društveni dom koji je od tada korišten, što upućuje na zaključak da apelant, uključujući i apelantovog oca, još od 1981. godine ni na koji način nije bio u posjedu nekretnina. Dalje, sud je naveo da su i nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji iz 1981. godine nekretnine ostale upisane u katastru na apelantovom ocu, a nakon njegove smrti kao nasljednik je upisan apelant. Također, sud je naveo da je 2018. godine u zemljišnim knjigama brisan upis državne svojine na nekretninama i izvršena uknjižba prava vlasništva u apelantovu korist. Navedene činjenice, prema ocjeni suda, ne mogu biti od uticaja na donošenje odluke u ovom sporu, jer se savjesnost posjeda pretpostavlja, a iz stanja u spisu i izvedenih dokaza ne proizlazi da su tužitelji nesavjesni posjednici, niti je apelant to dokazao.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 172042 22 Rev od 17. oktobra 2023. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da nekretnine nisu bile društvenog/državnog karaktera temeljem nacionalizacije ili bilo kojeg drugog oblika „podruštvljenja“ zemljišta u kom slučaju bi potpadale pod režim vraćanja upisanom korisniku, upravitelju ili raspolagatelju u skladu sa članom 338. ZSP-a. Naime, sud je istakao da su nekretnine (parcele) bile predmet Ugovora o kupoprodaji za ugovorenu cijenu na temelju čega je tužiteljica upisana sa pravom raspolaganja 1/1.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je ukazao na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, kršenje prava na obrazloženu odluku i povredu prava na suđenje u razumnom roku. U vezi sa prijedlogom od 22. maja 2026. godine za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da su tužitelji 8. maja 2026. godine podnijeli protiv njega novu tužbu Općinskom sudu (predmet broj 43 0 P 273190 26 P) kojom traže utvrđenje jačeg prava posjeda i promjene u katastru na bazi presude koja je predmet apelacije. Apelant je naveo da je već izložen enormnim i nepodnošljivim troškovima vođenja višegodišnjih sporova sa „aparatom lokalne samouprave“ i da mu je u prethodnom postupku prinudnim putem skinuto preko 6.000,00 KM na ime troškova postupka. Kako je apelant ukazao, vođenje novog postupka zahtijeva angažovanje advokata, plaćanje sudskih taksi i skupa vještačenja, pa ukoliko se taj postupak ne prekine biće izložen novim finansijskim izdacima koje ne može podnijeti, što predstavlja direktno ugrožavanje njegove egzistencije i ekonomsko iscrpljivanje od strane države/grada. Smatra da zbog nezakonitog ulaska tužitelja u posjed trpi kontinuiranu štetu u vidu izgubljene dobiti jer unutar spornog objekta postoji pet poslovnih prostora od kojih je mogao ostvarivati zakupninu. Apelant je naveo da je pravi motiv tužitelja za podnošenje nove tužbe od 8. maja 2026. godine to što je nadležni organ odbio zahtjev za provođenje ranije presude u katastru jer njena izreka nije sadržavala nalog za brisanje apelanta i upis tužitelja. Ukoliko Općinski sud nastavi rad i donese presudu prije Ustavnog suda, tužitelji će uknjižiti posjed, a ako Ustavni sud nakon toga usvoji apelaciju podnesenu 7. februara 2024. godine nastaće pravni haos i apsurd, jer će tužitelji imati upisano pravo na bazi presude koja je oglašena neustavnom i ukinuta. Apelant je naglasio da nekretnine niko ne uklanja niti uništava, a tužitelji ih nesmetano koriste, tako da je status quo osiguran.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će prekinuti postupak u predmetu Općinskog suda broj 43 0 P 273190 26 P kojeg su pokrenuli tužitelji protiv apelanta radi utvrđenja jačeg prava suposjeda na spornim nekretninama. Dakle, apelant u zahtjevu ne traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru u odnosu na presude koje su osporene podnesenom apelacijom, već traži da se prekine drugi parnični postupak koji je pokrenut po tužbi tužitelja pred Općinskim sudom, dok se ne donese konačna odluka Ustavnog suda po apelaciji protiv osporenih presuda. Ustavni sud smatra da je takav apelantov zahtjev u suprotnosti sa osnovnim standardima i garancijama Evropske konvencije koje uživaju stranke u sudskim postupcima (npr. pristup sudu, donošenje odluke u razumnom roku; vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2976/14 od 21. oktobra 2014. godine). Shodno tome, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je u datim okolnostima trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremene mjere.
13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman