Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/26 (H. H.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1914/26

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-1914/26, rješavajući apelaciju Hašima Hovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hašima Hovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 065510 26 Kž od 5. maja 2026. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hašim Hović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Ivan Krištić advokat iz Orašja, podnio je 22. maja 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 065510 26 Kž od 5. maja 2026. godine i Rješenja Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 065510 26 Kv 2 od 26. aprila 2026. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će ukinuti pritvor i naložiti da se apelant pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji. Uvodna napomena

2. Općinski sud je Rješenjem broj 25 0 K 065510 26 K od 4. aprila 2026. godine odredio apelantu pritvor u trajanju od 30 dana zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) i krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ, te iz posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Postupak u kojem su donesene osporene odluke

3. Općinski sud je Rješenjem broj 25 0 K 065510 26 Kv 2 od 26. aprila 2026. godine, na prijedlog Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona – Orašje, apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca određen rješenjem tog suda od 4. aprila 2026. godine. Određeno je da pritvor po navedenom rješenju teče od 26. aprila 2026. godine i da može trajati najduže do 28. juna 2026. godine. Pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela iz čl. 238. stav 1. i 371. stav 1. KZ i zbog postojanja iteracijske opasnosti. U obrazloženju rješenja, Općinski sud naveo da je zaključak o postojanju osnovane sumnje izveo na osnovu materijalnih dokaza – zapisnika o pretresanju. U vezi s tim je Općinski sud obrazložio da je na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak tog suda broj 25 0 K 065510 26 Kpp od 31. marta 2026. godine, izvršen pretres stana u apelantovom vlasnistvu i još jednog stana koji on koristi, kao i njegovog putničkog motornog vozila. Pri tome je ukazano da je pretes izvršen na adresama koje su naznačene u navedenoj naredbi za pretresanje stana, pratećih objekata, motornih vozila i osoba. Stoga su ocijenjeni kao neosnovani apelantovi prigovori da je pretres izvršen u stanovima koji nisu navedeni u naredbi. Dalje je obrazloženo da iz priloženih dokaza proizlazi da je prilikom pretresa apelant dobrovoljno predao veću količinu materije koja asocira na opojnu drogu, drobilice, digitalne vage i druge predmete koji služe za precizno mjerenje i pakovanje opojne droge, kao i određeni broj streljiva za automatsko oružje za čije držanje je potrebno odobrenje nadležnog organa koje apelant nije imao. U tom kontekstu je obrazloženo da pronađeni predmeti za mjerenje i pakovanje opojne droge ukazuju da je opojna droga koju je apelant držao bila namijenjena daljnjoj prodaji. U pogledu posebnog pritvorskog razloga, Općinski sud je cijenio da je apelant nezaposlena osoba i da je lošeg imovinskog stanja, te da je više puta osuđivan za ista i istovrsna krivična djela što je sud doveo u vezu sa količinim opojne droge i predemetima za njeno vaganje i pakovanje. Navedene okolnosti, po ocjeni Općinskog suda, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ukoliko se nađe na slobodi ponoviti krvično djelo za koje se za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 K 065510 26 Kž od 5. maja 2026. godine odbijena je žalba apelantovog branioca podnesena protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda u pogledu postojanja osnovane sumnje za krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret. Takođe je obrazloženo da je pretresanje apelantovog stana, pratećih objekata i motornog vozila izvršeno na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak koja je sadržavala sve elemente predviđene članom 72. ZKP. Istaknuto je da je apelantu predata naredba, da nije imao primjedbe, te da je dobrovoljno predao predmete koji su mu privremeno oduzeti. Ukazano je da iz zapisnika o pretresanju proizlazi da je pretres izvršen u skladu sa naredbom odnosno u stanovima označenim u naredbi za pretresanje. Pri tome je obrazloženo da je apelant i prijavljen na adresi stana u kojem je izvršen pretres, te da iz priložene fotodokumentacije proizlazi da je pretres izvršen upravo u stanu na kojem je u zemljišnoknjižnom ulošku upisano apelantovo pravo vlasništva. Takođe je istaknuto da je apelant, nakon što mu je predata naredba, dobrovoljno otključao stan koji koristi, te da različito označavanje stana u zemljišnoknjižnim ulošcima i naredbi ne čini radnju pretresanja nezakonitom. Stoga su ocijenjeni kao neosnovani apelantovi navodi da je pretres izvršen nezakonito. Dalje je Kantonalni sud obrazložio da su apelantova ranija višestruka osuđivanost za ista i istovrsna krivična djela, te pronađena značajna količina opojne droge, koju je kako se osnovano sumnja apelant držao kod sebe radi prodaje, razlozi koji opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo kije mu se stavlja na teret.

5. Apelant se pozvao na kršenje prava iz čl. II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U vezi s tim, apelant ističe da su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovali na nezakonitim dokazima. U tom kontekstu je apelant ističe da policijski službenici nisu izvršili pretres stanova koji su označeni u naredbi za pretresanje nego da su pretres izvršili u stanovima koji nisu bili obuhvaćeni tom naredbom. Takođe ističe da stanovi koji su određeni u naredbi uopšte ne postoje u zemljišnoknjižnoj evidenciji. Stoga smatra da je pretres stanova izvršen nezakonito. S obzirom na to, apelant tvrdi da su svi dokazi koji su pribavljeni prilikom izvršenja naredbe za pretresanje nezakoniti dokazi. Stoga smatra da se na nezakonitim dokazima ne može zasnovati odluka suda o postojanju osnovane sumnje, te da samim tim nije ispunjen opšti uslov za određivanje odnosno produženje pritvora. Imajući u vidu da su svi dokazi pribavljeni nezakonito, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji zahtjev za donošenje predložene privremene mjere kojom će ukinuti pritvor i naložiti da se apelant pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. S obzirom da se apelantovi navodi odnose na zakonitost njegovog lišenja slobode-produženje pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će shodno principu iura novit curia navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4973/23 od 25. septembra 2025. godine, tačka 13., dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Prema praksi Evropskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije je uslovljena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi, Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186. sa daljnjim referencama).

10. Ustavni sud prvenstveno konstatira da apelant, u svjetlu prethodno navedena tri uslova iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, isključivo problematizira postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo odnosno tvrdi da se na nezakonitim dokazima zasniva odluka o postojanju osnovane sumnje. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta kada apelant osporava ispunjenost samo prvog uslova, nije neophodno ispitati ostala dva uslova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187 s daljnjim referencama).

11. Dovodeći navedene standarde sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, prilikom produživanja apelantu mjere pritvora, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je on počinio krivična djela za koja se tereti. Naime, ocjenom priloženih dokaza Općinski sud je utvrdio da je prilikom pretresa kod apelanta pronađena veća količina opojne droge, te predmeti koji ukazuju da je droga bila namijenjena za daljnju prodaju, kao i određeni broj streljiva za čije držanje apelant nije imao dozvolu (vidi tačku 3. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se o identičnim apelantovim navodima izjasnio i Kantonalni sud, te da ni taj sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu relevantnih standarda Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela u relevantno vrijeme (vidi, Evropski sud, Selahattin Demirtaš protiv Turske (broj 2), presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 314. sa referiranjem na drugu relevantnu praksu Evropskog suda). U kontekstu apelantovih prigovora kojima osporava zakonitost dokaza na kojima je redovni sud zasnovao zaključak o postojanju osnovane sumnje, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu prema kojoj pitanje zakonitosti ili nezakonitosti pribavljanja dokaza na kojima je zasnovana osnovana sumnja nije pitanje koje potpada pod član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te da to pitanje može biti predmet ispitivanja u eventualno daljnjem toku krivičnog postupka ukoliko do njega dođe, ali nikako u ovoj fazi postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 2450/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 30., i Odluka o dopustivosti broj AP-3115/22 od 1. i 2. decembra 2022. godine, tačka 18, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/26 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio