Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4810/24 (S. G. i drugi)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4810/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnome sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4810/24, rješavajući apelacije koje su podnijeli Sanja Guzina i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sanja Guzina protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378026 24 Rev od 3. rujna 2024. godine;
Aleksandra Babić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 056675 24 Rev od 3. rujna 2024. godine;
Biljana Radulović protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 056482 24 Rev od 3. rujna 2024. godine;
Dalibor Vrećo protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378025 24Rev od 4. listopada 2024. godine;
Borislav Čekić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 382007 24 Rev od 15. listopada 2024. godine;
Mirjana Radulović protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 043323 24 Rev od 18. rujna 2024. godine;
Siniša Marković protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378028 24 Rev od 3. listopada 2024. godine; Munevera Huseinbašić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 043474 24 Rev od 22. listopada 2024. godine;
Sanela Koričić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 043846 24 Rev od 5. studenoga 2024. godine;
Zdravko Tatić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 045558 24 Rev od 17. listopada 2024. godine;
Zoran Milojica protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 75 0 Rs 056676 24 Rev od 13. studenoga 2024. godine;
Hana Vranješević protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378027 24 Rev od 5. prosinca 2024. godine;
Gordana Radujko protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378029 24 Rev od 16. prosinca 2024. godine;
Amela Vrbanjac protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 78 0 Rs 039214 24 Rev od 16. prosinca 2024. godine;
Spasen Keleman protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 043699 24 Rev od 10. siječnja 2025. godine;
Biljana Radulović protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 107829 25 Rev od 11. veljače 2025. godine;
Snežana Živković protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378031 24 Rev od 5. ožujka 2025. godine;
Dijana Kukobat protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 378024 24 Rev od 12. ožujka 2025. godine;
Dalibor Kordić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 72 0 Rs 100187 24 Rev od 26. ožujka 2025. godine; Vukašin Kondić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 387414 25 Rev od 14. svibnja 2025. godine;
Tatjana Stefanović Regoda protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 046277 25 Rev od 30. lipnja 2025. godine;
Nives Ćetojević protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 78 0 Rs 039024 25 Rev od 12. kolovoza 2025. godine;
Svetlanka Bijelić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 399695 25 Rev od 9. listopada 2025. godine;
Slobodan Ćelić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 404063 25 Rev od 28. listopada 2025. godine;
Živana Bajić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 399691 25 Rev od 11. prosinca 2025. godine;
Dragica Glušac protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 404066 25 Rev od 22. siječnja 2026. godine;
Slobodan Salić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 399239 25 Rev od 18. ožujka 2026. godine i
Adrijana Gavrilović-Trivić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 78 0 Rs 038751 25 Rev od 11. ožujka 2026. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. Apelanti koji su navedeni u izreci ove odluke podnijeli su posredstvom punomoćnika Svetozara Bajić, odvjetnika iz Banjaluke, apelacije Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud), kako slijedi:
Red. br.Broj apelacije
Osporena odluka
1. AP-4810/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378026 24 Rev od 3. rujna 2024. godine
2. AP-4815/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 75 0 Rs 056675 24 Rev od 3. rujna 2024. godine
3. AP-5109/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 75 0 Rs 056482 24 Rev od 3. rujna 2024. godine
4. AP-5168/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378025 24Rev od 4. listopada 2024. godine
5. AP-5185/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 382007 24 Rev od 15. listopada 2024. godine
6. AP-5222/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 73 0 Rs 043323 24 Rev od 18. rujna 2024. godine
7. AP-5225/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378028 24 Rev od 3. listopada 2024. godine
8. AP-5314/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 73 0 Rs 043474 24 Rev od 22. listopada 2024. godine
9. AP-5320/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 73 0 Rs 043846 24 Rev od 5. studenoga 2024. godine
10. AP-5345/24
Presuda Vrhovnoga suda broj 73 0 Rs 045558 24 Rev od 17. listopada 2024. godine
11. AP-315/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 75 0 Rs 056676 24 Rev od 13. studenoga 2024. godine
12. AP-319/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378027 24 Rev od 5. prosinca 2024. godine
13. AP-376/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378029 24 Rev od 16. prosinca 2024. godine
14. AP-618/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 78 0 Rs 039214 24 Rev od 16. prosinca 2024. godine
15. AP-940/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 73 0 Rs 043699 24 Rev od 10. siječnja 2025. godine
16. AP-1179/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 72 0 Rs 107829 25 Rev od 11. veljače 2025. godine
17. AP-1479/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378031 24 Rev od 5. ožujka 2025. godine
18. AP-1875/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 378024 24 Rev od 12. ožujka 2025. godine
19. AP-1955/25Presuda Vrhovnoga suda broj 72 0 Rs 100187 24 Rev od 26. ožujka 2025. godine
20. AP-2577/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 387414 25 Rev od 14. svibnja 2025. godine
21. AP-4354/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 73 0 Rs 046277 25 Rev od 30. lipnja 2025. godine
22. AP-4497/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 78 0 Rs 039024 25 Rev od 12. kolovoza 2025. godine
23. AP-4945/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 399695 25 Rev od 9. listopada 2025. godine
24. AP-5018/25
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 404063 25 Rev od 28. listopada 2025. godine
25. AP-291/26
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 399691 25 Rev od 11. prosinca 2025. godine
26. AP-726/26
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 404066 25 Rev od 22. siječnja 2026. godine
27. AP-1486/26
Presuda Vrhovnoga suda broj 71 0 Rs 399239 25 Rev od 18. ožujka 2026. godine
28. AP-1580/26
Presuda Vrhovnoga suda broj 78 0 Rs 038751 25 Rev od 11. ožujka 2026. godine
Spajanje predmeta
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4810/24.
Činjenice
3. U konkretnim postupcima apelanti su tražili da se utvrdi da je tuženica (Republika Srpska) diskriminirala apelante kao nositelje pravosudnih funkcija glede ostvarivanja prava na naknadu za topli obrok i/ili naknade za dežurstvo, u odnosu na ostale proračunske korisnike u Republici Srpskoj (u daljnjemu tekstu: RS), te sve ostale zaposlene u RS koji nisu proračunski korisnici, kao i u odnosu na nositelje sudbene i tužiteljske funkcije u Federaciji BiH. Apelanti su navedene naknade potraživali za različita vremenska razdoblja od 1. ožujka 2019 godine pa do 1. srpnja 2022. godine, sve bliže označeno u izrekama presuda. U postupcima, koji su okončani osporenim odlukama Vrhovnoga suda, tužbeni zahtjevi apelanata su odbijeni, odnosno tužbe za određena vremenska razdoblja su odbačene, sve bliže označeno u izrekama presuda.
4. U obrazloženju osporenih odluka, Vrhovni sud je naveo, između ostaloga, da su apelanti suci i tužitelji u RS, koji su svoje tužbene zahtjeve za utvrđenje diskriminacije temeljili na odluci Ustavnoga suda broj U-18/21. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u toj odluci Ustavni sud, odlučujući o zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o plaćama i naknadama sudaca i javnih tužitelja u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18, u daljnjemu tekstu: Zakon o plaćama i naknadama), utvrdio da navedeni zakon nije sukladan članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u svezi sa člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija), člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju i člankom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjemu tekstu: Međunarodni pakt), zbog toga što ne sadrži odredbe o naknadi za topli obrok. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je tek Zakonom o plaćama i naknadama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 56/22), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2022. godine, propisano da u osnovnoj plaći sudaca i tužitelja se uračunava naknada za topli obrok koja se ne može posebno iskazivati, dok raniji zakoni nisu sadržavali odredbe o toplom obroku. Vrhovni sud se prilikom razmatranja navoda o diskriminaciji pozvao na odredbe čl. 2. stavak 1., 3. i 12. stavak 1 Zakona o zabrani diskriminacije, kojima je reguliran pojam diskriminacije, oblici diskriminacije i posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije. Glede traženja utvrđenja diskriminacije u odnosu na ostale proračunske korisnike u RS, te sve ostale zaposlene u RS koji nisu proračunski korisnici, Vrhovni sud je ukazao da je osnovna razlika između apelanata kao nositelja pravosudne funkcije i navedenih kategorija zaposlenih u tome da imaju različit status i narav konkretnih profesionalnih i radnih aktivnosti, obveza i odgovornosti. Stoga, zaključio je da su takvi usporednici neodgovarajući, odnosno nepodobni za utvrđivanje diskriminacije. Glede traženja utvrđenja diskriminacije u odnosu na nositelje pravosudne funkcije u Federaciji BiH, Vrhovni sud je istakao da cijeneći visinu osnovne plaće propisane ranije važećim Zakonom o plaćama i relevantnim zakonom u Federaciji BiH, proistječe da ukupna primanja sudaca i tužitelja nisu bila u značajnoj mjeri različita. Osim toga, ukazao je i na odluku Ustavnoga suda broj U-26/22 od 13. srpnja 2023. godine, u kojoj je istaknuto da glede propisivanja prava postoji široko polje slobodne procjene nadležnoga zakonodavca kada su u pitanju opće mjere ekonomske politike, te da je i Ustavni sud u toj odluci potvrdio da primanja sudaca i tužitelja u FBiH i RS nisu u značajnoj mjeri različita, zbog čega se ne može govoriti o postojanju diskriminacije. Stoga, Vrhovni sud je istakao da, kako apelanti nisu diskriminirani, ne postoji odštetna odgovornost tuženice, pa stoga zahtjevi za isplatu novčanih potraživanja nisu utemeljeni. U konačnici, Vrhovni sud je ukazao da se zahtjevi za isplatu naknada iz radnog odnosa trebaju razmotriti i po odredbama članka 201. stavak 4. Zakona o radu, koje se odnose na pravovremenost podnošenja tužbi, te su stoga tužbe za određena razdoblja odbačene kao nepravovremene.
Apelacioni navodi
5. U svim navedenim apelacijama apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i kršenje opće zabrane diskriminacije iz članka 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju, povredu prava iz članka 26. Međunarodnoga pakta, kao i „povredu načela iz preambule Ustava Bosne i Hercegovine“. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da postoji diskriminacija u odnosu na ostale proračunske korisnike u RS, te sve ostale zaposlene u RS koji nisu proračunski korisnici, kao i u odnosu na nositelje sudbene i tužiteljske funkcije u Federaciji BiH, te smatraju da je postupanje tuženice protivno relevantnim odredbama Zakona o zabrani diskriminacije. Apelanti smatraju da su osporene odluke protivne i odluci Ustavnoga suda broj U-
18/21.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostaloga, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjemu tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenoga 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskoga suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojemu korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako glede utvrđenih činjenica, tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neko procesno jamstvo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Glede navoda apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučio o identičnim tvrdnjama apelanata u svojim odlukama, te da ih je ocijenio neutemeljenim. S druge strane, apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da su u navedenim postupcima diskriminirani, niti to proistječe iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim također nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2019/22 od 14. svibnja 2026. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava iz članka 26. Međunarodnoga pakta. Međutim, kako apelanti posebno ne obrazlažu te navode, Ustavni sud se u ovoj odluci njima neće posebno baviti. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su se apelanti paušalno pozvali na povredu načela iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, tako da Ustavni sud ni ove navode neće razmatrati.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman