Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4915/24 (N. M.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4915/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4915/24, rješavajući apelaciju Nemanje Malivojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nemanje Malivojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 332599 24 Kvlz od 16. septembra 2024. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nemanja Malivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav Rakić advokat iz Banjaluke, podnio je 9. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 332599 24 Kvlz od 16. septembra 2024. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 332599 23 Kž od 10. novembra 2023. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu. Osnovni sud) od 26. maja 2022. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnih djela-tjelesna povreda i proganjanje, te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena jedinstvena kazana zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelant u roku od četiri godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Takođe, apelantu su izrečene mjere bezbjednosti-zabrana približavanja i komunikacije sa oštećenim (R. L.) na udaljenosti od 200 m od mjesta stanovanja i poslovnih prostorija oštećenog, te obavezni psihosocijalni tretman u trajanju od jedne godine.

3. Presudom Osnovnog suda od 30. decembra 2022. godine opozvana je uslovna osuda koja je izrečena apelantu presudom tog suda od 26. maja 2022. godine i određeno je da će se izvršiti utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u postupku za opoziv uslovne osude utvrđeno da je apelant prekršio izrečenu mjeru zabrane približavanja i komunikacije na manje od 200 metara od poslovnih prostorija oštećenog, što proizlazi iz obavijesti Policijske uprave Banjaluka od 9. avgusta 2022. godine, te službenih zabilješki Policijske uprave Banjaluka od 6., 9. i 16. septembra 2022. godine, kao i iz izjave oštećenog. Naime, ukazao je da iz navedenih akata proizlazi da su policijski službenici 2. avgusta 2022. godine zatekli apelanta ispred poslovnog sjedišta oštećenog, na udaljenosti manjoj od 200 m, te da se oštećeni više puta obraćao policiji zbog toga što je apelant prilazio njegovim poslovnim prostorijama. S obzirom na to da je sadržina navedenih akata potvrđena od strane oštećenog, dok odbrana nije imala dokaza za suprotna utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je apelant prekršio izrečenu mjeru bezbjednosti zabrane približavanja oštećenom, te je odlučio kao u izreci shodno odredbama člana 79. stav 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu KZ RS). Osim toga, ukazao je da je odbio prijedlog odbrane da se izvrši apelantovo vještačenje, budući da se u postupku opoziva uslovne osude utvrđuju činjenice u vezi sa obavezom osuđenog da ispuni obavezu određenu pravosnažnom presudom, te da je imao u vidu da je toj presudi prethodilo psihijatrijsko vještačenje apelanta.

5. Presudom Okružnog suda od 10. novembra 2023. godine odbijena je žalba apelantovog branioca, te je potvrđena navedena presuda.

6. Presudom Vrhovnog suda od 16. septembra 2024. godine odbijen je zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelantov branilac.

7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da se, nasuprot navodima iz zahtjeva, u konkretnom slučaju nije radilo o fakultativnom opozivu uslovne osude zbog neispunjenja obaveze iz člana 62. stav 2. KZ RS, već o obaveznom opozivu uslovne osude zbog kršenja izrečene mjere bezbjednosti zabrane približavanja i komunikacije sa određenim licem iz člana 79. KZ RS. Takođe, naveo je da se, prema odredbi člana 62. stav 3. KZ RS, mjere bezbjednosti koje su izrečene uz uslovnu osudu izvršavaju kao samostalne krivične sankcije. U vezi s tim, ukazao je da se to nesumnjivo odnosi na mjeru zabrane približavanja i komunikacije sa određenim licem, koja je izrečena uz uslovnu osudu, te da njeno kršenje u toku vremena provjeravanja utvrđenog uslovnom osudom ima za posljedicu obavezan opoziv izrečene uslovne osude po odredbi člana 79. stav 4. KZ RS (kojom je propisano da ako učinilac tokom vremena provjeravanja određenog uslovnom osudom prekrši zabranu približavanja ili komunikacije, sud će opozvati uslovnu osudu i izreći utvrđenu kaznu).

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naročito ističe da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud primjećuje da apelant osporava odluke redovnih sudova kojima je odlučeno o opozivu uslovne osude. U vezi s tim, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju odlučivano isključivo o ispunjenosti zakonskih uslova za opoziv uslovne osude, a ne o „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4757/11 od 23. februara 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da su mu prekršena prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, kako apelant, osim što se pozvao na navedene članove, nije obrazložio u čemu se sastoji navodna povreda tih prava, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4915/24 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio