Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-885/26 ("Mtel" a.d. Banja Luka i drugi)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-885/26
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetima br. AP-885 i AP-
1747/26, rješavajući zahtjeve „Mtel“ a.d. Banjaluka i Javnog poduzeća „Hrvatske Telekomunikacije“ d.d. Mostar za donošenje privremenih mjera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi “Mtel” a.d. Banjaluka i Javnog poduzeća “Hrvatske Telekomunikacije” d.d. Mostar, za donošenje privremenih mjera.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mtel“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvoapelant) koga zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 081457 25 Rev od 9. decembra 2025. godine. Prvoapelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje pravosnažne Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 081457 24 Gž 3 od 18. decembra 2024. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-885/26. Prvoapelant je 28. maja 2026. godine urgirao donošenje odluke o apelaciji.
2. Javno poduzeće „Hrvatske Telekomunikacije“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: drugoapelant) koga zastupa Odvjetničko društvo „Paponja&partneri“ d.o.o. Mostar, podnio je 8. maja 2026. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv iste Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 081457 25 Rev od 9. decembra 2025. godine. Drugoapelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim bi se Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) naredilo nepoduzimanje radnji radi naplate, odnosno prebacivanja sredstava po rješenju o izvršenju broj 58 0 I 294179 25 I od 13. maja 2025. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-1747/26.
3. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-885/26.
4. Tužilac D. D. (u daljnjem tekstu: tužilac) je podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanata i tuženog BH Telecom d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete po pravu na patent.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 081457 18 P 2 od 29. decembra 2023. godine stavom I izreke je utvrđeno da je drugoapelant povrijedio isključiva prava na dodijeljeni konsenzualni patent tužioca u periodu njegovog važenja upisanog u Registar patenata Instituta za intelektualno vlasništvo BiH (u daljnjem tekstu: Registar) pod preciziranim brojem sa priznatim pravom prvenstva od 27. februara 2006. godine. Stavom II izreke drugoapelant je obavezan da na ime naknade materijalne štete zbog povrede isključivih prava na konsenzualni patent isplati tužiocu iznos od 425.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III izreke je odbijen tužiočev zahtjev u odnosu na prvoapelanta i tuženog. Stavom IV izreke je određeno da se presuda o trošku drugoapelanta objavi u dnevnim novinama.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 081457 24 Gž 3 od 18. decembra 2024. godine djelimično je uvažena tužiteljeva žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je stavom I izreke utvrđeno da su apelanti i tuženi povrijedili isključiva prava na dodijeljeni konsenzualni patent tužitelja u periodu njegovog važenja, upisanog u Registar pod preciziranim brojem, sa priznatim pravom prvenstva od 27. februara 2006. godine. Stavom II izreke su obavezani apelanti i tuženi da tužitelju, na ime naknade materijalne štete zbog povrede isključivih prava na konsenzualni patent, isplate ukupan iznos od 425.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stavom III izreke su obavezani apelanti i tuženi da nadoknade tužitelju precizirane troškove postupka. Stavom IV izreke je određeno da se presuda o trošku apelanata i tuženog objavi u dnevnim novinama. Osim toga, žalba drugoapelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju, Kantonalni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužitelj vlasnik patenta „Govorni i podatkovni uređaj za prodaju informacija“ koji je upisan u Registar 27. februara 2006. godine i objavljen u Službenom glasniku Instituta broj 1-2/2007 sa 10. julom 2007. godine. Kantonalni sud je naveo da iz provedenog elektrotehničkog vještačenja posredstvom vještaka N. R. proizlazi da se u funkcionalno-tehničkom smislu, kod apelanata i tuženog, u pojedinim dijelovima sistema koji se koriste za usluge dodatne tarife primjenjuju rješenja koja su istovjetna funkcionalno-tehničkim stavkama opisanim u patentu. Pri tome, taj sistem je u aktivnom stanju i primjenjuje se u poslovnoj djelatnosti apelanata i tuženog zaključno sa izradom nalaza i mišljenja. Kantonalni sud je naveo da apelant i tuženi nisu koristili kompletan tužiočev patent, već određena idejna rješenja kroz usluge dodatne tarife. Kako je sud ukazao, takva idejna rješenja su patentno zaštićena i mogu se okarakterisati kao samostalna zaštićena kombinacija, pa stoga tužilac uživa zaštitu u ovom postupku. Kantonalni sud je ukazao da je provedeno i finansijsko vještačenje posredstvom Centra za vještačenje i procjenjivanje „Zenit“ d.o.o. Banjaluka za period važenja zaštite patenta od 28. februara 2006. godine do 28. februara 2016. godine. U vezi s tim, sud je ukazao da iz usporedne metode i primjenom metode analogije sa licencnom naknadom proizlazi da tužiocu pripada visina uobičajene naknade koja iznosi 425.350,00 KM i predstavlja ukupnu štetu. Kantonalni sud je naveo da su apelanti i tuženi neovlašteno upotrebljavali pojedine dijelove sistema koji se koriste za usluge dodatne tarife tako što su primijenili istovjetna rješenja u funkcionalno-tehničkim stavkama opisanim u patentu, pa su u smislu člana 104. Zakona o patentu dužni tužiocu isplatiti navedeni novčani iznos.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 081457 25 Rev 2 od 9. decembra 2025. godine revizije apelanata su odbijene, dok je revizija drugotuženog odbačena. Vrhovni sud je naveo da su u razrješenju spornog odnosa pravilno primijenjene relevantne odredbe iz osnova zaštite prava vlasništva patenta sadržane u Zakonu o patentu.
8. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se prvoapelant pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Prvoapelant je u vezi sa zahtjevom za privremenu mjeru naveo da je tužitelj pred nadležnim sudom pokrenuo izvršni postupak (predmet broj 71 0 I 456448 25 I). Smatra da bi u slučaju provođenja izvršenja prije odluke o apelaciji, za njega nastala teško nadoknadiva šteta. Postoji realna opasnost da u slučaju isplate dosuđenog iznosa neće biti u mogućnosti da povrati isplaćena sredstva ukoliko apelacija bude usvojena. Smatra da bi eventualni povrat sredstava od tužitelja bio krajnje neizvjestan i otežan. U podnesku od 28. maja 2026. godine prvoapelant je naveo da je Okružni sud u Banjoj Luci odbio njegovu žalbu i da je rješenje o izvršenju postalo pravosnažno, što će u najskorije vrijeme dovesti do provođenja izvršenja na njegovoj imovini.
10. Drugoapelant je vezi sa zahtjevom za privremenu mjeru naveo da je tužitelj pred nadležnim sudom pokrenuo izvršni postupak (predmet broj 58 0 I 294179 25 I ) i da je doneseno rješenje o izvršenju protiv kojeg je podnio prigovor. Drugoapelant je naveo da bi u slučaju provedbe rješenja u vidu prebacivanja novčanih sredstava sa apelantovog računa na tužiteljev račun bio onemogućen u eventualnom protivizvršenju ili drugom postupku u slučaju da se apelacija usvoji.
11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“, što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-7391/18 od 10. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo pokretanje ili provođenje izvršnog postupka mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
16. Ustavni sud zapaža da apelanti ukazuju da će im provođenjem izvršenja nastupiti nenadoknadiva šteta, jer će u slučaju naknadne odluke u njihovu korist vraćanje isplaćenih novčanih sredstava biti neizvjesno i otežano, odnosno protivizvršenje će biti onemogućeno. Međutim, Ustavni sud smatra da navedene tvrdnje same po sebi ne mogu biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremenih mjera. Prema tome, Ustavni sud smatra da u argumentaciji koju su apelanti naveli nisu ponuđeni relevantni razlozi i dokazi zbog kojih bi trebalo donijeti privremene mjere kojima bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti sa zakonitim ciljem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu dokazali da su ispunjeni uslovi iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda za donošenje privremenih mjera.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenim mjerama ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetnih apelacija.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman