Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4278/23 (M.B.)

Odluka donesena 24. 09. 2026.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4278/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

24. 09. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4278/23, rješavajući apelacije M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio M. B. protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 U 029157 22 Uvp od 12. jula 2023. godine i 11 0 U 029272 22 Uvp od 25. januara 2024. godine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Plaškog, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 029157 22 Uvp od 12. jula 2023. godine. Navedena apelacija je zavedena pod broj AP-4278/23.

2. Apelant je, putem istog punomoćnika, 14. maja 2024. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 U 029272 22 Uvp od 25. januara 2024. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 029272 21 U od 25. januara 2022. godine. Navedena apelacija je zavedena pod brojem AP-2048/24.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4278/23. Uvodne napomene

4. Apelant je 16. jula 2015. godine podnio Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIO) – Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

5. Privremenim rješenjem prvostepenog organa od 7. jula 2016. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 15. septembra 2015. godine. U rješenju je navedeno kada je podnesen apelantov zahtjev, te je konstatovano da apelant na dan 15. septembar 2015. godine ima navršenih 65 godina, 0 mjeseci, 1 dan života. Pored toga, konstatovano je da ukupni penzijski staž apelanta iznosi 22 godine, šest mjeseci i 22 dana. U rješenju je naglašeno da je privremeno dok se ne pribave podaci o platama koje nedostaju.

6. Rješenjem prvostepenog organa od 5. aprila 2019. godine, zamijenjeno je privremeno rješenje i odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. U obrazloženju, prvostepeni organ je istakao da je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje starosne penzije prema odredbama čl. 41. do 43, a u vezi sa odredbama člana 131, 177. i 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem Zakon o PIO), jer na dan podnošenja zahtjeva nije imao navršenih 65 godina života. Protiv navedenog rješenja apelant nije iskoristio pravne lijekove, te je postalo konačno i pravosnažno.

7. Rješenjem prvostepenog organa od 27. februara 2020. godine, apelantu je utvrđena preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja, nastala u periodu od 15. septembra 2015. godine do 30. aprila 2019. godine, u ukupnom iznosu od 11.165,01 KM, te je apelant obavezan da preplaćeni iznos vrati. Rješenjem Fonda PIO od 24. aprila 2020. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja od 27. februara 2020. godine. Protiv rješenja Fonda PIO apelant nije pokrenuo upravni spor, te je prvostepeno rješenje od 27. februara 2020. godine postalo konačno i pravosnažno.

8. Apelant je 15. marta 2021. godine Fondu PIO podnio zahtjeve za poništenje po pravu nadzora rješenja prvostepenog organa od 5. aprila 2019. godine i 27. februara 2020. godine, u skladu sa odredbom člana 248. stav 1. tačka 5) Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu:

ZOUP).

Postupak u kojem je donesena odluka osporena apelacijom broj AP-4278/23

9. Rješenjem Fonda PIO broj RP-689/2019-17 od 24. marta 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za poništenje po pravu nadzora rješenja o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije prvostepenog organa od 27. februara 2020. godine (vidi tačku 7. ove odluke). U obrazloženju, Fond PIO je istakao da se apelantovi navodi iz zahtjeva odnose na rješenje kojim se odlučivalo o pravima iz PIO-a (rješenje od 5. aprila 2019. godine), a ne na rješenje kojim je utvrđen preplaćeni iznos penzije, te su bespredmetni u ovom postupku. Dalje je ukazao da je članom 162. Zakona o PIO, propisano da u slučaju nastanka pretplate, Fond PIO donosi rješenje o utvrđivanu preplaćenog iznosa novčanog primanja, a preplaćeni iznos utvrđuje na osnovu konačnog rješenja kojim se određuje ispravan iznos penzije. Fond PIO je istakao da je odredbama člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a, na koji se apelant pozvao, propisano da će rješenje koje je konačno u upravnom postupku, organ poništiti po pravu nadzora ako je rješenje doneseno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritisaka ili druge nedozvoljene radnje. U vezi s tim, Fond PIO je istakao da je postupak utvrđivanja preplaćenog iznosa penzije proveden po odredbama ZOUP-a, a da je na utvrđeno činjenično stanje primijenjen Zakon o PIO, te da ne postoji pravni osnov za poništenje rješenja u skladu sa odredbama člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a.

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 029157 21 U od 14. decembra 2021. godine, usvojena je apelantova tužba i poništeno rješenje Fonda PIO od 24. marta 2021. godine.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 029157 22 od 12. jula 2023. godine, usvojen je zahtjev Fonda PIO za vanredno preispitivanje sudske odluke, te je preinačena presuda Okružnog suda na način da je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naglasio da je apelant podnio zahtjev za poništenje po pravu nadzora rješenja o utvrđivanju preplaćenog iznosa penzije, iz razloga propisanih odredbom člana 248. stava 1. tačke 5) ZOUP-a. Dalje je istakao da je osporenim aktom Fonda PIO apelantov zahtjev odbijen uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi za poništenje navedenog rješenja po pravu nadzora. Vrhovni sud je naveo da je pobijanom presudom poništen osporeni akt Fonda PIO, uz iznošenje razloga koji nisu opravdali odluku iz izreke pobijane presude. Naime, Okružni sud nije utvrdio u čemu se ogleda ispunjenost uslova za poništavanje rješenja po pravu nadzora propisanih odredbom člana 248. stava 1. tačke 5) ZOUP-a. Vrhovni sud je istakao da se Okružni sud upustio u raspravljanje činjenica koje nisu odlučne za pravilno rješenje konkretne upravne stvari, već su vezane za nastanak preplate i obavezu vraćanja preplaćenog iznosa, propisane čl. 161. i 162. Zakona o PIO. Vrhovni sud je pojasnio da je u konkretnom slučaju, da bi se poništilo rješenje po pravu nadzora, bilo neophodno utvrditi da je doneseno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritisaka ili druge nedozvoljene radnje, za što apelant u zahtjevu nije naveo ni jedan dokaz. Vrhovni sud je istakao da takve radnje nisu dokazane ni u sudskom sporu, zbog čega nije bilo osnova da se tužba uvaži i osporeni akt poništi, jer je Fond PIO u razlozima osporenog akta dao valjane razloge. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da je pobijanom presudom ostvaren razlog njene nezakonitosti iz odredbe člana 35. stava 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Postupak u kojem su donesene odluke osporene apelacijom broj AP-2048/24

12. Rješenjem Fonda PIO broj 1029533791 od 24. marta 2021. godine, odbijen je apelantov zahtjev za poništenje po pravu nadzora rješenja prvostepenog organa od 5. aprila 2019. godine (vidi tačku 6. ove odluke).

13. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 029272 21 U od 25. januara 2022. godine, odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Fonda PIO od 24. marta 2021. godine.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 029272 22 Uvp od 25. januara 2024. godine, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je istakao da se tvrdnja da je rješenje doneseno kao posljedica prinude, iznude, ucjene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje u pravilu dokazuje pravosnažnom krivičnom presudom. Naime, tada Fond PIO može poništiti po pravu nadzora konačno rješenje, ako je pravosnažnom presudom krivičnog suda utvrđeno da je doneseno kao posljedica navedenih nedozvoljenih radnji, koji dokaz apelant ne posjeduje. U svakom slučaju, da bi se poništilo rješenje od 5. aprila 2019. godine po osnovu člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP, Vrhovni sud je istakao da je potrebno da se utvrdi, tj. da postoje dokazi da je prvostepeni organ obmanuo apelanta na način da mu nije dao relevantne informacije, odnosno da mu nije omogućio da izjavljuje pravne lijekove na dostavljeno rješenje, sa ciljem da se donese odluka koja je suprotna zakonu. Međutim, takvih dokaza nema. Vrhovni sud je konstatovao da je apelant imao mogućnost da rješenje od 5. aprila 2019. godine osporava u žalbenom postupku, a zatim u upravnom sporu, što je propustio. Prema tome, kako je obrazloženo, u spisu nema dokaza da je prvostepeni organ na bilo koji način obmanuo apelanta ili izvršio neku nedozvoljenu radnju u upravnom postupku koji je okončan rješenjem od 5. aprila 2019. godine. Vrhovni sud je istakao i da je apelantov prigovor da je rješenje od 5. aprila 2019. godine, doneseno protivno članu 205. stav 3. i članu 254. ZOUP-a razlog za žalbu, a ne za poništenje rješenja po pravu nadzora. Naime, očigledna povreda odredaba upravnog postupka, na koju apelant ukazuje, ne može biti osnov za poništenje konačnog rješenja po pravu nadzora, u smislu člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a. S obzirom da je Fond PIO odlučio o apelantovom zahtjevu pravilnom primjenom člana 248. stav l. tačka 5) ZOUP, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i navodi da je donošenjem nižestepenih odluka postupljeno protivno odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelacioni navodi

15. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na pravične i povoljne uslove za rad iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu Međunarodni pakt) i član 8. Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je istakao da su rješenja od 27. februara 2020. godine i 5. aprila 2019. godine, posljedica nedozvoljene radnje - prevare nad apelantom kao neukom strankom u postupku. Apelant smatra da su navedena rješenja posljedica niza nedozvoljenih radnji. Prvenstveno radi se o krajnjem nemaru, nepažnji u vođenju postupka, jer se u privremenom rješenju konstatuje kad je zahtjev podnesen i kada apelant navršava 65 godina života, da bi nakon tri godine upravo na osnovu tih činjenica zahtjev bio odbijen. Apelant smatra da je na taj način svjesno održavan u zabludi da ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Zatim, apelant je istakao da je postupak vođen neefikasno, neekonomično, uz prekoračenje svih rokova i nepotrebno odugovlačenje, što je dovelo do toga da apelant mora da vraća penziju za koju je vjerovao da mu pripada. Pri tome, apelant je istakao da je izgubio tri godine penzije, pošto se pravo priznaje samo tri mjeseca unatrag od dana podnošenja zahtjeva (npr. od novog zahtjeva nakon odbijanja starog zahtjeva). Apelant je istakao da su na taj način povrijeđena i načela upravnog postupka iz čl. 5, 6, 7,14. i 15. ZOUP-a. Na kraju, apelant je istakao da su sporna rješenja posljedica prevare i obmane sadržane u rješenju od 5. aprila 2019. godine, jer se u njemu određuje da se tim rješenjem zamjenjuje privremeno rješenje, iako se, prema članu 205. stav 3. ZOUP-a, privremeno rješenje može jedino ukinuti. Apelant je istakao da, kao neuka stranka, nije mogao biti svjestan te terminološke razlike (između dejstva ukidanja i zamjene rješenja), niti kakve će to posljedice po njega imati. Apelant smatra da navedene radnje, sagledane sveukupno, uslijed njihovog obima, načina, intenziteta i posljedica, čine nedozvoljene radnje u smislu člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a.

16. Vezano za odluku osporenu apelacijom broj AP-4278//23, apelant je još istakao da je osporenom odlukom Vrhovni sud izašao van granica svojih ovlaštenja, u smislu člana 35. ZUS. Naime, presuda okružnog suda je pravosnažna i mogla se osporavati zahtjevom za vanredno preispitivanje samo „zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari„ (član 35. ZUS-a). Međutim, apelant smatra da je Vrhovni sud preinačio pravosnažnu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (tj. nedokazanosti nedozvoljene radnje).

17. Vezano za odluku osporenu apelacijom broj AP-2048/24, apelant je istakao da su neosnovane tvrdnje Vrhovnog suda da se ispunjenost uslova iz člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a može dokazati samo presudom krivičnog suda. Apelant je istakao i da su neosnovani navodi da u spisu ne postoje dokazi o nedozvoljenim radnjama, jer su upravo sama rješenja dokazi nedozvoljenih radnji kako je to već opisao apelant u tački 15.

18. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, jer ne pruža jasne i razumljive razloge svoje odluke, odnosno uopšte ne cijeni njegove pravno relevantne navode. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na mirmo uživanje imovine-penzije. Pri tome, apelant je istakao da Fond PIO ne potražuje povrat penzije samo za dvomjesečni period - za koji je navodno apelantov prvobitni zahtjev bio preuranjen - već za trogodišnji period, iako je apelant nakon ta dva sporna mjeseca nesporno stekao pravo na penziju. Budući da Fond PIO od apelanta nastoji naplatiti tri godine penzije, i to kao rezultat nedozvoljenih radnji Fonda PIO, apelant smatra da mu je povrijeđeno i njegovo pravo na pravične i povoljne uslove za rad iz člana 7. Međunarodnog pakta, koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini shodno tački 8. Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine.

Relevantni propisi

19. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07-ispravka, 50/10 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Poništavanje i ukidanje po pravu nadzora

Član 248. stav 1.

Rešenje koje je konačno u upravnom postupku organ će poništiti po pravu nadzora:

1) ako je rešenje doneo stvarno nenadležni organ, a nije reč o slučaju predviđenom u članu 252. tačka 1. ovog zakona;

2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rešenje kojim je ta upravna stvar drukčije rešena;

3) ako je rešenje doneo jedan organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu;

4) ako je rešenje doneo mesno nenadležni organ; 5) ako je rešenje doneseno kao posledica prinudne, iznude, ucene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje.

Član 249. st. 3. i 4.

Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tač. 1, 2. i 3. ovog zakona u roku od pet godina, a na osnovu tačke 4. stav 1. tog člana u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku. Rešenje se može ukinuti na osnovu stava 2. člana 248. ovog zakona u roku od jedne godine od dana kad je rešenje postalo konačno u upravnom postupku.

Rešenje se može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tačka 5. ovog zakona bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.

Pravne posledice poništavanja i ukidanja

Član 254. st. 1. i 2.

Poništavanjem rešenja i oglašavanjem ništavim poništavaju se pravne posledice koje je takvo rešenje proizvelo.

Ukidanjem rešenja ne poništavaju se pravne posledice koje je rešenje već proizvelo, ali se onemogućava dalje proizvođenje pravnih posledica tog rešenja.

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

21. Razmatrajući apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje je li član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud zapaža da se u konkretnim postupcima nije odlučivalo o osnovanosti apelantovog zahtjeva za penziju, niti o pretplati novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Naime, o tim pravnim pitanjima je odlučivano rješenjima prvostepenog organa od 5. aprila 2019. godine i 27. februara 2020. godine, koja rješenja su postala konačna i pravosnažna. Ustavni sud naglašava da se osporenim odlukama odlučivalo da li su ispunjeni uslovi za poništenje navedenih rješenja po pravu nadzora rješenja, kao konačnih, shodno odredbi člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a. Dakle, u konkretnim postupcima se u suštini odlučivalo o izvanrednom pravnom lijeku, koji bi, da je usvojen doveo do poništenja rješenjima prvostepenog organa od 5. aprila 2019. godine i 27. februara 2020. godine i pokretanja ponovnih postupaka.

22. Kada je u pitanju građanski aspekt člana 6. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) naglašava da za primjenjivost „građanskog“ aspekta člana 6. mora postojati spor o „pravu“ za koje se može reći da je, bar na dokazivim osnovama, priznato u domaćem pravu, bez obzira na to je li to pravo zaštićeno Evropskom konvencijom. Spor mora biti stvaran i ozbiljan, može se odnositi ne samo na stvarno postojanje prava već i na njegov opseg i način njegovog ostvarivanja i, konačno, rezultat postupka mora biti izravno odlučujući za pravo o kojem je riječ jer samo slabe veze ili neizvjesne posljedice nisu dovoljne za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Károly Nagy protiv Mađarske, presuda od 14. septembra 2017. godine, predstavka broj 56665/09, tačka 60. s daljnjim referencama).

23. Zatim, Ustavni sud podsjeća da prema dugogodišnjoj i ustaljenoj praksi Evropskog suda, Evropska konvencija ne garantuje pravo na ponovno otvaranje okončanog slučaja. Izvanredne žalbe kojima se traži ponovno pokretanje okončanih sudskih postupaka obično ne uključuju utvrđivanje „građanskih prava i obaveza“ ili „bilo kakve krivične optužbe“ i stoga se član 6. smatra neprimjenjivim na njih (vidi, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2), presuda od 5. februara 2015. godine, broj predstavke 22251/08, tačka 44). To je zato što, ukoliko je stvar obuhvaćena principom res judicata konačne presude u nacionalnom postupku, ne može se u principu tvrditi da naknadni vanredni zahtjev ili žalba kojom se traži revizija te presude daje osnov za spornu tvrdnju o postojanju prava priznatog nacionalnim pravom ili da je ishod postupka u kojem se odlučuje o ponovnom razmatranju istog slučaja odlučujući za „utvrđivanje građanskih prava ili obaveza“.

24. Međutim, postoje izuzeci od ovog pravila, naime u vezi s prirodom, obimom i specifičnim karakteristikama postupka po datoj vanrednoj žalbi u dotičnom pravnom sistemu, koji mogu biti takvi da postupak po toj vrsti žalbe potpade u djelokrug člana 6. stav 1. Evropske konvencije i garancija pravičnog suđenja koje on pruža strankama u sporu. Ovi izuzeci se u suštini odnose na situaciju u kojoj vanredni pravni lijek automatski ili u specifičnim okolnostima vodi do potpunog ponovnog razmatranja slučaja ili, u određenim slučajevima, kada se postupak, iako okarakterisan kao „vanredan“ ili „izuzetan“ u domaćem pravu, smatra sličnim po prirodi i obimu redovnim žalbenim postupcima, pri čemu se nacionalna karakterizacija postupka ne smatra odlučujućom za pitanje primjenjivosti (vidi, Evropski sud, Munteanu protiv Rumunije, odluka od 11. februara 2020. godine, broj predstavke 54640/13, tačka 37).

25. Međutim, Ustavni sud smatra da okolnosti ovog slučaja ne ukazuju da su ostvareni uslovi postojanja takvog izuzetka. Naime, Ustavni sud zapaža da ZOUP u članu 248. predviđa mogućnost „poništenja“ i „ukidanja“ konačnih rješenja po pravu nadzora, a da su odredbom člana 254. ZOUP-a propisane pravne posljedice poništenja i ukidanja, odnosno razlika između poništenja i ukidanja rješenja. Ustavni sud podsjeća da je apelant u konkretnim postupcima tražio „poništenje“ spornih rješenja iz razloga navedenih u odredbi člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su članom 248. stav 1. ZOUP-a propisano tačno određene situacije kada nadležni organ može poništiti konačno rješenje po pravu nadzora. Naime, ZOUP predviđa mogućnost da se konačno rješenje može poništiti radi stvarne i mjesne nenadležnosti organa koji je donio konačno rješenje, ako je u istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rešenje, ako je rešenje doneseno bez potrebne saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa, kao i ako je rešenje doneseno kao posljedica prinudne, iznude, ucijene, pritiska ili druge nedozvoljene radnje (na koje razloge se apelant pozivao). Ustavni sud zapaža i da su odredbama 249. ZOUP-a propisani rokovi u kojima se može poništiti rješenje po pravu nadzora, s tim da se rešenje može poništiti na osnovu člana 248. stav 1. tačka 5. navedenog zakona bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. člana 249. ZOUP-a. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u postupku poništenja konačnog rješenja po pravu nadzora, uopšte ne razmatra meritum samog predmeta u kojem je doneseno to konačno rješenje, odnosno ovaj pravni lijek ne dovodi do automatskog potpunog ponovnog razmatranja slučaja u kojem je doneseno konačno rješenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su konkretni predmeti bili izričito ograničeni na odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za poništenje rješenje po pravu nadzora, pri čemu se uopšte nije ulazilo u meritum samog predmeta u kojem su donesena konačna rješenja čije se poništavanje traži. Naime, Fond PIO i redovni sudovi su u konkretnim postupcima samo ispitivali ispunjenost uslova za poništenje rješenja shodno odredbi člana 248. stav 1. tačka 5. ZOUP-a. Iz toga slijedi da ZOUP nije tretirao postupak poništenja po pravu nadzora ni kao produženje prvobitnih građanskih postupaka, već je izričito ograničio njegov opseg na provjeru osnova za poništenje konačnih rješenja i na donošenje posebne odluke kojom se prihvata ili odbija zahtjev za poništenje rješenje po pravu nadzora. Dakle, u konkretnim postupcima se odlučivalo samo o tome da li su ispunjene pretpostavke za poništenje konačnih rješenja po pravu nadzora, što znači da se nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obvezama. Iz toga slijedi da su apelacije u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine

26. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnim postupcima, u kojima se odlučivalo samo o ispunjenosti uslova za poništenje konačnih rješenja, nije odlučivalo ni o ostalim apelantovim pravima na koja se poziva (vidi tačku 15. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju tih prava također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4278/23 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio